Potresno svjedočenje s ruba egzistencije: Ne znam kako ćemo preživjeti

Smanjenje prihoda u iznosu od 20 funti sedmično možda mnogima ne znači mnogo, ali za nas je to pitanje života i smrti, piše očajna Britanka.

'Stid nas je što ovisimo o Vladi, ali oboje smo radili. Nismo odabrali da budemo bolesni, nismo odabrali da budemo invalidi' (Reuters - Ilustracija)

Uskoro punim 60 godina i invalid sam već duže vrijeme.

Bolujem od Ehlers-Danlosovog sindroma (EDS) tip IV – nasljedne bolesti koja napada vezivno tkivo – kao i od osteoartritisa, artritisa, apneje u snu, astme i mnogih drugih stanja koje uzrokuje EDS.

Nekada sam radila, ali sam morala prestati kada je bol postao nesnosan.

Više uopće ne mogu da hodam. Imam jednostavna kolica u kojima me neko mora gurati da bih se kretala. Muž mi pomaže koliko može, ali i njemu je teško jer i sam ima problema s kretanjem i potrebna mu je zamjena kuka.

Već dugo pokušavam nabaviti sebi kolica sa prekidačem za desnu ruku, kako bih mogla imati barem nešto nalik dostojanstvu. To još nije moguće i ne znam kada ću, ako ikada i hoću, moći samostalno da se krećem. Trenutno provodim 99 posto vremena u krevetu.

Na dnu lanca ishrane

Budući da živimo u Velikoj Britaniji, tzv. socijalnoj državi, primamo nekoliko vrsta socijalne pomoći od države kako bismo sastavili kraj s krajem.

Imamo muževu malu penziju, moj doplatak za ličnu nezavisnost, naknadu za tuđu njegu i univerzalni kredit – mjesečnu pomoć za nezaposlene ili siromašne ljude. Na papiru ovo može izgledati kao i više nego dovoljno novca za dvije osobe da prežive. Ali država oduzima penziju i naknadu za tuđu njegu od iznosa našeg univerzalnog kredita.

Na kraju završimo sa dovoljno novca da imamo krov nad glavom i nešto hrane na stolu. Nedavno su nam rekli da su nas “preplatili” prije oko godinu dana i sada postepeno i to uzimaju nazad.

Izgleda kao da rade sve što mogu da bi nas držali na dnu lanca ishrane – da bismo se mučili.

Pomislili da je greška

U odgovoru na pandemiju COVID-19, Vlada je uvela privremeno povećanje univerzalnog kredita na sedmičnom nivou u iznosu od 20 funti (27 dolara po trenutnom kursu) početkom 2020.

Obavijest primatelju socijalne pomoći da će privremeno povećanje njegovog tzv. univerzalnog kredita zbog korona virusa biti ukinuto do kraja septembra (Getty Images)

Kada smo čuli na vijestima da će ovaj program uskoro biti okončan, mislili smo da se nemamo radi čega brinuti. Bili smo uvjereni da, zbog svih drugih stvari koje primamo, nismo ni bili među onima koji imaju pravo na ovaj dodatni iznos. Iznos novca koji smo mi primali nije se promijenio u proteklih godinu dana i nikada nije bilo ni pomena o “povećanju zbog COVID-19” na našim bankovnim izvodima.

Ali onda smo iz vedra neba primili poruku na našem online dnevniku univerzalnog kredita koja nas obavještava da ćemo izgubiti iznos za COVID-19. Pomislili smo da je sigurno riječ o grešci, pa smo ponovo prošli kroz bankovne izvode od prošle godine. Tamo zaista nije bilo pomena o ovom dodatnom iznosu.

Budući da teško govorim, moj muž ih je nazvao i rekao im da nikada nismo primili takav dodatak. Pitao ih je kako nam mogu ukinuti nešto što nam nisu ni dali. Gospođa s kojom je razgovarao mu je rekla da mi uistinu jesmo primali ovaj dodatak i da će njegova isplata prestati od oktobra.

Sastavljaju kraj s krajem

Do tada sam već bila u suzama. U prosjeku primamo 255 funti (350 dolara) univerzalnog kredita mjesečno. Posuđujemo 200 funti (273,5 dolara) mjesečno od muževe sestre da bismo sastavili kraj s krajem. Iako se to drugima može činiti kao nezanatan gubitak, za nas je 20 funti sedmično manje nešto što možemo priuštiti.

Moj muž je rekao gospođi s kojom je razgovarao da sam veoma zabrinuta i da imam suicidalne misli. Njen odgovor je bio: “Hoće li to učiniti sada?”

Muž je poklopio slušalicu jer nije više imalo šta da se kaže.

Niko od tada nije nazvao ili došao u našu kuću da provjeri jesmo li dobro, jesam li još živa.

Nekoliko dana kasnije, kompanija od koje kupujemo struju nas je obavijestila da će gotovo udvostručiti mjesečni račun. Nas dvoje živimo u dvosobnoj seoskoj kući – ne koristimo državnu mrežu na našem posjedu.

Ovo nas je uništilo. Sada ne znamo kako ćemo preživjeti. Univerzalni kredit će nam biti umanjen idući mjesec. Morat ćemo plaćati preveliki račun za struju. Očajni smo. Ne znamo šta da radimo. I dalje imam suicidalne misli. Borim se da pronađem razlog da živim.

Pitanje života i smrti

Voljela bih da nam ne treba socijalna pomoć, ali nam treba. Stid nas je što ovisimo o Vladi, ali oboje smo radili. Nismo odabrali da budemo bolesni, nismo odabrali da budemo invalidi. Ne pijemo, ne pušimo, niti izlazimo. Spašavamo i udomljavamo pse, mačke i ježeve. Nemamo mnogo, ali dajemo sve od sebe da pomognemo životinjama.

Ne tražimo mnogo. Sve što želimo je da nas se tretira kao ljude i da preostale godine proživimo dostojanstveno.

Želim da Vlada čuje naš glas i shvati šta to smanjenje od 20 funti znači za ljude poput nas – to je pitanje života i smrti.

Ne želim više ovako da živim.

Izvor: Al Jazeera