Blog

Putuj, Selma

Ugasila se u snu, kažu, ta tiha, krhka ženica tužnih očiju, kao da je s ovog svijeta htjela otići onako kako je i živjela – polako, nečujno i nikome na smetnji.

Tolike generacije se identifikovale s baladom o velikoj ljubavi prema njoj, prosto se saživjele s tom pjesmom, postala je simbolom njihove mladosti i ljubavi (EPA)
Tolike generacije se identifikovale s baladom o velikoj ljubavi prema njoj, prosto se saživjele s tom pjesmom, postala je simbolom njihove mladosti i ljubavi (EPA)

Kao iznenadan, neočekivan udarac, nasred ulice, potpuno nespremnog, pogodi me vijest o smrti žene koju nisam ni poznavao. Nikad je nisam sreo niti upoznao, ali je na jedan čudan i lijep način obilježila mnoge trenutke mog života. Zastadoh, prosto se jedva održah u ravnoteži kad pročitah tek pristiglu vijest na jednom od sarajevskih portala:

„Selma Borić, opjevana u čuvenoj rock baladi Bijelog dugmeta, umrla je u Zagrebu u 92. godini. Vijest o njenoj smrti potvrdio je bivši pjevač te legendarne grupe Željko Bebek, koji je dugi niz godina bio u kontaktu sa Selmom. Tekst za pjesmu, koja je postala jedan od najvećih jugoslavenskih hitova i koju ljudi i danas rado slušaju širom regiona, napisao je poznati pjesnik Vlado Dijak daleke 1949. godine“.

Ugasila se u snu, kažu, ta tiha, krhka ženica tužnih očiju, kao da je s ovog svijeta htjela otići onako kako je i živjela – polako, nečujno i nikome na smetnji. Zamislih je, onako sićušnu, jednu od onih rijetkih žena koje su lijepe i drage i u dubokoj starosti, baš onako kako je izgledala u jednom od posljednjih nastupa na jednoj zagrebačkoj televizijskoj stanici… i potonuh od neke neobjašnjive potresenosti.

Još jednom, prije nekoliko godina, jedna mala, jedva primjetna vijest o Selmi duboko me rastužila. Govoreći za neki medij, rekla je onako usput, naigled više za sebe, kako se osjeća veoma usamljenom. U toj jednoj jedinoj rečenici iza koje su stajale tužne, sjetne oči, jedne od onih rijetkih očiju koje čovjek teško može zaboraviti, sabran je neopisiv, potresan i bolan paradoks – ima li doma na ovim prostorima u kojem nije odzvanjala pjesma o njoj i ima li ikoga ko je odrastao i živio da mu „Selma“ nije obilježila dobar dio života, baš onaj najtananiji, najnježniji i najosjetljiviji, vezan za velike ljubavi, za mladost i mirise proljeća, za ocvale bašče i tople ljetne noći?

Identifikacija sa baladom

Tolike generacije se identifikovale s baladom o velikoj ljubavi prema njoj, prosto se saživjele s tom pjesmom, postala je simbolom njihove mladosti i ljubavi, a ona starost provodi usamljena!!!

Još od davne 1974. godine, kad se ta pjesma našla na ploči Bijelog dugmeta, tada grupe u strahovitom usponu, „Selma“ je mnogo više od pjesme. Pjevale su je uglas, u transu, mnoge generacije zajedno na nezaboravnim koncertima, doživljavajući tih nekoliko jednostavnih stihova velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Vlade Dijaka kao nešto svoje, nešto što duboko doživljavaju kao sopstvenu emociju, čistu i vječnu – kao sopstvenu ljubav. Odjekivalo je Selmino ime jednako lijepo i dirljivo iz desetina hiljada grla gdje god bi je najavio fascinantni zvuk klavijatura Vlade Pravdića, od Hajdučke Česme u podnožju beogradskog Košutnjaka, preko BOOM festivala u Ljubljani i drugih velikih nastupa širom bivše Jugoslavije, pa sve do „povratka kući“, u sarajevskoj Skenderiji. Svuda je taj kratki trenutak, fragment Selminog života, ovjekovječen nezaboravnim stihom  „ne naginji se kroz prozor“, doživljavan na isti način, s mnogo neskrivenih, iskrenih emocija. Tako je i ta epska priča o Selmi postala bezvremena, svako je tu pjesmu pjevao i doživljavao kao nešto svoje, kao neku staru, veliku, neprežaljenu ljubav, često i izmaštanu – ali svoju, vječnu i trajnu kao djelić sopstvene mladosti.

Nestale su u ovih gotovo pedeset godina, otkako je pjesma zaživjela, tolike države i vladari, raspalo se mnogo šta u životima ljudi, izblijedjela sjećanja i u zaborav potonuli nekadašnji važni događaji, ali „Selma“ i dalje odzvanja na isti očaravajući način, koji jednostavno ne blijedi. Kad god je čujemo, bilo da je to na koncertu, u tami i samoći zimske noći ili u automobilu negdje na autoputu daleko od kuće, uvijek je ista – veličanstvena i prelijepa, potresna i topla u isto vrijeme.

Sve to vrijeme dok je Bijelo dugme „žarilo i palilo“ bivšom Jugoslavijom svirajući jednu od najljepših pjesama koje su ovi naši prostori ikad vidjeli i čuli, ona stvarna Selma, Zeničanka kojoj je Dijak posvetio te nezaboravne stihove, živjela je jednostavan, skroman život. Malo ko je do prije nekoliko godina i znao da postoji stvarna osoba kojoj je ta pjesma napisana. Mnogi koji su odrasli, pa i ostarili uz te stihove, tek nedavno su, na jednoj emisiji Hrvatske televizije, vidjeli i upoznali ženu vrijednu te ljubavi opjevane u ovoj baladi.

Dok tmurna i nevesela januarska noć sporo odmiče kroz kišu i vlažnu hladnoću, odjednom mi nešto pade na um  –  šta li bi se dogodilo da joj je pjesnik na ulasku u voz doista rekao nešto nježno, što izaziva pozor, a ne samo da se ne naginje kroz prozor? Da li bismo svi zajedno uopšte imali ovu prekrasnu baladu, pjesmu za sva vremena, da je Selmi priznao svoju ljubav, da je nije čuvao i nosio u sebi godinama kao tešku tajnu, kao teret neuzvraćene i nedoživljene ljubavi? A trebalo je to da uradi – nema ništa gluplje i besmislenije od skrivene, neispričane ljubavne čežnje.

A kad nam je već ta pjesma svima zajedno postala vrijednost za sva vremena, onda valjda imamo pravo da se i sami ponešto pjesnički zapitamo, bar iz znatiželje.

Šta bi bilo, kad bi bilo?

Bi li se nešto promijenilo da je bio dovoljno odvažan da joj prizna, kako je kasnije govorio, da nema trenutka kad mu njene prelijepe oči nisu bile u mislima, da je najljepša i najdragocjenija žena koju je ikad vidio i da nije ni želio ništa drugo osim nje? Šta li bi rekla da je znala s koliko radosti, čežnje i ushićenosti je gledao njenu ljepotu? Ne bi valjda bešćutno ostala ravnodušna???

Možda bi ga odbila zbog mladalačke obijesti, zbog ponosa ili nekih besmislenih principa kakve te rijetke i beskrajno vrijedne žene zbog nečega uvijek nose u sebi? Možda bi mu pokušavala pričati one besmislice kako mu ne može dati više od onoga što se može dati prijatelju? Možda bi tek u starosti shvatila da većina žena nikad i ne  vidi, a kamoli doživi tako veliku ljubav – a ona je jednostavno propustila! Možda bi sebi prekasno priznala da joj se događa jedna od onih epskih, besmrtnih ljubavi pred kojom svaki izgovor, ponos i princip postaju besmisleni, a neko ko je tako predano i iskreno voli zaslužuje da mu svaki trenutak bude uzvraćen – ako milioni ljudi, koji već pola vijeka pjevaju i slušaju „Selmu“, nisu dokaz za to, onda ja ne znam šta je. Možda bi joj usamljenost u starosti zbog toga bila još teža.

A možda bi sve došlo na svoje mjesto, pa bi proživjela život u toj velikoj ljubavi, sretna i voljena! Ko zna, možda u tom slučaju ne bi bilo ni potrebe za pjesmom?

Ako je to bila cijena da ova skromna, ali dragocjena žena vedrije proživi svoju starost, bez okova usamljenosti – sad kad doista i zauvijek putuje – onda je možda bilo bolje da niko od nas nikad nije ni čuo „Selmu“, koliko god nam ta pjesma bila vrijedna i draga i koliko god predstavljala važan dio onog najljepšeg u našim životima.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO