Putovanje u vrijeme pandemije: Na cesti od Amsterdama do Sarajeva

Kako izgleda putovanje automobilom dugačko 1800 kilometara od Amsterdama do Sarajeva u doba pandemije.

U Austriji sam pregledan prvi put u životu unutar granica Šengena, i nakon nekoliko minuta i objašnjenja kako idemo 'kući, u Sarajevo', nisu nas više zadržavali (Ustupljeno Al Jazeeri)
U Austriji sam pregledan prvi put u životu unutar granica Šengena, i nakon nekoliko minuta i objašnjenja kako idemo 'kući, u Sarajevo', nisu nas više zadržavali (Ustupljeno Al Jazeeri)

Živim u Holandiji posljednjih desetak godina, i kao neko ko je uvijek željan Bosne, često putujem na relaciji Amsterdam – Sarajevo i nazad. Pošto nikako ne volim da letim, nerijetko se odlučim putovati automobilom, a ovo putovanje od nekih 1.800 kilometara uvijek je puno raznih dogodovština.

Prvi put sam se na ovaj poduhvat odlučio davne 2008. godine. Iako sam ranije išao autobusom, i to je znalo trajati i po četrdeset sati, nikad nisam ovoliki put vozio sam. Bio sam student, bez para i sa starim VW Polom koji je mama kupila za potrebe naše porodice. Gorivo je bilo skuplje nego ikad, i čak u BiH je dizel koštao 2,54 KM. I danas se sjećam da je samo kod nas dizel koštao više nego benzin, a to ipak nije bio slučaj u ostalim zemljama koje sam prošao.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Imao sam stari autoatlas koji sam godinu ranije kupio na sniženju za jedan euro, i to samo zato što je već izašao takav novi. Naravno, za moje pojmove je ovaj bio dovoljan jer su se putevi na našim prostorima gradili toliko sporo da ovaj atlas i danas može poslužiti. Pametni telefoni su se tek počeli proizvoditi, tako da je takva neka knjiga bila vrlo vrijedna pri putovanju, posebno jer su na kartama bile ucrtane i mnoge benzinske pumpe. Znao sam da na autoputu gorivo košta po dvadeset centi više, a gledao sam i da izbjegnem što je moguće više putarina. Naravno, nije baš bila opcija putovati običnim cestama do same Njemačke, pa sam odlučio ići relacijom Sarajevo – Tuzla – Osijek – Budimpešta – Beč – Passau – Frankfurt – Keln – Amsterdam. U Hrvatskoj tada na toj dionici nije bilo autoputa, dok su mađarska i austrijska vinjeta zajedno koštale dvanaest eura. Nije bilo tunela, nije bilo skupe slovenske vinjete jer sam Sloveniju zaobišao, niti jednog od najskupljih autoputeva u Evropi, onog od Lipovca do Zagreba. U Njemačkoj se putarine nikad nisu plaćale, a ista je situacija bila i u Holandiji. Uspio sam uštedjeti nekih pedesetak eura u jednom smjeru i doći do Amsterdama i nazad za nevjerovatnih 180 eura. Gorivo sam isključivo sipao van autoputa, nisam popio nijednu kafu na pumpama, nego sam iskapio svoju termosku, dok sam iz tetrapaka sipao mlijeko. Te godine sam otkrio magično austrijsko mjesto zvano Suben, na obali rijeke Inn, u blizini njemačke granice. Slučajno sam pronašao jeftiniju benzinsku pumpu, nasuo gorivo i platio na automatu. Pošto se već bližila ponoć, odlučio sam odspavati tako što spustim sjedište i napravim si sobičak, a ujutru u šest me probudio miris pokošene trave i svježih bavarskih pereca iz pekare koja je bila u sklopu pumpe. Otad nisam tuda prošao nijednom, a da nisam svratio, a pumpa je u međuvremenu dobila i restoran, razvili su velike zastave njemačkog Bayerna na ulazu, uveli su bežični internet, a jedino što se nije promijenilo je njihova poslovična neljubaznost koja je toliko očita da je simpatična. Pošto me već znaju, radnice sada kolutaju očima uz osmijeh na moje narudžbe bez svinjetine i insistiranje da mi na pizzu ne stave šunku.

Polazak iz Amsterdama

Nažalost, nikad mi više nije pošlo za rukom da ovako jeftino prođem, iako je gorivo znalo biti neuporedivo jeftinije. Od te 2008. godine proputovao sam ovu dionicu barem trideset puta u oba smjera, i to u svako godišnje doba. Uvijek je bilo raznih dešavanja, zastoja, radova, saobraćajnih udesa, policijskih kontrola, ludih vozača itd., ali nikad dosad putevi nisu bili tako prazni kao sada, pa čak ni na Badnje veče, pretprošlog 24. decembra.

Krenuo sam iz Amsterdama u četvrtak popodne, s namjerom da prespavam kod prijatelja u Ingolstadtu koji će ujutru krenuti sa mnom za Sarajevo. Već godinama imam iste rituale na putu, a to su određeni kafe aparati na određenim pumpama, chicken nugget burger sa slatkim čilijem u lancu brze prehrane, gulaš supa na njemačkim pumpama koje su najskuplje na svijetu, ručak u Subenu, kafa bilo gdje u Sloveniji ili Hrvatskoj, te večera u federalnom dijelu Doboja. Znam tačno gdje perem auto, gdje sipam gorivo, a gdje provjeravam zrak u gumama. Ipak, ovaj put je sve bilo drugačije jer je skoro sve na šta sam navikao bilo zatvoreno. Na samom početku, prije same holandsko – njemačke granice, dočekao me svijetleći znak koji kaže “Reis niet naar het buitenland”, odnosno “Ne putuj u inostranstvo”. Iako zvuči vrlo strogo i zapovjedački, ja sam ipak shvatio da se ne odnosi na mene jer ja ne putujem u inostranstvo, nego u moju Bosnu.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Na granici, iako se mjesecima priča drugačije, nije bilo nikoga. Očekivao sam gužvu u samoj Njemačkoj, ali gužve nije bilo. Taj dio Njemačke je inače poznat kao najbogatiji, najgušće je naseljen i obično su autoputevi krcati. Mnogi vozači voze prebrzo za moj ukus, pa je nivo stresa uvijek malo viši dok ne ugledam Austriju, ali ovaj put niti je bilo mnogo automobila, niti su moja omiljena ritualna mjesta radila, a čak su se i radovi na putu činili rjeđima. Morao sam se zadovoljiti lošim burgerom i coca-colom, a kako se noć približavala, tako je na cestama bilo sve manje automobila, a atmosfera je uskoro postala sablasna. Na pumpama radi po jedna osoba, s maskom i iza plastike, keš se sve manje prima, a jedino gdje možete koristiti kovanice su toaleti i aparati za igru pomoću kojih možete izvući nasmijano plišano govance ili neku drugu igračku. U samom Ingolstadtu policijski sat počinje u 21, a ja sam došao mnogo kasnije, nadajući se da se to na mene ne odnosi. Srećom, niko me nije zaustavio.

Ujutru smo se jedva digli na vrijeme i nakon loše kafe u jednom tržnom centru krenuli dalje. Loše kafe inače dijelim na žgaravuše i još gore. Ova je bila žgaravuša, samim tim nije bila opasna, pa je bilo potrebno nakon nje samo smazati kiflu da se ne bih osjećao loše. Iz Ingolstadta je logičnije ići na Ljubljanu, pa smo tako i uradili. Postojala je opasnost zastoja u tunelu Karavanke, ali se srećom to ipak nije desilo. Ljetos je austrijska vlada donijela suludu odluku o kontroli svih turista koji su bili na Balkanu, pa čak i onih koji su u tranzitu, i to je prouzrokovalo neviđene gužve pred ovim tunelom. Da situacija bude gora, zatvorili su put preko Kranjske Gore, i onda bi ljudi bili osuđeni čekati na granici satima. Uvijek se pitam kako u tim momentima funkcionišu roditelji s bebama jer se bukvalno može desiti da im ponestane zaliha hrane, vode ili bilo čega drugog, a dijete ne može čekati, niti se neko može okrenuti nasred autoputa. Istu stvar sam se pitao mnogo puta kada bih iz Srbije prelazio u Mađarsku, gdje se takođe čekalo po nekoliko sati, i to samo zato što je graničarima to bio ćejf. Kada bih nakon tri – četiri sata došao na red, uvidio bih da oni tamo piju kafu, pričaju jedni s drugima, i namjerno usporavaju saobraćaj. To što takvo ponašanje može prouzrokovati veliki umor vozača, to im valjda nije važno.

Šengen – jedan od najboljih izuma današnjice

U Austriji sam pregledan prvi put u životu unutar granica Šengena, i nakon nekoliko minuta i objašnjenja kako idemo “kući, u Sarajevo”, nisu nas više zadržavali. Tada sam se sjetio koliko samo volim Šengen, vjerovatno jedan od najboljih izuma današnjice, a uvijek mi padne na pamet Rambova pjesma “Na ovim prostorima” u kojoj jedan stih kaže “prođeš Evropu bez da ti gledaju gepek, a ovdje svakih 200 metara nalijećeš na carinu”. I stvarno je svih ovih godina bilo tako, a moj svijet je bio podijeljen na Balkan i Šengen. Balkan, na kojem sam se osjećao svojim, i Šengen, u kojem sam se osjećao građaninom svijeta.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Austriju smo, prekrivenu snijegom, prošli vozeći sto na sat, a onda, nakon famoznog tunela Karavanke, stižemo u Sloveniju. Tu nas dočekuje ljubazni policajac koji će nam pregledati pasoše. Ja imam holandski, a moj drug bosanski pasoš i njemačku boravišnu dozvolu. Nakon što smo rekli da putujemo u Sarajevo, graničar se odvalio smijati mojoj maski koju sam stavio prije nego ću otvoriti prozor, te rekao “brate, ja sam ti antimasker, izgledaš isto ptica”. Nije mi to bilo plaho smiješno, ali sam se naravno kulturno odvalio smijati, rekavši mu samo jednu riječ; “fakat”, na šta je on uzvratio “srečan put”, naglašavajući glas “č”.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Moja žena često zna reći kako bi sutra preselila u Sloveniju, uz opasku kako je “sve kao u Bosni, samo sređeno kako treba”. I zaista i mene obuzme taj osjećaj da sam već kod kuće jer mogu pričati svoj jezik, kupovati poznate proizvode i ne osjećati se prevareno dok kupujem običnu vodu, koja sjeverno od Slovenije obično košta i po tri ili četiri eura za pola litra. U tim momentima se uvijek sjetim pjesme pokojnog Džeja, “Ritam vozi, vozi”, koja u jednom momentu kaže “ovdje se čak i voda prodaje”. Kao neko ko pojma nema šta je Marina Tucaković mislila reći ovim stihom, bio sam ubijeđen da se ustvari on odnosi na život na Zapadu, gdje se, eto, i voda prodaje, što je 90-ih godina bilo prilično neuobičajeno na našim prostorima. Kasnije sam pročitao da je moja pretpostavka pogrešna, i da pjesma ustvari govori o šmekanju na beogradskim splavovima, ali se i dalje sjetim Džeja kada kupujem skupu vodu.

A ono što je “sređeno kako treba” se ustvari već može vidjeti na prvoj benzinskoj pumpi, na kojoj možete pojesti i “pasulj na žlico”, ali i hot dog, pizze, burgere itd. Ipak, pošto vrijede korona pravila, svugdje je postavljen znak na kojem piše “brez zadrževanja in konzumacije hrane”, pa tako taj svoj pasulj na žlico možete pokusati za stolom koji je postavljen vani. Jest da je vani minus deset, ali situacija je takva da je i to bolje nego ostati u autu. Ako vam se ide u toalet, postavljen je i usitnjivač novca, kako se ne bi desilo da ne platite tu uslugu od pedeset centi. Dakle, na sve su mislili, ali nažalost i pored toga što je gastronomija zatvorena, što se mjere poštuju i što skoro nikoga nema na ulicama, Slovenija proživljava teške dane i ne uspijeva zaustaviti pandemiju.

A ne uspijeva ni susjedna Hrvatska. Nakon što smo prošli socijalističku razglednicu Jesenica, koje se s autoputa čine slične nekom bjeloruskom gradu, nastavljamo put pored Ljubljane, a zatim prema Hrvatskoj. Ali i tu su ceste prazne, na pumpama ne radi apsolutno ništa osim prodavnice, a graničari su standardno neljubazni, ne znajući pozdraviti i normalno komunicirati. Mog prijatelja čak napadaju jer je dao na pregled njemačku boravišnu dozvolu. Da ju nije dao, vjerovatno bi pitali odakle putuje i kako se tu našao s bh. pasošem. Uskoro počinje padati ozbiljan snijeg, i postavljeno je ograničenje od 80 do 100 km/h duž cijelog puta do Gradiške. Iako nam Google sugeriše da idemo na Slavonski Brod, mi već znamo kako autoput Deveti januar nije ucrtan na Google mapama, i kako ćemo tako ipak prekratiti put.

Ulazak u Bosnu

A onda ulazimo u Bosnu. Na granici nas skoro niko i ne pogleda jer vadimo dva bh. pasoša, dok ja odlažem svoj holandski. Ulazak u Gradišku je, kao uostalom i u Brod, nadrealan. Oko nas sve šljašti jer se upravo završilo slavlje pravoslavne Nove godine, svi kafići i restorani u gradu, a morate proći kroz centar, su i dalje okićeni, prodaju se piratski CD-ovi i DVD-ovi (ko još koristi ovaj medij?), ljudi se ponašaju kao da korone nema, a cijeli grad je oblijepljen reklamama stomatoloških ordinacija. Kada u Bosnu uđete u Brodu, tamo čak imate ordinaciju jednog sarajevskog stomatologa na licu mjesta, što znači da iz Evropske unije ne morate dalje od ovog našeg zagađenog gradića. Stižemo na pumpu i tražimo pun rezervoar.

 

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Mislim da je Bosna još jedina država Evrope u kojoj nije dozvoljeno samostalno sipati gorivo. To uzrokuje da pumpe često imaju više zaposlenih, koji onda opet imaju niže plate. Nakon što mi je čovjek nasuo 45 litara dizela, pitao me da podignem haubu, a onda usuo tečnost za brisače koju sam namjeravao kupiti. Takva usluga takođe postoji još vjerovatno samo kod nas. Zatim je uzeo ručne čistače stakla i sredio obje šajbe, usput komentarišući s poznanikom koji je tu stigao Golfom dvojkom kako su i njihovi internet provajderi ukinuli Arene. Potom će ga upitati “koliko sipaš”, a ovaj će odgovoriti “trinaest maraka”. Tad sam se sjetio svog Pola iz studentskih dana kada sam i ja sipao za tako čudne cifre i kada sam tačno u detalj znao gdje mi je svaka potrošena ili ušteđena marka. Ipak, nisam siguran da je ovaj čovjek bio student, nego nažalost vjerovatno kokuz.

Od Gradiške do Doboja se vozimo putem E-661 i famoznim autoputem neustavnog imena Deveti januar. Iz nekog razloga Google Maps ne priznaje ovaj autoput, i iako je ucrtan, čini se da na mapama nikad nije svečano otvoren. Razgovarali smo o tome da li bismo možda trebali dati povratne informacije o ovome, i tako kao odgovorni internet korisnici, doprinijeti poboljšanju ovog servisa, ali smo ubrzo zaključili da je ovako bolje. Levati neka idu na Brod, a mi ćemo ovuda, bolje da se ne zna.

Na autoputu Deveti januar kao u hororu

Na autoputu Deveti januar nismo sreli nijedno jedino auto. U oba smjera je put bio potpuno prazan, kao da smo snimali horor film, samo iščekujući kad će nešto poći po zlu. I ranije sam ovuda prolazio, i zaključivao kako zaista nema mnogo automobila, ali nisam očekivao da neću sresti bukvalno nikoga. Na kraju autoputa plaćamo deset maraka, a to realno vrijedi tih para. Iako je put u dobrom stanju, na njemu nema nijedno funkcionalno odmorište, nijedna benzinska pumpa, niti WC, nego za sve to morate pričekati Doboj. Oko Doboja se zaustavljamo na kratko, a onda furamo dalje prema Sarajevu. Tu i tamo srećemo pokoje policijsko auto, a kako ulazimo u Federaciju, tako ulazimo i u policijski sat. Malo smo se bojali da bi nam mogli praviti probleme, ali zaključili smo da svi policajci sjede u kafićima benzinskih pumpi, koje za divno čudo, ipak rade. Tako nas niko nije ni pogledao do Sarajeva, a u zadnjih 30 km ne srećemo bukvalno nikoga. Grad je sablasan, i mogu samo reći “ne d'o Bog da vam se nešto desi” jer bi vas pronašli tek ujutru. Kako je to izgledalo pred kraj, pogledajte na videu ispod. Sarajevski Stup je sablasniji nego ikad, a aerodrom kao da nije radio godinama. Pandemija je učinila svoje. Niko nigdje ne ide, i svi su ostali kući, uglavnom strahujući da uopšte pomisle putovati, jer ako krenu, naići će na znak “Reis niet naar het buitenland”, koji će im naređivačkim tonom reći da “sjede đe su jer ni za đe si nijesu”. Svaka slučajnost s crnogorskom kampanjom da se ostane kući je namjerna.

A nama s dvije domovine ostaje da se nadamo da će na ljeto biti bolje, i to upravo zato što sve ovo postaje, polako ali sigurno, prilično nepodnošljivo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO