Desi se ponekad, ne treba duše gubiti, da tramvajski saobraćaj stane i u mnogo većim i organizovanijim metropolama nego što je Sarajevo.
Ponekad nestane struje, nekad se, opet, pokvari tramvaj i cijela ta gradska arterija na šinama zastane.
Vidjeli smo nekad ranije da ljudi izađu i na proteste, nezadovoljni kršenjem nekih svojih prava (bilo je to vrlo popularno prije sedam – osam godina; gdje god je u ovoj zemlji eksplodiralo nezadovoljstvo nekih kategorija, slijevalo bi se na glavnu sarajevsku raskrsnicu na Skenderiji i zaustavljalo ne samo tramvaje, nego rijeke ljudi i automobila u glavnom gradu).
Zastoje su ranije vrlo često stvarali i sami radnici gradskog saobraćaja svojim čestim protestima i štrajkovima – sve dok im kantonalne vlasti, pritisnute zahtjevima iznerviranih i ogorčenih građana da riješe taj problem, nisu oduzele veliki broj autobuskih linija i dodijelile ih drugom prevozniku.
Ali nikad nismo vidjeli da su tramvaji u Sarajevu stali zbog tako bizarnog razloga kao što je to bilo prije nekoliko dana!
Putnici u tramvajima i prolaznici nisu mogli da vjeruju šta vide u sarajevskom naselju Marijin-Dvor.
Žena je, mrtva-hladna, parkirala automobil na tramvajskim šinama i otišla u šoping u obližnji trgovinski centar.
U tih dvedesetak minuta, dok je ona uživala u čarima šopingovanja, sav tramvajski saobraćaj bio je zaustavljen, građani su u nevjerici gledali to čudo neviđeno, a policija je našla za shodno samo da joj napiše kaznu i prikači za brisač, baš kao da nikad niko nije čuo za spasonosno rješenje zvano „pauk“.
Elitni primitivizam
Cijela ta „talačka kriza“ okončana je isto tako bizarno kao što je i počela. Glavna uloga ove priče pojavila se s kesama u rukama, otključala auto, mirno skinula kaznu s vjetrobrana i isto tako mrtva-hladna kao što je i parkirala, upalila automobil i otišla bez riječi, na zaprepaštenje mnoštva gledalaca te nesvakidašnje bahatosti.
“E baš me zanima šta bi bilo da je neka sirotinja parkirala kakav s-paket ili kakvog golfa dvojku… ja mislim da bi ga policija razapela. A ovoj – niko ništa”, ogorčeno i začuđeno, kao sam za sebe, govori sitan starčić obučen u pohaban zimski kaput i izlizanu zimsku kapu sibirskog kroja.
E, to je glavni element priče!!!
Automobil parkiran na šinama bio je skupocjeni mercedes iako je možda (ne razumijem se u mercedese) i neki stariji model.
Ono čemu su se građani iščuđavali je samo posljednji u nizu slučajeva – i najdrskiji do sada – nečega što bi sociolozi mogli nazvati elitnim primitivizmom.
Gledajući taj nevjerovatan prizor mercedesa parkiranog na šinama, prisjetih se jednog intervjua sa proslavljenom beogradskom pozorišnom i filmskom glumicom Tanjom Bošković od prije nekoliko godina.
Tačno se sjećam, od riječi do riječi, kako je u samo jednoj rečenici opisala društva u kojima živimo, krugove koji nam određuju i kreiraju današnjicu, i – što je najgore – nas same nakon što smo šutke „polegli“ u taj nakaradni posttranzicijski sistem vrijednosti.
Podsjetila nas je šta bi, ustvari, trebalo da budemo ako želimo da zadržimo bar dio dostojanstva i samopoštovanja u ovom našem oskudnom i opustošenom vremenu kojim gospodari ovakva „elita“.
„Mi smo prozvani, i Bogom dodirnuti, talentovani, da bismo sprečili polusvet da nam propisuje život.“
Ne važe ni zakoni ni pravila
Ima tome čitav niz godina kako u Sarajevu, pa i u drugim dijelovima ovih balkanskih prostora, sazrijeva jedna kategorija populacije, koja se negdje i nekako obogatila i misli da joj je zbog tog njenog bogatstva sve dozvoljeno.
Ima tu ljudi iz politike, a još više obijesne djece, a bogami i žena tih ljudi iz političkih krugova, preko noći obogaćenih „kontroverznih biznismena“, tipičnih predstavnika onih poslijeratnih tajkunskih krugova i još mnoštvo nekakvih sličnih likova za koje očito ne važe ni zakoni ni pravila pristojnog ponašanja.
Nije nikakva rijetkost da vidimo kako su skupocjeni džipovi parkirani ne samo na saobraćajnicama, nego tamo gdje nikako ne bi mogli biti, čak i ispod samih prozora ugostiteljskih objekata u kojima su odsjeli njihovi „gospodari“, začudo uvijek pored samog prozora s druge strane stakla kako bi mogli nadgledati svog ljubimca na četiri točka.
Desi se, takođe, vrlo često, da se dvojica takvih ljudi, važnih u svojim očima, kao slučajno prepoznaju i stanu na cesti – obavezno iz susjednih smjerova i baš kad bjesni ubitačna sarajevska špica – otvore prozore na autima i nešto vrlo ozbiljno pričaju, svaki čas bacajući poglede u retrovizor i vidno uživajući u tome što su toliko važni da čitave kolone auta s obje strane čekaju baš njih dvojicu i stoje zbog njihovog razgovora.
Noću se istim tim autima divlja gradskim saobraćajnicama na očigled policijskih patrola.
Primitivno samoreklamiranje
Ono što je jedinstveno ovim ljudima jeste samodopadljiva slika o sebi kao o ljudima koji su, zbog svog bogatstva i činjenice da za njih pravila ne važe, nekakva „krema“ bosanskohercegovačke stvarnosti.
Utrkuju se da budu u centru pažnje, da ih svi primijete i da na svakom mjestu izigravaju nekakav džet-set ovih prostora.
Razmeću se svojim neodgojem, nevaspitanošću, neobrazovanošću, bahatošću, bogatstvom i, prije svega, svojim bolesnim statusnim simbolima.
I što je najporaznije – to primitivno samoreklamiranje samozvane elite uspijeva i traje beskrajno dugo u ambijentu ove besprizorne nakaradne estradizacije života i reality mentaliteta.
Zato, valjda, životi običnih građana i jesu postali jeftini, devalvirani i obesmišljeni do te mjere da nam je elitni primitivizam postao ogledalo stvarnosti.