Blog

Srbija: Dug put od šovinističke do izborne farse

Kako su izbori, umjesto praznika demokratije, postali mjesto svakovrsne manipulacije.

Izborni proces derogiran je do te mjere da je skoro izgubio svaki smisao, piše autor (Pixsell)
Izborni proces derogiran je do te mjere da je skoro izgubio svaki smisao, piše autor (Pixsell)

Mnogi se još dobro sjećaju zapaljivih dijaloga koje su vodili glumci Josif Tatić i Predrag Ejdus kao Srbin i Hrvat, alijas Slobodan Mihailović i Bernard Drach u predstavi Šovinistička farsa, humorističko-satiričnoj kozeriji koja je trebala, uz špricer iliti gemišt, ogoliti rastući nacionalizam i šovinizam koji su se upravo nadvijali nad Balkanom. Što je bila nemoguća misija.

Dogodilo se suprotno namjerama autora, iako je predstava odigrana 1.800 puta u gradovima od Triglava do Đevđelije. Salve smijeha će se ubrzo pretvoriti u izlive mržnje i rata protiv neistomislećeg komšiluka, a šovinizam prerasti u nacizam i fašizam. Teške rane nosimo svi koji smo preživjeli.

Izbori kao popis stanovništva

Isto se desilo i sa obećanom demokratijom, koje formalno i deklarativno navodno ima više nego ikada, pogotovo u Srbiji, a u praksi skoro ni za kafenu kašičicu, jer je stvarna moć iz jednopartijskog socijalističkog sistema distribuirana najprije u nekoliko najjačih stranaka, a na kraju se. poslije 30 godna, slila ponovo u jednu, nevješto zakamufliranu koalicijama, sa obiljem strančica satelita, sa samo jednim ciljem: ostati na vlasti po svaku cijenu.

Tih devedesetih nacionalizam i šovinizam ne samo da nisu zaustavljeni, nego su dobili i legitimitet na prvim višestranačkim izborima u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Na kojima jest bilo raznih marifetluka, ali njihova karakteristika nije bila utakmica različitih stranaka i njihovih političkih programa, nego običan manje ili više uspješan – popis stanovništva.

Mnogi su od uvođenja parlamentarne demokratije očekivali kako će konačno doći dugo najavljivani i očekivani bolji život u bivše jugoslovenske republike, samostalne države, u kojima duh šovinizma i naionalizma s protokom vremena jeste oslabio, ali ne i iščezao. Najbolje se to vidi u vrijeme izbora i izbornih kampanja, koje, od onih prvih sve do danas, koje čak i kada nisu popis stanovništva, najčešće kao rezultat imaju održavanje višedecenijskog statusa quo. Koji je odavno nepodnošljiv za život običnog, takozvanog malog čovjeka.

Koliko košta jedan glas?

Izborni proces, kao osnova i test svake demokratije, derogiran je do te mjere da je skoro izgubio svaki smisao zbog obilja manipulacija, i to od formiranja biračkih odbora i biračkih spiskova do obične kupovine glasova. Za male pare. Javna je tajna da se glasovi kupuju i prodaju kao na pijaci i da su izori u mnogim sredinama postali obična izborna farsa.

I dok se istorija uvijek ponavlja – prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa – kao što je to još davno primijetio Hegel, poslije velikih tragedija ovdje farsa ne namjerava ustuknuti ni pred novim, niti bilo kakvim oblicima normalnosti.

Najlakše bi i najpogrešnije bilo optužiti građane koji svoj glas, ubijeđeni da ne mogu ništa promijeniti, prodaju po principu “daj šta daš”, nekad za malo brašna, ulja ili šećera, nekad za manje iznose novca, a nerijetko i članstva u strankama, koje od njih, naprimjer, traže da sakupe još deset ili 20 glasača, obećavajući im zaposlenje člana porodice ili neke druge beneficije, u zavisnosti od “uspjeha” stranke na izborima.

Već decenijama se govori i piše o klasičnim stranačkim “tehnikama” osvajanja vlasti, vječito nesređenim biračkim spiskovima, glasanju i davno preminulih, “bugarskim vozovima”, glasanju na više biračkih mjesta i drugim najrazličitijim oblicima zloupotreba izbornog procesa, uključujući takozvane funkcionerske kampanje, baš kao i nesavjesnom radu članova biračkih izbora, ali i kontrolora i raznih posmatrača. Uzalud. Sva moć je koncentrisana u vrhovima stranaka, koje diriguju i radom izbornih komisija, uključujući onu centralnu, koja na kraju objavljuje zvanične rezultate. Svima je najomiljenija disciplina, ipak, pljuvanje političkih protivnika.

Nakon što je prijeđen dug put od šovinističke do izborne farse, u Srbiji su stvari vraćene na početak: kako uspostaviti dijalog vlasti i opozicije o izbornim uslovima koji nikako ne bi smio da liči na dijalog gore spomenutih Slobodana Mihailovića i Bernarda Dracha. Problem je što zasad ni takvog dijaloga nema, pa iz Evropske unije, cinici bi rekli – konačno, sve učestalije stižu podsjećanja kako bez izbornih uslova, koji važe za sve učesnike podjednako, nema ni slobodnih izbora.

Lažni izbori i (ne)moć opozicije

U Srbiji je izborni proces posebno mutirao do krajnje neprirodnog stanja kontinuirane predizborne kampanje Aleksandra Vučića, kojemu, usput, više ni Srpska napredna stranka, čiji je predsjednik, nije neophodna da bi održavao apsolutnu vlast i ogromnu moć koju crpi iz činjenice da je jedini neposredno birani funkcioner u državi. To što su građani glasali za njega i na parlamentarnim , na lokalnim izborima, pod sloganom “Aleksandar Vučić – Za našu djecu”, bez ikakvog spominjanja SNS-a, sasvim mu je dovoljno da bez poteškoća ušutkava one rijetke glasove koji upozoravaju da to nije u skladu ni sa Ustavom, ni sa elementarnm postulatima parlamentarne demokratije.

Zbog toga su prošlogodišnji izbori, kojima mnogi osporavaju legitimitet, pa čak i legalitet, bili nabesmisleniji i po državu, i po srbijansko društvo, možda i najbeskorisniji od uvođenja višestranačja 1990. godine do danas. Na njima je sam Vučić dobio skoro 60 odsto glasova, a sa partnerima iz Socijalističke partije Srbije i Srpskog patriotskog saveza opoziciju ostavio bez ijednog mandata u Skupštini.

Istina, i sam je uvidio da je pretjerao, pa je odmah poslije izbora najavio naredne vanredne izbori, koji će se održati istog dana kada i redovni predsjednički. Cilj je jasan: najprije osvojiti novi mandat od pet godina na Andrićevom vijencu, ali i vratiti barem dio opozicije u Skupštinu, koliko mu je neophodno za simuliranje demokratije pred evropskim moderatorima I posmatračima.

Dio opozicije, koji je bojkotovao učešće na parlamentarnim izborima, zbog nepostojanja minimalnih izbornih uslova, odavno je nazvao lažnom, ali ne uspijevajući u široj javnosti sebe predstaviti kao dovoljno čvrstu i pouzdanu alternativu režimu.

Stranke takozvane bojkot opozicije su apsolutno u pravu kada tvrde kako ni u jednom od tri ključna segmenta kojima se mjeri jesu li izbori slobodni i pošteni ne postoji minimum elementarnih uslova: nema mogućnosti da se građani slobodno informišu, nema slobodnog izjašnjavanja, niti tajnog izjašnjavanja, niti izborne administracija koja bi konstatovala nepravilnosti, “nego glasa da li je nešto pravilno ili nepravilno”.

To za sada pretjerano ne uzbuđuje Vučića, svjesnog da je i takav kakav je i dalje bolja opcija međunarodnom faktoru od opozicije koju predvode lideri nekadašnje vlasti, čiji su nekadašnji najbliži saradnici odavno prešli na Vučićevu stranu.

Hoće li i dijalog biti farsa?

Kako sada stvari stoje, i predstojeći dijalog, koji se najavljuje uz posredovanje Evropske unije, mogao bi se pretvoriti u farsu, kao i onaj prošlogodišnji u organizaciji Fonda Otvoreno društvo i Fakulteta političkih nauka. Čiji je jedini učinak, opet, bio poguban za opoziciju. Sniženje izbornog cenzusa sa pet na tri odsto usred predizborne kampanje bio je mamac koji je dio opozicije zagrizao i Vučiću omogućio kakav-takav legitimitet apsolutne pobjede. Što je bila velika greška, jer nijedna od stranaka koje su progutale pomenuti mamac ni izbliza se nije primakla osvajanju povjerenja minimalnih tri odsto birača. Radi se uglavnom o većem broju malih stranaka proevropske orijentacije, koje s vremena na vrijeme pokušava okupiti bivši predsjednik Srbije Boris Tadić. Koje su najčešće opozicija dijelu opozicije koji je bio, a izgleda i ostao, dosljedan u nakani da ne učestvuje u izbornoj utakmici dok se ne osigura minimum uslova za slobodne i fer izbore.

Ali, ni u ovoj grupaciji malih stranaka, koju predvodi Dragan Đilas, čije se ime u Skupštini Srbije, u kojoj nema opozicije izuzev nekolicine predstavnika manjinskih zajednica, spominje skoro u istoj količini kao i Vučićevo, samo u negativnom kontekstu, stanje nikako nije bajkovito. Naprotiv, više je farsično, jer isuviše liče na onaj Lovrakov Vlak u snijegu (iz nekadašnje zajedničke lektire) sa ekskurzijom zaglavljenom između Brisela i Moskve, ili, sasvim direktno, na postojeću vlast u Srbiji.

Koliko će dugo srpski voz (sa ruskim gorivom) još stajati “u snijegu” zavisiće i dalje u najvćoj mjeri od Brisela i Washingtona i njihovih napora da novi dijalog vlasti i opozicije u Srbiji konačno uspije. Ukoliko se to ne desi, na političkoj sceni i dalje će se igrati žanr farse. Kao potencijalni okidač za nove tragedije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO