Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta?
Kundera: To zavisi od toga kako shvataš riječ uskoro.
Roth: Sutra ili prekosutra.
Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.
Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost.
Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vijekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to.
Ovo je samo početak jednog od rijetkih intervjua Milana Kundere, velikog češkog pisca koji s razlogom nije volio novinare. O tome nešto kasnije. Većinu onoga što je imao da kaže zapisao je u svojim romanima, esejima, člancima i komentarima. Zato mu se iznova valja vraćati kao našem savremeniku, svjedoku i žrtvi krupnih mijena na istoku Evrope u drugoj polovini 20. stoljeća. Pomenuti intervju, odakle kreće ovaj zapis, mnogo će reći svakom, pogotovo mlađim generacijama koje u to vrijeme nisu bile ni rođene, više o Kunderi nego sve njegove biografije.
Ima ga na internetu, mnogi su ga prenosili, a ja sam ga čitao i ponovo uživao, čudeći se koliko je aktuelan i danas, 40 godina kasnije.
Ovaj razgovor Philipa Rotha sa veteranom čuvene baršunaste revolucije poznatije kao Praško proljeće 1968. godine (zgažene gusjenicama ruskih tenkova), pod naslovom „Plaši me svijet koji je izgubio smisao za humor“, nalazi se i u knjizi eseja Čitajući sebe i druge.
Sarajevo prijestonica sporta i kulture
Za mnoge će ta 1984. godina ostati upamćena tek kao naslov znamenite proročanske knjige Georga Orwella, Bosanci i ostali tadašnji Jugosloveni svakako po veličanstvenom prazniku sporta, Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu, a meni i nadam se mnogim drugima koji smo podjednako voljeli i Jugoslaviju i Sarajevo, pored navedenog, ostat će i sjećanje da je te godine, upravo u Sarajevu, paralelno sa premijerama u Parizu i New Yorku, na francuskom i engleskom jeziku, eksluzivni izdavač Milana Kundere za cijelu Jugoslaviju, sarajevski „Veselin Masleša“, predstavio srpskohrvatski prijevod njegove tek završene Nepodnošljive lakoće postojanja, po mnogima sam vrh plodonosnog opusa slavnog i popularnog Čeha. Taj podatak iz današnje perspektive izgleda potpuno nevjerovatno.
Knjiga je izašla u potpuno istoj opremi kao i pet djela koje je samo godinu ranije izdao “Masleša” i potpuno se uklopila u ovu nezaboravnu ediciju od šest knjiga i koja je svaka ponaosob bila (i ostala) svjetski bestseler: Šala, Smiješne ljubavi, Knjiga smijeha i zaborava, Život je drugdje, Oproštajni valcer i, na kraju, Nepodnošljiva lakoća postojanja.
Sve knjige sa češkog na tadašnji srpskohrvatski preveo je Nikola Kršić, a likovno-grafičku opremu Bogdan Kršić za šta je iste godine dobio i prvu nagradu Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu. Odgovorni urednik ovog možda najznačajnijeg poduhvata “Veselina Masleše” ikad, bio je Mile Pešorda. Tehničku opremu potpisao je Ahmed Muhamedagić, a komplet je štampan u novosadskoj “Budućnosti” u tiražu od 5.000 primjeraka.
Bio je to još jedan veliki trijumf ne samo renomiranog izdavača, do tada najpoznatijeg po velikoj i nezaboravnoj dječijoj biblioteci “Lastavica”, uz koju su odrastale generacije djece u nekadašnjoj zajedničkoj domovini, nego i potvrda da je bosanska prijestonica i na kulturnom planu sijala kao Atina u Periklovo doba . To se ne može zaboraviti.
Kunderin izbor djela
U predgovoru za komplet izabranih Kunderinih djela, sam pisac će u ljeto 1983. godine u Parizu zapisati:
“…Sa svojim jugoslavenskim izdavačem dosta sam raspravljao o tome kako bi bilo najbolje nazvati ovaj skup mojih proznih radova, to jest da li ih nazvati odabranim djelima ili jednostavno djelima. Tvrdoglavo sam insistirao na nazivu djela…
…Zato sam s veseljem iskoristio priliku koju su mi pružili moji sarajevski prijatelji ono najosnovnije autorsko pravo (pravo o kome se obično ne vodi računa) i nazovem svojim djelima, jednom zauvijek, samo ono što želim, samo ono iza čega u potpunosti stojim. Zasad se radi o pet kniiga.
Šalu sam napisao između 1962. i 1965. godine i objavio u Pragu 1967,
Zbirku novella Smiješne ljubavi sam napisao od 1960. do 1968. godine, i objavio u Pragu 1969. (Ispravljena, definitivna verzija Smiješnih ljubavi izišla je, međutim, te u francuskom prijevodu 1970. godine i prema toj verziji objavljene su Smiješne ljubavi i na drugim jezicima, pored ostalog i na srpskohrvatskom).
Život je drugdje pisao sam od 1969. do 1970. godine, I u Češkoj, gdje sam od 1969. godine zabranjen pisac, nikad nije objavljen. Prvi put je izišao u francuskom prijevodu, u Parizu 1973. godine.
Oproštajni valcer sam završio 1972. godine, još u Češkoj. Prvi put je objavljen na francuskom 1976. godine.
Knjiga smijeha i zaborava je prva knjiga nastala nakon mog dolaska u Francusku. Napisao sam je u vremenu od 1976. do 1978. godine, i objavio prvi put 1979. godine u francuskom prijevodu.
U trenutku dok pišem ovaj predgovor moj šesti ‘opus’ roman Nepodnošljiva lakoća postojanja, gotovo je dovršen. Izići će tokom 1984. godine na francuskom i engleskom jeziku, a istovremeno i u Sarajevu gdje će dopuniti ovu kolekciju moje proze.“
‘Domaći’ pisac iz Srednje Evrope
U već prilično požutjelim omotima i stranicama, sada već bež umjesto bijele, u mojoj nevelikoj kućnoj biblioteci od nekoliko stotina knjiga, stoje ovi Kunderini naslovi, eto, već 36 godina. Nije da ih nisam poslije prvog čitanja uzimao u ruke. Uglavnom zbog citata i najviše iz Nepodnošljive lakoće postojanja koja mi je pomagala da razumijem ne samo događaje u tadašnjoj Čehoslovačkoj, za koju je Jugoslavija u to vrijeme bila daleki nedosanjani Zapad, u svakom slučaju neko ko je uspio ostati izvan gvozdene zavjese i ko zaslužuje istinsko divljenje, nego i događaje koji će dovesti do rata i raspada te predivne zemlje.
Zato sam bio nemalo iznenađen sa kojom sam lakoćom protrčao kroz ovaj moj djelić kunderijane sa osnovnim osjećanjem kako su mi događaji i likovi u potpunosti bliski, nekako naši, kao što mi je i Milan Kundera oduvijek bio nekako naš, domaći pisac.
Kritičari su bili potpuno u pravu u ocjeni da je za Ameriku i Francusku Kundera primarno bio disident, a u Češkoj i ostatku istočne Evrope zabranjen, tako da “nije pogrešno reći da je jedino u Jugoslaviji bio – pisac”.
Što, naravno, nije tačno. Jer je Kundera, prije svega, srednjoevropski pisac. Evo kako to on vidi:
„Kao obrazac kulturne historije, Istočna Evropa je Rusija, s prilično specifičnom historijom ukorijenjenom u bizantskom svijetu. Češka, Poljska, Mađarska, baš kao i Austrija, nikad nisu bile dio Istočne Evrope. Od samog početka su učestvovale u velikoj avanturi zapadne civilizacije, s gotikom, renesansom i reformacijom… pokretom koji je nastao baš u tom regionu.
Tamo je, u Srednjoj Evropi, ta moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Evrope (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacioni centar. To je najznačajniji događaj u historiji Zapada dvadesetog vijeka, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Evrope označio početak kraja čitave Evrope.“
Češki Francuz ili francuski Čeh
O Kunderi koji već decenijama živi u Francuskoj posljednjih godina se nije se previše pisalo izuzev prošle godine kada je pisac proslavio 90. rođendan ili prilikom objavljivanja novih naslova. Čehoslovačka mu je nakon što ga je proglasila persononom non grata, 1978. oduzela i državljanstvo i svog najpoznatijeg pisca otjerala u egzil, što Kunderu nikad nije obeshrabrilo. Ovaj Češki Francuz ili francuski Čeh, kako ga nazivaju i doživljavaju, davno je rekao da ne sanja o povratku u domovinu.
„Ponio sam moj Prag sa sobom, miris, ukus, jezik, predjele, kulturu.“
Česi su morali dugo da čekaju na povratak, i to – književni. Tek devedesetih su Kunderini kasniji romani objavljeni i na češkom, a „Nepodnošljiva lakoća postojanja” tek 2006.
Slavni pisac, u mladosti komunistički zanesenjak, prvi put kao maturant primljen u komunističku partiju za Jugoslaviju vrlo značajne 1948. godine nikad nije postao staljinista. Po sopstvenom kazivanju, staljiniste od onih drugih prepoznavao je po načinu na koju se smiju, ovi prvi skora da se nisu ni znali smijati, a sa zabludama mladosti obračunao se još u djelima Život je drugdje i Oproštajni valcer.
Iz KP-a je isključen dvije godine kasnije „zbog neprijateljskih ideja i individualističkih sklonosti”. To je imalo posljedice: Kundera je morao da prekine studije muzike i književnosti – pa i kasnije započete studije režije i scenarija na Filmskoj akademiji.
Već u prvoj zbirci pjesama iz 1953. godine se usprotivio socijalističkom realizmu – sa komunističkih osnovnih pozicija. Kasnije je ponovo stupio u Partiju – i ponovo bio isključen.
„Individualizam” za koji ga je KP optuživao prilikom prvog izbacivanja iz svojih redova, postao je njegova glavna odlika.
Isključen je iz Udruženja pisaca, morao je da prekine sa profesorskim radom na Filmskoj akademiji, njegovi pozorišni komadi su izbrisani iz programa, a njegove publikacije zabranjene i uklonjene iz knjižara.
Iznevjerio je sebe i kada je tvrdio, baš kada je “Masleša” objavio šest njegovih romana, da pisac treba da napiše samo toliko knjiga da ih čitalac koji ga voli može sve pročitati. Mudar pisac trebalo bi da napiše sedam knjiga “i u njih sabije sve što može i zna”.
Objavio je 16 knjiga, a bolji poznavaoci njegov opus upravo dijele na onaj bolji dio, pisan na češkom, i onaj drugi pisan na francuskom. U mnogim recenzijama može se pročitati da je “češka faza” bolja i značajnija za razumijevanje kunderijanskog svijeta iako se slažu da ni kasnija djela (Besmrtnost, Usporavanje, Identitet, Neznanje i druga) iako nisu uspjela ponoviti ranije uspjehe, ne zaostaju mnogo po kvalitetu. Tek za Praznik beznačajnosti koja je možda i testamentarna knjiga, tvrdi se da se uopšte ne može razumijeti ako se ranije nisu pročitale sve knjige, naročito one koje je pisao na češkom.
Zašto nije dobio Nobelovu nagradu
Kundera je rijedak primjer živog i vremešnog pisca koji nije dobio Nobelovu nagradu iako ju je davno zaslužio. Zašto je to tako vjerovatno treba zapitati direktno Nobelov komitet u Stockholmu. Mnogi smatraju da su se Šveđani pravili Englezima iz posve neknjiževnih razloga, a da su mogući odgovor ispisale one novinske redakcije objavljivanjem članaka sa neprovjerenim informacijama da je Milan Kundera bio denuncijant i da navodno postoji pisani trag o tome.
Bilo je to 2008. godine kada je optužen da je 1950. godine izdao jednog opozicionara koji je poslije toga proveo više godina u radnom logoru. Navodno je tu tvrdnju potvrdio i jedan protokol češke tajne policije.
Ali da li je to zaista bio Kundera? Ili se neko predstavio kao Milan Kundera? Na ova pitanja nikad nije odgovoreno.
„Potpuno sam ophrvan nečim što nisam očekivao, o čemu nisam ništa znao i što se nije desilo“, rekao je čečkoj novinskoj agenciji. Ispod dokumenta nema njegovog potpisa.
U Češku danas putuje inkognito što je činio i prije nego što je optužen za izdaju. U znak pomirenja, češki premijer Andrej Babiš mu je nedavno vratio češko državljanstvo, ali se pisac o tome dosad nije izjašnjavao. Sve to nije uticalo na činjenicu da se po njegovom napoznatijem djelu Nepodnošljiva lakoća postojanja snimi i film u kojem su naslovne uloge igrali Juliette Binoshe i Daniel Day- Lewis.
Bit će skoro propast svijeta
Te 1968. godine kada je ugušeno Praško proljeće, jedan od najvećih srpskih i jugoslovenskih režisera Aleksandar Petrović snimio je film Bit će skoro propast svijeta (i neka će nije šteta) sa Annie Girardot u glavnoj ulozi, a po motivima Bjesova Dostojevskog. Naslov i sam kontroverzni film pedantno koincidiraju sa Kunderinim pričama o životu ljudi koji ne prestaju da se rađaju i umiru ni u historijskim kovitlacima, živjeli oni sa ove ili sa one strane gvozdene zavjese.
Da li smo danas bliže ili dalje od propasti svijeta, to niko ne može znati. Konačne odgovore u romanu i ne treba tražiti, ali stalno treba postavljati prava pitanja.
„Roman ne tvrdi ništa; roman traži i postavlja pitanja. Ne znam hoće li moja nacija nestati i ne znam koji je od mojih likova u pravu. Ja izmišljam priče, suprotstavljam ih međusobno, i na taj način postavljam pitanja. Ljudska glupost dolazi iz potrebe da postoje odgovori na sve. Kad je Don Quijote krenuo u svijet, taj svijet se pred njegovim očima pretvorio u tajnu. To je naslijeđe prvog evropskog romana ostavljeno čitavoj kasnijoj historiji romana. Romanopisac uči čitaoca da shvati svijet kao pitanje. U tom stavu postoje mudrost i trpeljivost. U svijetu izgrađenom na neprikosnovenim izvjesnostima, takav roman je mrtav. Totalitarni svijet, bez obzira je li zasnovan na Marxu, islamu ili nečem drugom, svijet je odgovora, a ne pitanja. Tu nema mjesta za roman. U svakom slučaju, izgleda mi da danas, ljudi širom svijeta više vole prosuđivati nego shvatati, odgovarati nego pitati, tako da glas ovog romana teško može nadjačati glasnu glupost ljudske izvjesnosti“, kaže Kundera.
Dželati i pjesnici
Prije dvije godine u Sarajevu je prestao da postoji izdavač “Veselin Masleša”. Preživio je rat, ali ne i tranziciju. Novi su ga vlasnici kupili za 9.600 maraka i nastavili da posluju pod firmom “Sarajevo Publishing”.
Istovremeno, Milan Kundera se konačno vraća u Bohemiju i svoj rodni grad Brno. Ove jeseni, kako je saopštila Uprava biblioteke u tom gradu, cijela kolekcija knjiga Kundere bit će prebačena iz Pariza u Češku.
Čuveni pisac poklanja i svoje knjige prevedene na češki i još 40 jezika, kao i novinske članke koje je on pisao, revije i kritike na njegov rad, fotografije i crteže. Sve će biti dostupno javnosti, najviše u digitalnoj verziji, navela je biblioteka u Brnu.
A Sarajevo? Kao da su nekom smetali i ZOI i Kundera i procvat grada osamdesetih. Već devedesetih stigle su bombe, ali su pjesnici nastavili pjevati. Ili, što bi rekao Kundera, dok dželati rade svoj posao, pjesnici pjevaju. I to se još dugo neće promijeniti.
Izvor: Al Jazeera