„Bolje da propadne selo, nego običaj“ pročitah još davno, u osnovnoj školi, staru narodnu poslovicu u nekoj knjizi iz one čuvene školske edicije u kojoj su bili romani Zlatarevo zlato, Vječiti mladoženja, Pop Ćira i pop Spira, Posljednji Stipančići…
Oni sredovječni, zapravo oni dramatičnije sredovječni, sjetit će se tih knjiga, bile su nezaobilazne u svakoj školskoj biblioteci. Ne mogu tačno da se sjetim u kojem romanu je stajala ta znamenita poslovica, jer je to sasvim sigurno bila jedna od onih knjiga koje sam čitao zato što su mi bile obavezna lektira, a ne zato što su me privukle nečim interesantnim, ali ta misao urezala mi se u sjećanje sve do danas…
Pandemija korona virusa promijenila je mnogo šta u našim životima, od uobičajenih dnevnih obaveza do navika. Mjesecima slušamo i rasprave predstavnika dvije suprotstavljene krajnosti – onih koji koronu vide kao veliku opasnost za cijelo čovječanstvo i onih koji, uprkos statistici, broju oboljelih i mrtvih, ne vjeruju u nju smatrajući je svjetskom zavjerom.
Tragedija u Bugojnu
Sve dok te rasprave ostaju na društvenim mrežama ili u medijima, ne može se reći da su osobito štetne, ali kad ljudi svjesno ignorišu glas stručnjaka i zdravstvenih radnika, dovodeći tako svojim postupcima u opasnost i druge, onda ta priča o negiranju pandemije poprima sasvim drugačiju, vrlo rizičnu i opasnu dimenziju.
Svadbe i vjenčanja postali su zloglasni, posebno u posljednjih nekoliko mjeseci, ali oni koji godinama sanjaju o velikoj, basnoslovno skupoj, blještavoj svadbi o kojoj će se pričati kao da žive na Beverly Hillsu, ne odustaju ni pred pandemijom. Na prvi pogled, riječ je samo o tome da oni ne žele odustati od svojih snova u tako važnim trenucima kao što su udaje i ženidbe. Međutim, cijena je često vrlo visoka, a posljedice neumoljivo brutalne.
Malo ko je mogao ostati ravnodušan na veliku tragediju porodice Duraković u Bugojnu. Šezdesetšestogodišnji otac Hajrudin, sin Adis, koji je jedva uspio proživjeti 42 godine, i godinu mlađi drugi sin Haris umrli su za samo osam dana od posljedica korona virusa. Jedan od sinova bio je poznati sportski radnik, čovjek u punoj snazi, sa zavidnom fizičkom kondicijom, drugi sin u najboljim godinama – niko ne bi ni pomislio da će postati žrtve tog pogubnog virusa.
Hajrudinova supruga Emira, koja je takođe, zajedno s najmlađim sinom Džemalom, bila zaražena, ali je uspjela preživjeti, danima nije znala za strašnu istinu, jer niko nije imao snage da joj to kaže.
Ono što ovoj tragediji daje poseban pečat je spozaja da je cijela porodica zaražena – na svadbi. Kakvo je to vjenčanje koje je bilo toliko važno da je tako skupo plaćeno? Ko su dvoje ljudi sa tog vjenčanog lista, koji će morati živjeti s tim strašnim teretom?
Strah pred čašću
I čemu, nakon ovog slučaja, uopšte suluda rasprava o tome da li je virus smrtonosan ili je to samo bjelosvjetska zavjera?
Čak i ovaj potresni slučaj iz Bugojna mnoge nije opametio. Prije nekoliko dana jedan poznat i ugledan čovjek iz Sarajeva dobio je poziv da prisustvuje vjenčanju u jednom drugom, udaljenijem dijelu Bosne i Hercegovine. Pokaza mi pozivnicu, nezaobilazan detalj kitnjaste svatovske ornamentike: najavljeni deseci zvanica, prestižan ugostiteljski objekat, muzičari od ugleda i imena kojih se ne bi postidjeli ni najelitniji krugovi bosanskohercegovačkog „džet-seta“ (šta god pod tim podrazumijevali), a u vedar ton poruke sa tog šarenog komada kartona, baš kao da je situacija sasvim normalna, upletena je i jedna prilično bahata nota, koja više liči na ne baš vješto sročeno upozorenje – tek toliko da zvanica kojoj je upućena i ne pomisli da odbije poziv jer bi to, valjda, bila neoprostiva uvreda za mladence i njihove uže porodice.
Nesretni svat, „počašćen“ pozivom, kaže, nema izbora. Potpuno je svjestan da zajedno sa suprugom, ništa manje unezvijerenom od straha pred tom „čašću“, ide u strahovit rizik, ali zbog nekakvih apsurdnih porodičnih i drugih okolnosti poziv ne može odbiti. U prošlosti su ga ti ljudi zadužili nečim što mu je tada bilo veoma važno i svako moguće opravdanje izostanka, koliko god bilo u skladu sa zdravim razumom, gubi se pred tim „argumentom“.
Važnije od zdravlja i života
„Vidi ti sad“, žali se, unaprijed pomiren s činjenicom da nema izbora, „ni u normalno vrijeme nisam volio vjenčanja. Nisam se ugodno osjećao ni na svom, a kamoli na tuđem, a moram ići sad, u ovo rizično doba, kad te to može života koštati. Eto, sam pogledaj, nema dana kad ne osvane vijest kako je došlo do masovne zaraze u svatovima, ali jok, ljudi ne odustaju“.
Takve porodične, kumovske, komšijske i prijateljske (oba)veze, zbog nečega, eto, važnije od zdravlja i života, postoje valjda samo na Balkanu. Građene su decenijama i neizostavan su dio mentaliteta ovih prostora. Po tim nepisanim, ali čvrstim kodeksima ponašanja, svadbe su prilika da se pokaže ugled i onih koji se vjenčavaju i onih koji su pozvani da prisustvuju tom svečanom činu.
Tako su nastali i običaji da se moć porodica mladenaca (pogotovo mladoženje) mjeri što širim popisom svatova, brojem i kvalitetom automobila u svatovskim kolonama i prestižnim imenima u svatovskoj sviti, a zvanice svoj obraz i ugled dokazuju „sadržajem“ koverti, koje daruju mladencima.
U tom naizgled razigranom krugu ozarenih ljudi ipak se provlači jedna nevidljiva i neugodna, ali sveprisutna crta, koje su svi svjesni: svako svakog posmatra i pamti sve do detalja, od odjeće do količine novca koju je „bacio“ na tepsiju za novčane darove, da bi u neko drugo vrijeme, u budućnosti, samo u izmijenjenim ulogama, svi „čuvali obraz“ uzvraćajući istom mjerom. Takvi odnosi i veze, kako god ih neko posmatrao, odavno su poprimili poseban značaj u mentalitetu balkanskog čovjeka. Vjenčanja nisu samo puko okupljanje familije i prijatelja tim veselim i lijepim povodom i parada radosti zbog novog početka za dvoje mladih ljudi, nego jedan mnogo širi kontekst međusobne zavisnosti, računa i usluga iz prošlosti i dokazivanja svog mjesta u toj složenoj porodično-kumovsko-prijateljskoj hijerarhiji.
Zaboraviti običaje
Ako je to i razumljivo u normalnim prilikama, onda je u vrijeme pandemije korona virusa potpuno besmisleno. Jeste da smo vremenom stekli navike i običaje da svoju svakodnevnicu, a posebno svečane prilike, prikazujemo mnogo svjetlijim i ljepšim nego što stvarno jesu, posebno na društvenim mrežama, ali kome je u ovakvim okolnostima uopšte na umu da ugrožava ljudske živote samo da bi se o njegovom vjenčanju pričalo i pisalo i da bi slike s te rizične svečanosti, proslave, šta li je već, osvanule na Facebooku?
U vrijeme korone ona poslovica s početka priče o selu i običaju jednostavno ne stoji. Ovoga puta bi, izgleda, bilo mnogo korisnije da zaboravimo običaje bar dok traje korona, svejedno da li živimo u strahu od njenih posljedica ili je naprosto negiramo. To bi spasilo mnoge ljude, ne samo rizika od zaraze, nego i neugodne obaveze, koju zbog niza besmislenih razloga vezanih za porodične odnose, tradiciju i druge patrijarhalne vrijednosti balkanskih prostora, jednostavno ne mogu izbjeći.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera