Iluzije se raspršile, Zagreb opet čeka zavijen u sivo

Zbog zapuštene infrastrukture, što je jedno od naslijeđa pokojnog gradonačelnika, dijelovi Zagreba za svake jače oluje bivaju potopljeni.

Obnova nakon potresa praktički stoji i opći je dojam da su na djelu politikanske 'igre prijestolja' i vaganja pozicije moći (EPA)

Bijeli Zagreb grad, iako je njegova boja plava, kao boja vozila Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET) i Dinamovog dresa, nije već neko vrijeme ni bijel ni plav.

Današnji Zagreb, nakon potresa i pandemije, financijskih dubioza, korupcijske hobotnice i kostura koji ispadaju iz svakog ormara koje je novim vlastima i svom nasljedniku na čelu grada Tomislavu Tomaševiću iza sebe ostavio njegov neupitni gospodar tijekom 20 godina, preminuli gradonačelnik Milan Bandić, u svojoj biti je najturobnije boje – sive, boje magle i smoga, onoga što je ostalo nakon što su se iluzije raspršile.

Potres i pandemija, a posebno smrt Milana Bandića, pokazali su kako je grad za kojeg su mnogi, strani turisti i građani brojnih zemalja u okruženju, smatrali da je odlično uređen i funkcionalan, dugo stajao na krhkim nogama i bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto da blistava bijelo-plava fasada otpadne i grad osvane u nijansama boje žbuke, ponegdje i doslovno.

Zapuštena infrastruktura

Otužan i oronuli izgled zgrade bez fasade, oslikane samo žbukom, može dodatno pogoršati voda, kiša koja na žbuci izvede svoj ‘ples’ i išara nove nijanse sive.

I to se Zagrebu događa, redovito – zbog zapuštene infrastrukture, što je jedno od naslijeđa pokojnog gradonačelnika, dijelovi Zagreba za svake jače oluje bivaju potopljeni.

Kuće, podvožnjaci, podrumi, a znalo se spašavati i živu glavu.

Nedavno je na jednoj od prometnih žila kucavica zagrebačkog prometa, Selskoj cesti, u nekoliko dana na dva različita mjesta došlo do dva puknuća vodovodne cijevi, poplavljene su okolne ulice i kuće, a asfalt na Selskoj se dignuo.

Uslijedio je novi prometni kolaps, a cestu treba sanirati…

Istovremeno s puknućem cijevi, ustanovljene su i zabrinjavajuće vibracije na jednom od mostova na periferiji grada, vrlo bitnom prometnom pravcu, pa je dionica prometnice zatvorena, a Zagreb je izgledao kao da je eksplodirao reaktor obližnje nuklearne elektrane Krško u Sloveniji pa je krenuo masovni egzodus stanovnika koji je posve paralizirao grad.

Obnova stoji

Prometni kolapsi, čak i izvan jutarnje i poslijepodneve ‘špice’, postali su odavno uobičajena stvar iako se ne radi o megapolisu, zbog gotovo potpunog nečinjenja na polju prometne infrastrukture – ono malo što je napravljeno, nije bilo dio sustavno rješenje cestovnog i javnog prijevoza, željeznica je i dalje nedovoljno iskorištena, a neke pokrajnje ceste uzrok su teških prometnih zagušenja na žilama kucavicama, zbog kojih se radni dan, kada se uzme u obzir vrijeme provedeno u prometu, pogotovo automobilu, mnogima produljuje na više od deset sati, ovisno gdje žive, a gdje rade.

Nekoliko nadvožnjaka ili podvožnjaka i još jedan most preko Save riješili bi vjerojatno velik dio tih problema, ali to se ne događa.

Mostovi su uglavnom u zabrinjavajućem stanju, a pitanje toga povukli su mediji i to nakon katastrofalnog pucanja nadvožnjaka u Genovi.

Obnova nakon potresa praktički stoji i opći je dojam da su na djelu politikanske ‘igre prijestolja’ i vaganja pozicije moći, u kojima se uglavnom gleda kako što više troškova obnove koja će trajati godinama prebaciti na nekoga drugoga i nešto drugo, što god to bilo ili tko god to bio.

Dolaskom na vlast početkom 90-ih Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), odnosno tadašnja nacionalna i gradska vlast, dobrim je dijelom devastirala urbanu scenu Zagreba, iščupala mu dušu, a u takvom ozračju svaki oblik subkulture i kontrakulturnog djelovanja i kritičkog preispitivanja bio je označen kao neka vrsta protuhrvatskog, jugoslavenskog, ljevičarskog elementa, nečeg nepoželjnog u novonastaloj državi.

Devastacija i oporavak

Tako je Zagreb, kao i druge urbane sredine na području bivše Jugoslavije, doživio urbano, kulturno i društveno-vrijednosno srozavanje, a počelo ga je razjedati političko, nacionalističko i interesno divlje tkivo, što je mnoge stanovnike otuđilo od vlastitog grada jer ga više nisu prepoznavali.

No, žilav kakav je oduvijek bio, Zagreb se počeo oporavljati – u nekim drugim vremenima, nekim drugim trendovima i kontekstu koje neki njegovi žitelji do danas nisu rado prihvatili jer dok se svijet mijenjao u kontinuitetu, u Zagrebu je do toga dijelom došlo ‘u skokovima’.

Živnula je tijekom 2000-ih, nakon prvih HDZ-ovih izgubljenih izbora, kulturna i klupska scena grada, Zagreb je ponovno gradio svoj autohtoni identitet koji je kucao u njegovim žilama u jednom drugačijem vremenu i okolnostima, ali ostajući prepoznatljivo svoj, iako drugačiji.

Zagreb je bio čist, dobio je nove tramvaje hrvatske proizvodnje, rješavani su barem neki prometni i drugi problemi…

Ipak, u međuvremenu je ugašen prvi zagrebački klub Jabuka, jedina preostala ‘meka’ alternativne glazbene kulture, financijske dubioze produbljivale su se do krajnjih granica, a gradske vlasti, pod potpunom dominacijom, utjecajem i interesima Milana Bandića i njegove klijentelističke i koruptivne mreže, bavile su se, osim punjenjem podobnih džepova, nemilim trošenjem novca svojih sugrađana na populističke poteze kojih je jedini cilj bio održavanje Bandića i njegovih poslušnika na vlasti u gradu, po mogućnosti i šire.

Korupcija, fontane i zastave

Putem nekih nesretnih i nepredviđenih, ali i mnogih koruptivnih, dodvorničkih i planski režiranih poteza, Zagreb je ponovno izložen ruiniranju – i konkretno i simbolički.

Umjesto po stalnom napredovanju u smjeru mjesta za život po mjeri čovjeka, postao je grad poznat po fontanama i vijorenju zastava po stupovima, opsesiji i namjeri jednog čovjeka da barem po nečemu ostane upamćen u povijesti, makar to bilo nešto u biti posve trivijalno te posve u skladu s karakterom njegove ‘vladavine’.

S gotovo stalnim ‘izložbenim postavom’ raznih drvenih kućica, povremeno šatora i štandova na glavnom Trgu bana Jelačića na kojima se reklamira i nudi sve i sva, epicentar urbanog duha grada već godinama često podsjeća na seoski vašar, a svega nekoliko kilometara od strogog centra postoje naselja bez vodovoda ili kanalizacije.

Kronični problem zbrinjavanja otpada i koruptivnih muljaža u vezi toga rezultirali su pretrpanim kontejnerima iz koji smeće ispada na pločnike i nagomilava se na njima, kontejneri se danima ne prazne, a divlje deponije glomaznog otpada svako malo niču ovdje i ondje.

No, Zagreb je u prošlosti nekako preživio sve devastacije i pokušaje unuštenja njegove kozmopolitske duše, pa će i ovoga puta – kada prošeta gradom, onaj tko zna gledati uočit će i dalje povremeni sjaj njegovih nikad ugaslih očiju.

Ko preživi, pričat će

Ali slaba je to utjeha za svakoga tko je imao nesreću da živi u voljenom gradu upravo u vrijeme kada je on često samo objekt mrcvarenja za nečije političke i tekuće račune.

Preživjeti će na nesreću svih onih kojima je samo sredstvo, a ne cilj jer grad je živo biće – grad nisu samo zgrade i ulice, vodovodne, plinske i kanalizacijske cijevi, semafori…

Nove vlasti u tome su smislu preuzele na sebe golemu odgovornost i nade mnogih da Zagreb sa sebe može otresti prašinu posljednjih desetljeća – vidjet će se ili se možda već i vidi jesu li dorasli izazovu jer samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja kormila, barem kada je u pitanju notorni Zagrebački holding, novi problemi, ali i ‘poskliznuća’ gradskih upravljača upravo izlaze u javnost.

Tko preživi, pričat će – a pričat će i sam Grad.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO