Planinarski savez: Srušila se Hajdučka vrata!!!
„Ono što je priroda stvarala vijekovima uništio je čovjek. Karakteristični prsten u stijeni na istočnom dijelu Čvrsnice urušio se zbog neodgovornog ponašanja pojedinaca koji su se, valjda u želji za što ljepšom fotografijom, penjali po gornjem rubu prstena i tako uništili krhke stijene od kojih je sačinjen.“
Naslov, vijest i fotografija na kojoj je jedan od najprepoznatljivijih simbola parka prirode Blidinje porušen, koji su objavljeni na jednom hercegovačkom portalu, šokirali su sve koji znaju šta znači taj prirodni biser na Čvrsnici, kojem u pohode dolaze hiljade planinara i ljubitelja prirode. Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz prirodni su kameni prsten, koji su vjetrovi stoljećima brusili zavijajući po visovima Čvrsnice s kojih se pruža nestvaran pogled na veličanstvene hercegovačke predjele, kanjone i planinske vrleti koje ih okružuju. Još 1985. godine proglašen je zaštićenim prirodnim spomenikom u Bosni i Hercegovini zbog, kako je tada obrazloženo, svoje prirodne i ambijentalne vrijednosti.
Ispostavilo se, srećom, da vijest nije istinita i da je slika porušenog kamenog svoda vrlo uspješna montaža. Nije riječ o fake news formi, nego o specifičnom pokušaju planinara da pokažu i upozore javnost i institucije šta bi se u bliskoj budućnosti moglo dogoditi ako neodgovorni ljudi nastave svoj rušilački odnos prema prirodi i njenim biserima. Opomena je sasvim opravdana nakon što su na portalima i društvenim mrežama osvanuli snimci trojice motorista, koji su se u svojoj bolesnoj obijesti kros-motociklima popeli na sama Hajdučka vrata, kako bi se pohvalili fotografijama na društvenim mrežama. Tamo gdje je nekad čuveni hajduk Mijat Tomić, kako kaže narodno predanje, odmetnute hercegovačke mladiće primao pod hajdučki barjak, danas svoju silu prosipaju ljudi bez osjećaja za društvene norme, bez sposobnosti da se dive prirodnim ljepotama i – zašto ne reći – bez kućnog odgoja. Negdje tamo, u državama gdje se zna red, ovi ljudi suočili bi se s tako rigoroznim sankcijama da više nikad ne bi ni pomislili da se „junače“ na tako primitivan način. Ovdje se niko ne bi ni okrenuo za tim nečuvenim ispadom da nije bilo snimke planinara i reakcija javnosti. Tek kad su planinari i brojni forumi reagovali, „drumski ratnici“ s Mijatovog prolaza dobili su krivične prijave, kako to obično bude na ovim prostorima, s neizvjesnim ishodom.
Stećci i vodotoci kao privatna svojima
Ima već koja decenija kako se u Bosni i Hercegovini bez ikakvih sankcija uništavaju i devastiraju razne vrste spomenika. Najprije su stradali oni istorijski. U ime „razračunavanja s mračnom diktatorskom prošlošću“, ili, ako ćemo biti direktni, zbog rušilačkih ideoloških razračunavanja nestala je većina antifašističkih spomenika, ali i nekih drugih, koji su bili na „pogrešnoj strani“ linija na kojima se ratovalo devedesetih godina, sve u nastojanju da se zatre svaki trag postojanja drugog i drugačijeg i da se ognjem i mačem stvori prostor za „nacionalni ekskluzivitet“ prostora na kojima su uništeni.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Na red su u neko doba došli i drugi vrijedni spomenici, nasljeđe prošlosti. Srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici – stećci – završavali su u temeljima zgrada i puteva, a posljednjih godina prodavani su i bili vrlo traženi kao omiljeni „artikli“ za vile i dvorišta novopečene bosanskohercegovačke „elite“, kao nešto čime se dokazuje ugled mjesto u društvenoj hijerarhiji ove naše demokratsko-tranzicijske današnjice.
Posljednjih godina nestali su čitavi kanjoni i vodotokovi, čak i u parkovima prirode i nacionalnim parkovima, opet u ime „viših ciljeva“: razvoja lokalnih zajednica, tehnološkog napretka i „promocije“ obnovljivih izvora energije – svih onih floskula i birokratskih fraza kojima se opravdava devastacija prirode gradnjom mini hidroelektrana.
Porodični potpis na nacionalnom spomeniku
Ako se devastacija nekropola stećaka i riječnih tokova, koliko god to nakaradno zvučalo, nekako i može tumačiti kao posljedica vrlo raširene prakse da beskrupulozni ljudi na tome zarade novac, onda je potpuno neobjašnjivo skrnavljenje prirodnih bisera i znamenitosti iz čiste obijesti, nekulture i nevaspitanja. Nisu samo motoristi bili „zvijezde“ na Blidinju. Nedavno je društvene mreže „obišla“ slika nepojmljive drskosti jedne porodice, koja se kolektivno (Maja, Nina, mama Batić) „ovjekovječila“ ništa manje nego potpisom na nacionalni spomenik sa UNESCO-ve liste svjetske kulturne baštine, opet u tom prirodnom rezervatu na Čvrsnici.
Teško je i zamisliti šta ljude navodi na takvu vrstu „samopromocije“, čak i u ovo naše nezdravo reality doba neukusa i nedostatka mjere, ali je očigledno da zakonsko sankcionisanje, kakvo je odavno propisano u zaštićenim područjima prirode i nacionalnim parkovima širom uređenog svijeta, u Bosni i Hercegovini jednostavno ne postoji. Ali to je tek dio problema. Drugi dio nije ništa manje dramatičan – takvo ponašanje ne nailazi gotovo ni na kakve osude, o kaznama da se i ne govori, pa je vremenom postalo sasvim uobičajeno.
Balkanske čari
Jedan uvaženi univerzitetski profesor, blizak temama o urušavanju prirodnih vrijednosti, podsjetio je nedavno da nije potrebno otići dalje od Hrvatske i Slovenije, pa vidjeti na koji način su sve prirodne i istorijske vrijednosti vrlo efikasno zaštićene. Tako ćemo naći, recimo, područje Plitvičkih jezera ili izvor Savice nedaleko od Bohinjskog jezera u besprijekornom redu i čistoći iako ih svakodnevno posjećuju hiljade turista i ljubitelja prirode. Ako krenemo malo dalje, do austrijskih i švicarskih Alpa, pronaći ćemo još savršeniji sklad s prirodom – čak i pašnjaci na kojima napasaju krave iz farmi za proizvodnju mlijeka izgledaju uredno kao ćilimi.
Mehanizam je jednostavan – vrlo visoke novčane kazne za svaki pokušaj narušavanja prirode. Nisu Nijemci ili Skandinavci bogzna kako odgovorniji od ljudi sa balkanskih prostora zato što im je ta odgovornost u genima – nego u novčaniku. Svjesni su da će ih svaki pokušaj devastiranja prirode tako skupo koštati da im to više nikad neće ni na um pasti. Uostalom, to se najbolje vidi u ponašanju nimalo zanemarivog broja ljudi sa Balkana, koji žive u takvim društvima. Dok su tamo, mirni su kao bubice i pridržavaju se svih normi ponašanja, a kad se nađu u domovini, odaju se „čarima“ nepostojanja kazni – od divljanja na cestama u svojim automobilima do bacanja otpadaka po izletištima.
Sve su prilike da ćemo se još načekati da odgovornost i ovdje bude u novčaniku. Sve dok se izgrednici mogu čak i potpisati na svoje „djelo“ nasrtanja na prirodu ili se u toj ulozi postaviti na društvene mreže, spomenici prirode će nam se sve masovnije i nepovratno pretvarati u spomenike bahatosti i primitivizma.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera