Biti na odstrelu 1423 dana bila je svakodnevica nas u opkoljenom Sarajevu. Kraj ljeta te ratne 1993. vraćajući se iz OKA-Štamparije gdje sam ostavila materijal za „prelom“svečanog (90 godina), broja lista Merhamet čiji sam bila glavni i odgovrni urednik, noseći veliki bijeli kalendar „pod pazuhom“, pocupkujem, jer će mi rahmetli Tabak sve srediti. Ne moram ketiti cijelu noć u Štampariji.
Zanesena, krenula sam pravo brisanim prostorom (snajper je bio na Domu za slijepe u Nedžarićima). On, tamo (snajperista) sigurno mi se smijao u sebi (ja budale cure), i da mu nije đaba dan, pucao je… metak me je pogodio u lijevu gumenu petu „renđerki“… Kako? To ostavljam za „fiziku“ da odgonetne. Tek nakon “vremena“skontam da je taj metak namijenjen meni. Bacila sam se u zaklon od skrhanih auta. Ko munja do mene stiže Mile Plakalović autom … na žalost policajac iza mene je pred mojim očima ubijen.
E, eto taj osjećaj odstrela sam imala, prošli mjesec (novembar), čekajući da dođe na mene red, nakon što mi je u nepunih koji mjesec dana situacija korone odnijela osam dragih insana. Taj odrstrel me guši, hoću crknut… ! Nit’ kome ići, nit’ se razgovorit’.
Dolazi mi poruka na Facebook, jedne turističke agencije da li bih vrlo povoljno išla s njima… Ma nema šanse, s mojom kičmom i mojom penzijom…
Ko sam ja da se petljam u Kismet?! Samo dva dana nakon, bila sam u Kapadokiji! U mrkom plavetnilu jutra, okruženi kamionima, korpama, svilenim balonima i plamenom koji je sukljao zagrijavajući vazduh … eto napokon, ja i u mojim mislima „moja Jasna“ Ikar(ica)… ‘tica, letimo. Letim balonom. To nije jedrilica ona iz 1974. ali eto, meni jest. Rumenilo sabaha, smiraj difuznog ozračja… je l’ ovako i orlu?!
Jedina ženska letačka snaga BiH
A Jasna, moja Ikarica ,’70 i ‘80 bila je jedina ženska letačka snaga BiH. Nakon osvojenog Srebrenog C u Prijedoru, kad je ostala pet sati na nebu u jedrilici, postala je i dio državne YU ekipe i ostala 15 godina takmičeći se od Zrenjanina do Murske Sobote.
A krenula je sa 16 godina, kao odličan učenik, to je bio tatin uslov. Lično ju je odveo na Butmir… nakon samo šest mjeseci obuke prvi skok padobranom 1973.
Brzo potom savladala je i let jedrilicom…
Let padobranom suviše mi je bio kratak, za osjećaj koji te nosi kad si iznad livada, planina, kuća… kad lebdiš-skromno mi kazuje moja Ikarica. Jedinoj djevojci u avionu AN 2, nastavnik Enver Paloš, rekao je samo „hajde mala“. I za njega i za ostale nastavnike Ismeta Šečića, Zvonku Bušića i Iliju Roljića dajući joj neizmjerno znanje, povjerenje (muško) bila je zvjezdica tadašnjeg „njihovog – muškog“ neba.
Svi su je vidjeli u JAT-ovoj školi letenja. Nažalost, roditelji nisu dali u Beograd i eto zajedno smo se našle na Prvoj godini Žurnalistike FPN u Sarajevu. I tako novinarstvo (dugogodišnji novinar sarajevskih Večernjih novina) zamijenilo joj je „nebo“.
Tim nebom, prije naše Jasne, “hodila je“ još jedna bosanka ‘tica… još jedna naša Ikarica, avionima „borbenim“, rezala je taj gornji beskraj. Jedan od najvećih aerodroma Turske, nosi njeno ime, Sabiha Gokčen, rođena u Bursi 1913.
Roditelje Mustafu i Hajriju, porijeklom iz Bosne, odnio je ratni vihor, ostala je mala bez roditelja. Kao ratno siroče, upoznala je Ataturka Kemala, pri njegovoj posjeti Bursi. Odvažna djevočica mu se javila, i od tada je našla sebi i oca, i roditelje, i nikog drugog do samog Oca Turske, predsjednika države. Dao joj je svoje prezime Gokčen, u značenju – nebeska veza, a ja bih dodala zagrljaj. Na ceremoniji letačke škole „Turska ptica“ 5. maja 1934. krenuo je ples nebom, za Sabihu. Uz osam pilota jedino žensko, upućena je u Rusiju na obuku za jedrilicu i avione. Letjela je na bombarderima, lovcima, stekla veliko iskustvo na vojnim vježbama u Egeju i Trakiji. Letjela je u 22 različita aviona sa 8000 sati letenja, te 32 aktivne borbene misije. Umrla je 2001. u Ankari u 88 godini života. Bila je od 1938. do 1954. glavni trener učitelj Turskih zrakoplovnih snaga… eto naša Ikarica…
Balonom preko Kapadokije
A moje letenje balonom trajalo je 2 sata i nadlijetala sam Kapadokiju. Vulkanski čarobnjaci… milenijski dah pod balonom. A, nisam htjela. Otimala sam se svakoj pomisli… pa imamo mi Miljevinu… govorila sam.
I Miljevina, kod Foče i Đavolje selo u Srbiji, pa i Veliki Kanjon rijeke Kolorado u Americi sve su čudesni tragovi vremena. No, Kapadokija je kolijevka podzemnog grada Derinkuju, jednog od najvećih na svijetu, u kojem je živjelo u osam nivoa 50 hiljada stanovnika. Prvi krišćani, bježeći od Rimljana s Istoka našli su svoje sklonište, zaštitu. Manastir Selime je najveći kameni manastir u Kapadokiji s pećinskom katedralom, ikonama slikanim golubijim jajima, koji su bili i danas su glavni stanovnici tog velikog usred Anadolije prostranstva. Gdje se nalazi čuvena Dolina golubova… ptice posebno drage i štovane na ovim prostorima. I tom velikom dolinom skrita je rijeka Melendiz, praveći svoj čuveni kanjon. Iz tih njedara Anadolije, ne davno otkriven je mineral, nova vrsta poludragog kamena „sultanit“, zagasito žuškaste boje, koji mijenja boju uslovno od boje preloma svjetlosti… recimo crveni reflektor ili čak zeleni, ljubičasti…
Domaćica vodić Asara, vodi nas u fabriku grnčarije, jer to je kraj i poznate crvene gline.
Grupa, uglavnom mladi, pomogli su mi da malo „otpušem“ onaj jad koji sam ostavila u Sarajevu. Duhoviti mladi Banjalučanin Jovan obukao je zaštitne dimije i sjeo za grnčarski valjak. I nasmijao me u svom mom bolu. Uz tu omladinu, skoro kao unuke, iz Banje Luke, Srebrenika, Lukavca, posebno vodič Goran iz Zenice, nesvakidašnje za mlade, susretljiv, obrazovani strpljiv, ma više saburli bih rekla, doživjela sam jednu lahkoću dodira s tim vulkanskim tlom… Te kamenite vilenjake, golubije kućice i nastambe ljudima, prije svih ovih ovovremenih tokova, eto dotakla sam, i dihala milenijumski dah!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.