Švedski minimalizam na bosanski način

Ma eto, srednja žalost, kaže Edo, dok komentira zaradu, ali na licu mu ni traga žalosti nema.

Edo kaže da vlastitom voljom nikada ne bi živio, ni u Švedskoj, ni bilo gdje drugo u Skandinaviji (EPA)

Edo je veliki ljubitelj životinja. U želji da im što više pomogne – i njima, i sebi – studirao je veterinu, koju je prije desetak godina priveo kraju. Nažalost, to je ujedno bio vrhunac njegove veterinarske sreće, jer posao u struci nije uspio naći nikad. Klasika, rekli bi mnogi.

Umjesto toga, čekajući na neka bolja vremena, okušao se u drugim zanimanjima, od kojih mu je najbolje, najisplativije, išla tacna. Godinama je glavni izvor Edinih primanja dolazio od sezonskog rada po hotelima Jadrana. Pet mjeseci rada u Hrvatskoj finansijski je pokrivalo preostalih sedam, omogućavajući nesuđenom doktoru da se nosi uredno i čisto, bez luksuza, ali i bez dugova.

Prethodna godina, koja je s pandemijom korona virusa prouzrokovala turističku katastrofu svjetskih razmjera, odrazila se i na Edine poslovne prilike. Ljeto je proveo u Sarajevu, u stanju pripravnosti za polazak, za koju će se ispostaviti da je bila nepotrebna, jer do kraja ljeta ga nisu pozvali.

‘Možda te neka ugrabi’

Više sreće donio je septembar. Posredstvom prijatelja s kojim je radio u Hrvatskoj, dobio je ponudu za posao u Švedskoj, da provlači kablove kroz zgrade kao pomoćni radnik. Nemanje alternative, a još više rashodovan lični budžet, koji prijeti s hiljadu belaja odjednom, pomogli su mu da se brzo odluči. Jedne večeri pozvao me na kafu, kada me je obavijestio kako leti za dva dana te kako ga neće biti tri mjeseca.

Kao i svaki čovjek što leti u nepoznato, nije djelovao pretjerano oduševljeno s novim poslom. Tipično bosanski, pribojavao se šta će ga dočekati u tuđini, da li ono što je pogodio, ili možda nešto drugo, lošije? Da ga ohrabrim, hvalio sam bogatstvo Švedske, što materijalno, što po pitanju ženske ljepote. “Ti crn, one plave, a suprotnosti se privlače. Možda te neka ugrabi, pa postaneš Šved s papirima”, rekao sam mu i za trenutak vidio smiješak na zabrinutom Edinom licu.

U naredna tri mjeseca slabo smo se čuli. Edo nije tip osobe koja voli pripovijedati o sebi i svojim prilikama, a ja, s druge strane, ne volim ljude nagovarati na šta bilo, pa se komunikacija svela na kratke poruke, iz kojih se ne mogu saznati detalji, ali se može shvatiti da opšte stanje nije loše.

Dan pred katolički Božić iznenadio me, najprije s pozivom, a onda s informacijom da se trenutno nalazi ispred moje zgrade, čeka me da idemo na kafu.

‘Banovan’ iz svijeta ugostiteljstva

Iz nekog razloga, očekivao sam da ću ga vidjeti u novoj jakni ili patikama, no jedino što je na Edi bilo novo je frizura – otišao s kosom, vratio se ćelav. Kako mi je objasnio, uzrok tome ležao je u prirodi njegovog novog posla, u bušenju zidova i greda bor-mašinom i prašini koja se iz tog rađa; duga kosa nema tu šta da traži.

Na kafi je došlo mojih pet minuta. Kao u skoro svakom mladom čovjeku sa Balkana, i u meni postoji snažna misao o životu negdje drugo, negdje gdje je uređenije, plaćenije, bolje, gdje vlada lijepi razum umjesto ludog bezumlja, koji je sve manje smiješan što je čovjek stariji i odgovorniji.

Prvo što mi je Edo rekao jeste da vlastitom voljom nikada ne bi živio, ni u Švedskoj, ni bilo gdje drugo u Skandinaviji. Prema njegovom svjedočanstvu, stereotipi o hladnokrvnim Sjevernjacima tačni su sto posto. Za tri mjeseca boravka nije sklopio ni poznanstvo, a ne razvio s nekim prijateljstvo, čak ni s gazdom kuće u kojoj je živio. U žene je bio posebno razočaran, navodeći stari problem mnogobrojnih muškaraca širom svijeta – one koje ti se sviđaju neće ni da te pogledaju.

Druga stvar koja mu se učinila odbojnom jeste skupoća, koja je Edu, odlično plaćenog iz perspektive Bosne, ali mizerno iz perspektive Švedske, banovala na tri mjeseca iz svijeta ugostiteljstva, onemogućivši ga u staroj navici da pije kafu u kafiću, kao i u običaju da jednom sedmično pojede hamburger, picu ili doner napolju. Pojeo ih je i tamo, ali samo po jednom, našavši da ne vrijede para koje za njih traže, da za tu cijenu kod kuće može napraviti švedski sto.

Treća stvar koja je uticala na Edin zaključak o tome kako Skandinavija nije podesna za život nas Južnjaka jeste odnos prema pušačima. Odavno prognani iz svih zatvorenih prostora, pušači u Švedskoj postali su sumnjiva lica, podesna za prezrive poglede, a i za pozvati policiju. Dva puta legitimisan i upozoren od momaka u plavom, zato što je pušio pred zgradom, naš veterinar bez prakse osjetio se građaninom drugog reda.

Sto eura na dan, plus putovnica

Ipak, švedska borba protiv otrovnih dimova, uopšteno protiv svake nečistoće, ima i dobrih strana, od kojih je najbolja odsustvo smoga. Za jednog Sarajliju, koji svake zime čita u novinama o svom gradu kao o jednom od najzagađenijih na svijetu, bila je to izuzetno prijatna atmosfera, kao stvorena za duge šetnje po Štokholmu. Na moje pitanje šta je najneobičnije što je vidio u tom gradu, doktor Edo odgovara: “Ima puno štakora na ulici, to je tamo normalno.”

Što se tiče samog posla, s njim je bio zadovoljan. Šta je obećao, gazda je uredno ispunio. Plaćen put i stan, i satnica od deset eura, sve je bilo ispoštovano, a što se radilo šest dana u sedmici, deset sati dnevno, to nije mana, nego prednost: i najprostiji um lako će sračunati da je to 100 eura na dan, pa ko ne ide da se provodi, već da zaradi, fino to ispadne.

“Ma eto, srednja žalost”, kaže Edo dok komentariše zaradu, ali na licu mu ni traga žalosti nema, a ima spokoja kog odavno na tom mjestu nisam vidio.

Želim da ga pitam koliko je uštedio, pa ne mogu, jer je nekako bezobrazno, bez obzira što smo jarani. Sjedim, šutim, a u glavi vidim sebe kako bušim rupe u zidovima, guram u njih kablove i dobijam za to 100 eura. Edi kažem: “Reci gazdi da imaš druga s putovnicom, može kao pomoćni radnik.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera