Blog

Nepismenost naša svagdašnja

Vijest da pojedini studenti Ekonomskog fakulteta u Sarajevu ne znaju razliku između parnih i neparnih brojeva izgledala je kao neukusna šala.

Statistika kaže da je udio visokoobrazovanih ljudi u starosnoj dobi od 30 do 34 godine manji od 10 posto u odnosu na cjelokupnu populaciju (Al Jazeera)
Statistika kaže da je udio visokoobrazovanih ljudi u starosnoj dobi od 30 do 34 godine manji od 10 posto u odnosu na cjelokupnu populaciju (Al Jazeera)

Kad je na društvenim mrežama nedavno osvanula prepiska u kojoj studentica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu traži od profesora da joj pojasni da li je broj njenog indeksa parni ili neparni, kako bi znala da li polaže ispit u jednom ili drugom terminu, sve je izgledalo kao neukusna šala.

Međutim, kad su portali objavili uputstvo, koje je profesor napisao zbog, kako kaže, iznenađujuće velikog broja upita studenata – čak i Vijeća studenata – kako se izračunava paran i neparan broj, čitava priča dobila je, najblaže rečeno, tragičan prizvuk.

Prosto je nemoguće povjerovati da ti mladi ljudi iza sebe imaju punih 12 (ili 13)  godina školovanja, i to još da su studenti ekonomije, a da nisu savladali ni elementarne matematičke pojmove.

Znanje nije nikakva referenca

Ovaj detalj sa Sarajevskog univerziteta samo naizgled je šokantan. Već čitav niz godina pojedini ugledni bosanskohercegovački intelektualci, među njima i univerzitetski profesori, predavači na prestižnim univerzitetima po svijetu, upozoravaju da je obrazovanje u Bosni i Hercegovini srozano na zabrinjavajuće nizak nivo.

Bosanskohercegovačkih univerziteta, uprkos nekim sjajnim pojedincima u profesorskom staffu, nema ni blizu popisa respektabilnih univerziteta na evropskom kontinentu, a zapanjujuće veliki broj diploma iz Bosne i Hercegovine evropske zemlje jednostavno ne priznaju.

Visoko obrazovanje je, međutim, kao posljednja stepenica, samo ogledalo cjelokupnog obrazovnog sistema u zemlji, opustošenog brojnim promašenim reformama i dobro uklopljenog u društvene vrijednosti, u kojima znanje – to niko ne može osporiti – nije nikakva referenca za uspjeh i napredovanje u društvu.

Iako se o dramatičnom srozavanju kvaliteta obrazovanja priča još od prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma – od kako su počele reforme, koje su prosvjetni radnici s dugogodišnjim stažom od početka nazivali nezgrapnim eksperimentima, avanturama koje su u startu osuđene na neuspjeh – sve do prošle godine praktično nije bilo mehanizma kojim bi bilo uvrđeno stanje obrazovanja u zemlji.

‘Sreća da se testiraju samo učenici’

Prije tačno godinu dana PISA istraživanje pokazalo je kako je svaki drugi učenik u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismen. Za neke je to bio šokantan podatak, a neki tvrde da se ništa drugo nije ni moglo očekivati.

“Sreća da se testiraju samo učenici. Ne-daj-Bože da se ispitivanje provodi na cjelokupnom  stanovništvu, tek bi to bio cirkus, vidio bi koliko smo obrazovani“, reče mi jedan univerzitetski profesor baš nekako prošle godine u ovo vrijeme dok smo pripremali razgovor za emisiju, koju sam tada radio o PISA istraživanju.

Prema definiciji UNESCO-a, osoba je funkcionalno pismena ako se svojom pismenošću i osposobljenošću može uključiti u aktivnosti potrebne za djelotvorno funkcioniranje njegove grupe i zajednice i ako je u stanju koristiti čitanje, pisanje i računanje za sopstveni razvoj i razvoj zajednice.

U ovoj birokratskoj definiciji, tipičnoj za organizacije i službe u okviru Ujedinjenih naroda, nije predviđena jedna otežavajuća okolnost – u bosanskohercegovačkom društvu sposobnosti i znanje odavno nisu na cijeni, a društvo u većini segmenata funkcionira na principu političke podobnosti i poslušnosti, pa tako sposobnost i pismenost nisu neophodne.

Kad entitet hoce ‘svoje’ testiranje

Pojedinačni razvoj i razvoj zajednice su misaone imenice u takvom političkom ambijentu, pa je i sama definicija funkcionalne pismenosti praktično karikatura onoga što bi pismenost trebala biti. Katastrofalni podaci PISA istraživanja ne samo da nisu zabrinuli nikoga u institucijama ove zemlje, nego je upitno hoće li naredno istraživanje, planirano za iduću godinu, uopšte biti provedeno u Bosni i Hercegovini.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još nije dalo saglasnost za učešće na testiranju, jer je član bh Predsjedništva iz reda srpskog naroda Milorad Dodik stavio veto na taj projekt, ocjenjujući ga izuzetno štetnim za bh. entitet Republika Srpska, iako je zdravim razumom teško dokučiti kojim to argumentima najveće svjetsko istraživanje u oblasti obrazovanja, kojim je do sada bilo obuhvaćeno više od milion učenika i provodi se u osamdesetak zemalja svijeta, može biti štetno za bilo koga. Tako imamo apsurd. Iz političkih razloga (ili prividno političkih razloga) to testiranje je dovedeno u pitanje.

Dodik tvrdi da je obrazovanje isključivo entitetska nadležnost i traži da RS, kako je rečeno, bude vidljiva u okviru PISA istraživanja. To se i ranije ogledalo u zahtjevu da se podaci u RS-u obrađuju i objavljuju posebno od podataka za Bosnu i Hercegovinu i nalogu Vlade RS-a resornom entitetskom ministarstvu da pripremi teren kako bi se taj entitet već 2024. godine pojavio u formi nezavisnog  obrazovnog subjekta u PISA testiranju.

Ovaj izrazito politički zahtjev, zbog kojeg će Bosna i Hercegovina možda biti izostavljena iz tog značajnog svjetskog projekta, događa se upravo u vrijeme kad čitave generacije odrastaju praktično nepismene, ne samo u funkcionalnom, nego u elementarnom smislu.

‘Bijo’, ‘radijo’, ‘rodžendan’, ‘kuča’…

Ta agonija u školstvu traje, evo, tridesetak godina, a posljedice su strašne. Dovoljno je samo izaći na društvene mreže i pogledati sadržaj i izgled poruka pa shvatiti da je zabrinjavajuće veliki broj ljudi ogrezao u dramatičnoj nepismenosti.

U jeku informatičke revolucije, kad imaju na raspolaganju apsolutno sve da budu izuzetno pismeni, načitani i obrazovani, postalo je sasvim uobičajeno, čak i normalno, da mnogi ljudi pišu “bijo“, “radijo“, “rodžendan“, “kuča“… I to u zemlji u kojoj za obrazovanje radi čitava armija raznih funkcionera i činovnika, raspoređenih u 13 resornih ministarstava i ko zna koliko obrazovnih ustanova i u kojoj se nastava izvodi na tri jezika i tri nastavna plana i programa.

U takvoj atmosferi nije nimalo besmisleno pitanje koje odavno postavljaju pojedinci iz akademskih krugova – da li to u Bosni i Hercegovini postoje političke strukture koje svjesno nastoje proizvesti što nepismenije generacije?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO