Tri slike Sarajeva

Da li ste Sarajlija ako ste “samo” rođeni tu? Vjerujem da se sa gradom stapa, da se građaninom postaje navikom.

Za razliku od Novog Sada u kome je uvijek tišina – i ne mogu vam ni izbliza predstaviti taj vječni muk u srcu grada – Sarajevo vibrira, bruji (EPA)

Ja sam hibrid. Svakog ljeta, dolazimo u Sarajevo po čistom automatizmu – to se podrazumijeva, čitava moja porodica vezana je za njega jer svi smo rođeni tu. Kada dođe taj trenutak, torbe se same spakuju i auto odleti po već stečenoj navici pravom linijom preko Mosta slobode Novog Sada da bi se to poslijepodne stvorilo na parkingu Vijećnice, na Čaršiji.

Čudo kako se istopi distanca.

Kao dijete dva grada, izbjegao iz rata, sada sam odrasli muškarac u neobičnoj poziciji. To mi je vrlo rano bilo jasno. Već u djetinjstvu, drugima je bilo neobično što se u našem domu govori na ijekavici. To nikad nije prestalo. U ranim razredima vraćani su mi sastavi da bih prepravio sopstveni jezik. Ne vjerujte u mit o multinacionalnoj i tolerantnoj Vojvodini, ipak je to jedna hladna i prostrana pustoš i teško je biti stranac.

Da li ste Sarajlija ako ste “samo” rođeni tu? Vjerujem da se sa gradom stapa, da se građaninom ili zaljubljenim postaje navikom – puno je Sarajlija i Novosađana koji vjerno ljube svoj grad bez da su rođeni tu. Pa opet, između Sarajeva i Novog Sada, evo me, tu pred vama, sa pitanjem koliko mi dopuštate zvati se Sarajlijom?

Neću ovdje o koroni, već životu mimo nje.

Na ljeto, Sarajevo bukne. Svi što su otišli, svih kojih inače nema, svi stranci i gosti, na ljeto se sliju u sarajevsku kotlinu i dok sjedim u dugim ljetnim danima u skrivenim baštama kafea, promatram zgodne ćerke odseljenih gasterbajtera… kako se šarmantno prilagođavaju sopstvenom gradu, lagane, kako u njemu prirodno dišu, kreću bez mapa, nasmijane, po mirisu, po navici, bez da su u njemu ikada zaista i živjele, baš kao i ja na istoj distanci između pripadanja i statusa gosta.

One su na odmorima od stranih i odličnih univerziteta, na pauzi pred odlazak na more i osjeća se već ta so Dalmacije u koju uskoro odlaze ili ih pak odaje bakarni ten da su se sa njenih plaža već vratile.

Na ljeto, cijeli grad se otvori prema svijetu, osjeća se more i svi smo opet tu, u prolazima i susretima, kao da se nikad ništa nije desilo (a možda ni nije) i nijedan drugi grad na ljeto ne izgleda i ne diše kao Sarajevo.

Ima tu nešto neprirodno, kad se ljudi otpuste iz svojih inozemnih rutina i prenesu na rođeno tlo, nekako nestaju sva pitanja, tenzije, nelagode. Ima ljepote u samom dolasku: ne čekate u redovima pošti ili supermarketa, ne djelite probleme svakodnevnih života, kao da lebdite. Čitav grad ljeti lebdi i miriše. Kao hibrid i dijete dva grada, Sarajeva i Novog Sada, ovakvog me zatičete ako se sretnemo u avgustu na uglu Radićeve i Maršala Tita.

Prva slika – Centar

Čaršija je za Sarajlije izgubljena – zauvijek, bar dok bude turizma. Mnogi su tek ove godine poželjeli na njoj popiti kafu. Probiti se kroz grupe azijskih turista, miomirisne dimove nargila, švedskih penzionera, dijete sa sladoledom dok roditelji razgledaju nakit, isturenih stolova i stolica, jedne ogromne mase ljudi, sve više mi je mučan zadatak.

Kad bih uporedio svoje prve povratke u grad, kao dijete sredinom 90ih sa ovim sadašnjim, još uvijek se mogu sjetiti mira i tišine po čaršijskim dućanima. Međutim, razumijem profit i progres. Prihvatam neminovnosti koje nosi status najrazvijenije turističke zone u regiji. Nijedan drugi grad tu ne parira Sarajevu, ali to je uvijek bila njegova sudbina. Što je nekad bila trgovina, danas je turizam – mletačke lađe sada su kruzeri, a sarajevski karavani ubuduće stizaće avionima. Da li je sve to lažno? Naravno. Tu iluziju ne treba rušiti.

Za razliku od Novog Sada u kome je uvijek tišina – i ne mogu vam ni izbliza predstaviti taj vječni muk u srcu grada – Sarajevo vibrira, bruji, vitalnost emanira od gradskih pločnika i stoljetnih zidova od otomanskih opeka, hamama i tržnica, nijemih za strance. Kao hibridu, meni nikad nije bilo čudno kad bih još od malih nogu, pod ruku sa nanom, završio misterioznu i nikad objašnjenu posjetu Turbetu sedam braće pa potom produžio na sladoled u “Egipat”. A tu, na putu između, uvijek ću zastati na jednom posebnom mjestu.

Kao carstvo podijeljeno na Istok i Zapad, tako tek jedna linija skoro nevidljivo razdvaja Sarajevo na istom mjestu gdje je bilo razdvojeno Rimsko carstvo. Ova linija spaja i razdvaja dvije ideje grada: jedna je istočna, čulna, islamska (i starija), dok je druga zapadna, sekularna, austrijska. Espreso je odličan u oba djela iste ulice.

Niže niz ulicu, najbolji način da se pobijegne iz rijeke ljudi spore i široke kao Dunav, jeste uz stepenice kule JAT, na posljednji sprat. Na samom krovu ovog solitera, sa stolom uz ogradu, djevojka i ja bi uz kavu posmatrali crvene i kremaste krovove kuća, otvorene terase zgrada, jedan beskonačan mozaik pojedinačnih priča, života, slika. Obratite pažnju te probajte okom preći preko svake bez da se izgubite i dobićete najlepšu sliku, netaknutu, beskonačnu.

Te večeri smo otišli na piće sa drugim parom – Dušicom i Andrejem. Oni su različitih nacionalnosti i žive u Sarajevu od rođenja, u jeku rata, dugo su u vezi i djelovali su mi skladno. Veče smo završili u jazz baru i na krajnje nepotrebnim burgerima. Ovih dana, čuo sam da su otišli u Njemačku i pronašli odlično plaćene poslove u dizajnu video igara. Imao sam pomiješane reakcije na tu vijest.

Druga slika –  Alipašino

Jedna privilegija koju kao Novosađanin uživam u Sarajevu jeste da se poslije izlaska probudim kod svoje tetke, u jednom od onih stanova beskonačnog niza blokova na Alipašinu. Ona i njen suprug dobro pamte rat, u kome se njen suprug borio. Zadnjih godina, vodi svoj mali biznis i prati regionalne info-kanale. Sve koje može. To je tih ali osjećajan tip, sa traumama koje uljudno prikriva.

U najvećoj sobi na kraju stana živi moj rođak, čije ime sklanjam zbog njegove bezbjednosti. Ne dajte se zavarati – svaki geto je mala sredina koliko god svoje poroke dugovao golemom sivilu blokova i anonimnosti neosvetljenih haustora. Kao stariji “rođo” a ja njegov “bratić”, našao je za shodno da prekine svoj monotoni niz dana uz Sony Playstation i odvede me negdje zabavno večeras.

Za razliku od više od deceniju mlađih Dušice i Andreja, on nikad neće imati platu od par hiljada eura. Ja to dobro znam. Isto tako, nikad neće napustiti Sarajevo. Ono što zaista hoću reći jeste – nikad neće napustiti Alipašino. Pošto je tvrdoglavo odoljevao mojim nagovaranjima da posjetimo neki dobar klub u centru, predao sam se njegovom izboru za večernji provod.

Pronašli smo njegovo društvo iz bloka. Utisak mi je slijedeći – iako je par njih bilo u zatvoru, ljudi su ispod svojih fasada otvoreni kako to nisam do sada vidio. Prostodušni, dobrodušni, dijetinji i čisti. Možda što sam stranac, možda što sam gost, podijelili su priče koje ovdje ne bih smio ispričati, osjetio ljudske sudbine kako ne bi bilo moguće u normalnijoj atmosferi.

Svi su mladi. Svi su zarobljeni. Ovo nije prvi put da vidim kako njima Novi Sad znači nešto posebno, neko svjetlo tamo prijeko, u tmini onostranog i tuđeg. Nikad nisu sreli nekoga iz Novog Sada. Ovo me je porazilo.

Pomislio sam koliko dugo se niko nije usudio graditi mostove i otvarati prostore na kojima svi zajedno živimo. Svi su oni kao djeca sačekali kraj rata na Alipašinu. Zajedno ih veže što su svi bili gradska djeca, svi u djetinstvu prekinuti, svi u njemu bespovratno odgođeni, nikad završeni.

Ti mladići nikad nisu putovali. Kada gledam druge djevojke i momke, iz djelova grada na boljem glasu, nisam siguran da znaju da je tamo negdje, u mraku getoa, zarobljena čitava jedna generacija. Oni nemaju glas niti ime, samo inicijale.

Sedmicu po mom povratku u Novi Sad, pročitao sam da se ispred ulaza u blizini desilo ubistvo. Nekako, volio bih biti njihov glas, u njihovo ime prijeneti vam koliko vape za životom, koliko su naivni i još uvijek vjerujući, koliko sputani dok ni ne znaju što traže. Ništa oni nisu skrivili. Njima je oduzeto.

Grad raste, bogati se i mijenja, vrijeme prolazi, na travnjaku između zgrada niču predstavništva stranih auto-kuća, ali ovi mladići zauvijek su platili tuđi trošak rata. Njihovu tragediju ja nisam spretan ponijeti svojim riječima. Neka to ostane priča za jednog od njih.

Tek poslije te večeri bilo mi je jasno u kakvoj sam bio opasnosti. U takvim se krugovima često nosi oružje u gepeku, vreba se tuđa pogrešna riječ, pogled, gesta. Imao sam sreće – ili sam im samo vjerovao. Policiju nisam primijetio.

Treća slika – Poljine

Trećeg dana, našao sam se u dvorištu luksuzne kuće na Poljinama. Gradio se privatni bazen. Vlasnik nekretnine, visok i zalizani crni tip, nosi polo majice i čini mi se da je skoro došao u grad. Vlasnici su dobrostojeći građani ili još bolje stojeći građani stranih zemalja. Svaki grad ima svoje Poljine, svoje brdo nad drugima, uzvisinu nad manje jednakima, sa krasnim pogledom.

Dok pušim cigaretu, zagledan u panoramu grada, ne mogu ne pomisliti na novac. Iza mene, desetak momčića iz raznih sela razbacanih po BiH nadničilo je za dvadesetak maraka na avgustovskom suncu. Novac nas čini bezbjednim. Kupujemo distancu i privatni vrt. Jednog dana, možda će ovdje Dušica i Andrej kupiti svoju novu kuću i dolaziti iz Njemačke na godišnje odmore.

U krajnjoj daljini, više mi se u srcu naziru linije solitera na Alipašinu no što ih stvarno vidim. Gospođe u skupim autima prolaze kraj vile. Ovo je neki drugi grad i pitam se da li ljudi ovdje znaju ovo što ja znam.

Imućni vlasnici nekretnina na Poljinama nisu aristokrate. Ti su ljudi u pravom trenutku stisnuli gas u krivini. Oni su pronašli kratice gdje smo mi odlučili hodati uspravno. Na licima im se vidi i u ponašanju osjeti da nisu rođeni sa novcem, da su napravili neki ružan kompromis, da je ceh plaćen i kao da im fali neki dio koji ti i ja još uvijek imamo. To su novi i brzi bogataši.

Vidi se da su prva generacija kojoj se vrata garaže otvaraju na dugme. Još je na njima ostalo obresitosti, socijalne agresije, tragova borbi od društvenog uspinjanja. Gledam ih dok mislim da se u tom bazenu neće stići okupati više od dva puta godišnje. To je pitanje prestiža, a godišnji odmor u Švajcarskoj je ipak prekratak.

Pa opet, ovdje niče jedan novi svijet, jedan novi grad… dok posmatram tu panoramu, shvatam svoje tri slike i sebe naspram Sarajeva.

Najplemenitija je pripadnost gradu. To je jedina pripadnost koju osjećam.

Izvor: Al Jazeera

Reklama