Blog

Mit o fizičkoj izolaciji: Osama čovjeka tjera u ludilo

Ispostavi se da mnogim piscima nametnuta izolacija i nije baš plodotvorna i da se većina suočava sa spisateljskim blokadma i drugim problemima koji iritantno opstruiraju stvaralački proces.

To stanje prinudne izolovanosti u komforu vlastitog doma na početku pandemije djelovalo je kao moderna spisateljska bajka – većina je tvrdila da vrijeme u izolaciji provodi čitajući, razmišljajući i pišući (EPA)
To stanje prinudne izolovanosti u komforu vlastitog doma na početku pandemije djelovalo je kao moderna spisateljska bajka – većina je tvrdila da vrijeme u izolaciji provodi čitajući, razmišljajući i pišući (EPA)

O pisanju tokom pandemije već je stvoren mit. S razlogom ili ne, pisci su diljem svijeta počeli mistificirati stvaralački proces, a nije malo onih koji su javno govorili o tome da izolacija potiče razmišljanje i umjetničku maštu. Ali, kada se zagrebe ispod površine i pokuša racionalno osvijetliti taj kompleksni fenomen nerijetko se dođe do veoma neočekivanih uvida. Ispostavi se da mnogim piscima nametnuta izolacija i nije baš plodotvorna i da se većina suočava sa spisateljskim blokadama i drugim problemima koji iritantno opstruiraju stvaralački proces.

Historija književnosti govori mnogo o tome kako su pisci upotrebljavali maštu u situacijama prinudne izolacije. Mnogi su opisivali društvene poremećaje izazvane pandemijskim dimenzijama bolesti poput kuge ili epidemije boginja i lepre, ali rijetki su zapisi o tome kako su sami pisci provodili vrijeme osuđeni na neku vrstu izolacije. U antici je poznato da izolacija nije bila poticajna za stvaranje, a većina poznatih starogrčkih pisaca bili su politička bića u onom najdruštvenijem smislu. Agora, trg, svratište, a poslije i perivoji platonskih akademija, bili su mjesta gdje su pisci oblikovali svoja djela, a prije nego je pismenost prevladala oratorstvo živog čovjeka, deklamatora književnosti, religija i filozofija bili su „zapisivani“ u pamćenju rapsoda, ljudi koji su tražili publiku pred kojom će „izvoditi“ svoju književnost. Helada je bila tatralna u najdoslovnijem značenju te riječi, dakle sva se književnost odigravala pred očima njenih konzumenata.

Ništa drugačije nije bilo ni u rimsko doba. Okvir je malo sužen pa je umjesto gradskih trgova Atene književnost postala umjetnost velelepnih dvorana i razuzdanih bakanalija. U rimsko doba književnost je postala spektakl namijenjen eliti imućnih i obrazovanih, a o stvaralačkoj izolaciji nije bilo ni riječi. Književnost i dalje nastaje na svakom mogućem mjestu, a što je spisatelj bio umješniji da stvaralaštvo podredi željama velikog broja ljudi to se njegova sposobnost smatrala većom i bližom božanskom nadahnuću. Ako su i živjeli u vremenima kolektivne izolacije antički pisci nisu ostavljali značajnijeg traga o tome kako je samoća djelovala na njihovu stvaralačku maštu.

Srednjovjekovna pojava

Spisateljska osama srednjovjekovna je pojava, a njen korijen leži u ubijeđenju da je komunikacija s Bogom moguća jedino u savršenom stanju kontemplacije. Pisci srednovjekovnih teoloških rasprava poput Svetog Augustina ili Tome Akvinskog bili su vjerovatno prvi filozofi u povijesti čovječanstva koji su svoje traktate pisali u fizičkoj izolaciji od drugih ljudi koristeći se osamom kao legitimnim spisateljskim stanjem. Čak ni glasoviti pisci italijanske renesanse nisu osamljivanje smatrali nužnim preduvjetom za oslobađanje mašte i mnogi su, poput Dantea Aligheria, bili u stanju pisati izloženi pogledima drugih ljudi. Masa slušalaca, gomila dvorskih činovnika ili politička rulja okupljena na gradskoj piazi bili su sastavni element stvaralačkog procesa.

Ono što je zanimljivo za renesansnu Italiju jeste da je prvo veliko djelo koje opisuje fizičku izolaciju ljudi prouzrokovanu opasnošću od širenja zarazne bolesti napisao pisac iz tog vremena, a Boccacciov Dekameron i danas se smatra najboljom literaturoma napisanom na tu temu. Samo, ono što se nikada ne spominje jeste činjenica da izuzetno društveni Boccaccio svoju najslavniju knjigu nije napisao trpeći pošast izolacije, a osamu je doživljavao kao lični odabir, koji je u svakom tenutku mogao prekinuti. Teme književnosti sve do Novog vijeka bile su isključivo okrenute društvenoj strani čovjekovog bića, a kada je i govorila o intimnom životu činila je to na ekstrovertan i dramatski dinamičan način.

Prva velika knjiga koja opisuje fizičku izolaciju čovjeka je Robinson Crusoe i kao što svi dobro znamo njegova izolacija nije izazvana zdravstvenim poremećajem svijeta ili širenjem nepoznate i nevidljive bolesti nego jednim mnogo prozaičnijim razlogom – brodolomom. Pa ipak, taj kratki roman opisuje čovjekovo ponašanje u stanju potpune fizičke izolacije, a svako ko je upoznat sa sadržajem pripovijesti zna da osamljivanje nije nimalo ugodna stvar i da ono sa sobom nosi promjene u ljudskom poimanju sebe i okoline, koje je daleko od prikazivanja osamljivanja kao idiličnog mjesta na kojem stvaralačka mašta dobija nezabilježen polet. Baš suprotno, osamljivanje je veoma mučno stanje fizičke izolacije, gdje nedostatak društvenih relacija nagriza ljudsku sposobnost da na logičan način poima sebe kao ličnost i svijet u kojem egzistira kao nezavisna individua. Potpuna fizička izolacija, kako to opisuje Daniel Defoe, vodi čovjeka u ambis ludila.

Totalitarni režimi

Do pojave totalitarnih režima početkom 20. vijeka književnost je opisivala mnoga ekstremna stanja ljudske egzistencije, ali fizičku izolovanost veoma rijetko. Usmjerena na otkrivanju unutrašnjih strasti ili opisivanju složenih društvenih odnosa književnost gotovo da i nije poznavala motiv karantena ili potpune čovjekove odsječenosti od ostatka svijeta.

Dostojevski se bavio čovjekovim unutrašnjim dvojbama individualizirajući u potpunosti njegovo polje djelovanja, a najekstremniji vid tog poniranja, ipak, nije bio lišen prisustva drugih ljudi. U Zločinu i kazni Raskoljnikov djeluje u zajednici, a kada ubije staricu njegova introspekcija je psihološke, a nikako fizičke prirode. Najbliže stanju današnje pandemijske izolovanosti atmosfera je romana Zapisi iz mrtvog doma jer su zatvorenici prisilno odvojeni od ostatka svijeta i nestrpljivo iščekuju da se ponovo nađu u stanju normalnosti.

Taj roman važan je iz više razloga, jer ako književnost oskudjeva u opisima fizičke izolacije onda je razlog što su teme progonstva, zatočenja, utamničenja ili bilo koje druge društvene deprivacije bile izuzetno rijetke. Tek s porastom svijesti o važnosti društvenog aspekta ljudskke prirode fizička osama postaje mjesto interesovanja pisaca. Nije na odmet podsjetiti da je i sam Dostojevski bio zatočenik ruskih zatvora pa su njegovi romani primjer kako iskustvo fizičke izolacije može biti poticajno kreativnoj mašti pisca.

Ruska književnost, na žalost ili sreću, zavisno iz koje se perspektive posmatra, izrodiće najbolju književnost kojoj je centralni motiv fizička izolacija čovjeka, a mnogi će ruski pisci trpjeti takvo stanje osuđeni da budu ekstraktirani iz društvene zajenice i prognani u prisilni svijet osame.

Poznato je da je Vladimr Ilić Lenjin bio zatovrenik ruskih carskih kazamata, a iz tog iskustva obilježavanja izolacijom izrodiće se socijalistička literatura za praktičnu upotrebu. Prije boljševičkog prevrata i mnogi će drugi ruski pisci trpjeti kaznu prisilne fizičke izolacije, a najpoznatiji od njih svakako je Maksim Gorki. Zanimljivo, ni Lenjin ni Gorki nisu nikada pisali o tom groznom iskustvu pa ostaje nepoznanica na koji je način izolacija utjecala na njihovo poimanje svijeta.

Prve zapise o strahotama fizičke izolacije objavljuju žrtve boljševičkih tortura, a spisak onih koji su podvrgnuti kazni fizičke izolacije poprilično je dug. Osip Mandeljštam, Mihail Bulgakov, Danil Harms samo su neki od pisaca, osuđenih na progon i fizičku izolaciju od ostatka društva, koji prisilno iskorjenjivanje iz društvene zajenice nisu preživjeli. O iskustvu progona uspjeli su pisati Avram Šalamov i Aleksandar Solženjicin, Jugosloven Karlo Štajner i Njemac Artur Koestler. Literatura koja opisuje njihove dane provedene u prisilnoj fizičkoj izolaciji je užasna, teška, mučna i tragična. U toj literaturi nema nade, nema spasenja, nema Boga i budućnosti – to je literatura potpunog čovjekovog poniženja.

Pandemija COVID-a 19

Nakon takvog iskustva čovječanstvo se suočilo sa pandemijom COVID-a 19 gdje se stanje ljudske izoliranosti iznova aktualiziralo. Ali, uz jednu ne i tako malu distinkciju. Danas mnogi spisatelji javno govore, ili dijele svoje misli sa zajednicom na društvenim mrežama, o tome kako fizička izolacija izgleda. Za veliku većinu to je jedna vrsta ispraznog dokoličarenja pa njihovi opisi, naravno bez književne ljepote, nalikuju Boccacciovom opisu firentinske epidemije.

To stanje prinudne izolovanosti u komforu vlastitog doma na početku pandemije djelovalo je kao moderna spisateljska bajka – većina je tvrdila da vrijeme u izolaciji provodi čitajući, razmišljajući i pišući.

Ali, godinu dana kasnije stvar počinje dobijati jednu sasvim drugačiju dimenziju i umjesto da se o zatvorenosti piše kao o odmoru od dinamike savremenog života o njoj se počinje govoriti nekim starim, poznatim, ali pomalo zaboravljenim jezikom.

Fizičku izolaciju počinje se opisivati kao neprirodno i teško podnosivo stanje, kao osamu koja čovjeka izolovanog od ostatka svijeta tjera u ambis osobnog ludila. Ostaje još samo da vidimo hoće li ova epidemija globalnih razmjera izroditi literaturu koja će opisivati stanje čovjekove fizičke izolacije i kakve će biti estetske vrijednosti.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO