Nije baš da imam neku pretjeranu želju za odlaskom iz zemlje i grada u kojem živim, ali već više od godinu dana, otkako je moj nekadašnji radni kolega, dugogodišnji freelancer, otišao u Istanbul da tamo živi i radi, mota mi se po glavi jedna maglovita ideja: kako li bi izgledalo da čovjek ode u neko mirno mjestašce na nekakvom otočiću, po mogućnosti na Jadranu, i da tamo iz svoje mirne radne sobe ili terase s pogledom na pučinu, na običnom kućnom kompjuteru radi i zarađuje za život? Ili da odseli u neku čuvenu prijestolnicu zvučnog imena?
Nisam IT stručnjak ni nekakav priznati pisac, ali i kao novinar sam imao priliku da iz svoje dnevne sobe radim za kuće i kompanije koje nikad neću vidjeti i posjetiti, niti postoji potreba za tim. Kad to već mogu raditi iz svog rodnog grada podno Trebevića, što ne bih mogao i sa nekog drugog mjesta – pijući kafu na čuvenom splitskom Marjanu i gledajući kako brodovi iz splitske luke zamiču u jutarnju izmaglicu prema Braču i Visu, sjedeći na nekoj terasi istanbulskog kvarta Eminonu i uživajući u prekrasnom pogledu prema velikom Bosforskom mostu ili diveći se svjetlima Barselone s njenog znamenitog uzvišenja Monžuik. Baš bi se dalo živjeti…
Dalekovidni ljudi
Boraveći nedavno u Dubrovniku, slučajno čuh jedan razgovor koji mi ništa ne bi značio da u njemu nije bila jedna čudna formulacija – digitalni nomadi. Dva bar na prvi pogled ozbiljna čovjeka govorila su o zakonu kojim bi Hrvatska bila jedna od prvih zemalja čije zakonodavstvo predviđa izdavanje „digitalnih nomadskih viza“ za razne kategorije kreativaca i freelancera. Ako takve izmjene postojećeg Zakona o strancima budu usvojene, a već su, kažu, u parlamentarnoj proceduri, ta zemlja bi otvorila vrata IT stručnjacima, dizajnerima, piscima, filmskim djelatnicima, novinarima – svima onima koji mogu raditi na daljinu i koji pritom ne moraju imati nikakvu vezu s kompanijom za koju rade osim one internetske.
Nešto mi se odjednom upali tamo negdje iza malog mozga – pa to je, ustvari, realizacija one mutne, maglovite vizije sa samog početka priče, koju sam sve dosad smatrao pukom fantazijom jednog lika, koji je od dugogodišnjeg rutinskog obavljanja novinarskog posla došao u fazu da obrće po glavi razne nemoguće kombinacije kakve baš i ne priliče ozbiljnom čovjeku!
Šta je, zapravo u središtu priče o „digitalnom nomadskom turizmu“? Neki dalekovidni ljudi u nama susjednoj državi, očigledno su na vrijeme shvatili da je tehnološki napredak posljednjih decenija stvorio čitave kategorije stručnjaka modernih profila. Tu je cijeli spektar zanimanja, koja donedavno uopšte nisu postojala, ali koja se, zahvaljujući ekspanziji sofisticirane tehnologije, u ovom vremenu doslovno cijeli radni vijek mogu obavljati iz svog doma, a pritom su vrlo profitabilna i dobro plaćena. Riječ je u prvom redu o IT stručnjacima, inženjerima, dizajnerima, piscima, filmskim djelatnicima, novinarima i mnogim drugim kategorijama modernih zanimanja, koja se mogu obavljati sa bilo kojeg mjesta na planeti gdje postoji internetski priključak. Većina njih mogla bi se svrstati u onaj famozni pojam „freelanceri“, koji je posljednjih godina u Bosni i Hercegovini dospio u središte medijske pažnje zbog nastojanja nadležnih institucija da u zakon uokvire oporezivanje njihovih zarada iz inostranstva.
Hrvatska je tako napravila veliki iskorak dalje od pukog oporezivanja ovih kategorija u sopstvenom dvorištu. Ako ne bude nekih neočekivanih i nepredviđenih prepreka, otvoriće vrata kreativnim ljudima s raznih meridijana da izdavanjem „digitalnih nomadskih viza“ žive, rade, zarađuju, ali i troše svoje zarade u Hrvatskoj.
U podneblju poput ovog dijela Evrope, koji se dosta sporo i teško prilagođava tehnološkim promjenama, čitav je niz pitanja koja prije uvođenja u zakonska rješenja moraju biti jasno definisana da bi uopšte imala smisla i privukla te ljude. Kako će njihovi prihodi biti oporezovani, kako će biti riješena njihova zdravstvena zaštita, na koji način će regulisati svoj smještaj, boravak i status u drugoj zemlji, u ovom trenutku su najveći izazovi za zemlje koje razmišljaju o toj vrsti djelatnosti. Tek kad oni budu riješeni, (a u međuvremenu će nesumnjivo iskrsnuti i neki drugi), kreativnim i dobro plaćenim ljudima biće privlačan taj u osnovi jednostavan proces – dobiju „digitalnu nomadsku vizu“, iznajme stan, kuću, vikendicu ili neku drugu stambenu jedinicu na duže vrijeme, plate boravišnu taksu i svoj boravak i rad učine legalnim. Svoje plate će, sasvim prirodno, trošiti u zemlji gdje trenutno rade, potrošnja će biti povećana na sličan način kao i tokom boravka običnih turista, s tim što to neće biti samo u jednoj sezoni godine, nego u toku svih dvanaest mjeseci. Uz to, njihov rad mogao bi omogućiti i konekcije nekih domaćih kompanija, što samo po sebi otvara mogućnost za nove poslove i nova radna mjesta. Međutim, potrebno je pronaći i zakonske moduse da „digitalna nomadska viza“ ne bude zloupotrebljavana od nekih drugih, mutnih krugova u sasvim drugačije svrhe, ali to je već priča za sigurnosne, sajber i druge eksperte.
Velika razvojna šansa
Zašto bi zemlje jugoistočne Evrope trebalo da razmišljaju o ovoj modernoj ideji kao o velikoj razvojnoj šansi i zašto bi uopšte ovaj region bio zanimljiv tim kreativnim stručnjacima? U prvi mah zbog istih razloga zbog kojih je interesantan turistima – zbog relativne blizine drugim evropskim regionima, solidne putne i zračne povezanosti s njima, povoljne klime, prirodnih i drugih znamenitosti, primamljive mediteransko-kontinentalne gastronomske ponude, ali prije svega zbog mnogo manjih troškova života i neuporedivo manjih cijena stanovanja nego u zemljama zapadne Evrope. S druge strane, sve države jugoistočne Evrope već imaju neophodnu tehnološku infrastrukturu i gotovo da nisu potrebna značajnija strateška ulaganja da bi ova oblast procvjetala.
Ideja, čiji je kreator u Hrvatskoj splitski poduzetnik holandskih korijena Jan de Jong i koju zdušno podržava premijer te zemlje Andrej Plenković, naišla je na vrlo pozitivan odjek u prvom redu u Dubrovniku. Dubrovčani, koji su kroz istoriju brzo prihvatali nove ideje, i ovaj put su prvi krenuli u pripremu strategije, čak i prije nego što je ta oblast uokvirena u izmjene Zakona o strancima. Najavljena su ulaganja u IT sektor i stvaranje čitave mreže svojevrsnih privremenih ureda na plažama, u kafićima prodajnim centrima, hotelima – svuda odakle bi ti ljudi mogli nesmetano raditi. Zbog svog značaja i ugleda u turističkom svijetu, Dubrovnik bi, bar tako se nadaju njegovi gradski oci, mogao postati prava digitalna nomadska oaza.
Za razliku od Hrvatske, u drugim balkanskim državama ta ideja nije ni u povojima. Glasove iz Hrvatske pažljivo osluškuju jedino domaći freelanceri, koji se nadaju da bi neko u institucijama u doglednoj budućnosti ipak mogao početi razmišljati o poboljšanju ambijenta. Poučeni sopstvenim negativnim iskustvima, neki od njih strahuju da bi to već u startu moglo biti ugušeno dugogodišnjom praksom nadležnih institucija da svemu što bar malo miriše na profit odmah u startu natovare preteške i besmislene porezne i parafiskalne namete.
Adnan iz Sarajeva, koji već nekoliko godina radi za dvije strane IT kompanije iz svog jednosobnog stana pri vrhu solitera u jednom od sarajevskih naselja, podsjeća da su domaći freelanceri već osjetili takve tendencije:
„Niko ne bježi od plaćanja poreza, dvije godine sam samoinicijativno tražio da plaćam, ali mi to u poreznoj upravi nisu znali omogućiti. A onda smo otišli u drugu krajnost, pa su pored uobičajenog poreza izmislili i oporezivanje po drugom zakonskom osnovu – četiri posto doprinosa za nekakvo zdravstveno osiguranje i to za prošlu godinu! Nisam uspio shvatiti ni o čemu se tu radi, gdje se to u svijetu retroaktivno plaća zdravstveno osiguranje za godinu koja je već prošla i koje ni na koji način kao porezni obveznik ne mogu iskoristiti jer se na osnovu ove uplate freelancerima ne ostvaruje pravo na zdravstveno osiguranje? Kako da očekujem da će institucije iskoristiti tu šansu o kojoj se govori u Hrvatskoj kad stalno razmišljaju samo kako će izmisliti što više nameta?“
I dok se tako u Dubrovniku, koji je od pamtivijeka bio otvoren za nove ideje i napredak, o novoj razvojnoj šansi razgovara već i među običnim ljudima, samo koji kilometar dalje – preko brda, ili preko granice, svejedno – o tome niko ništa i ne zna. Tako je, izgleda, poznata stara poslovica onog čuvenog trebinjskog bega aktuelna i danas, i to na planu tehnološkog napretka, iako smo duboko u digitalnoj eri (ili bar živimo i trajemo uz nju): nema veće planine od kućnog praga.
Izvor: Al Jazeera