„Za vrijeme Jugoslavije moj otac je morao otići da radi u inostranstvu, dok sam ja rastao ovdje. Danas moja djeca moraju ići u inostranstvo, a ja opet ostajem ovdje – ovaj put da ostarim. Dođe mi da se zapitam – zbog čega smo onda uopće formirali Hrvatsku!!!“.
Teško da bi neko jednostavnije, mudrije i sa manje riječi mogao prikazati možda i najveće prokletstvo balkanskih prostora od ovog ogorčenog čovjeka, glavne ličnosti u najavi neke emisije na jednoj od hrvatskih televizijskih kuća. Ne zapamtih kako se emisija zove, ali njegova poruka, i ovako parafrazirana, danima mi ne izlazi iz glave, u prvom redu zato što je riječ o bolnoj istini za sve zemlje nekadašnjih jugoslavenskih prostora o kojoj vladari, vlasti, režimi, kako god da ih nazovemo, vrlo nerado govore…
Još tamo negdje od druge polovine devetnaestog vijeka, kad je čuvena iseljenička agencija „Missler“ otvorila puteve preko Atlantika u Ameriku i za uboge žitelje ovog dijela Evrope i kad su prvi ekonomski iseljenici „marvenom klasom“ u njenim brodovima iz svoje matične gorštačke sirotinje pošli u novi svijet ne znajući šta ih tamo čeka, istorija se ponavlja. Svakih dvadesetak-trideset godina generacije ljudi na balkanskim prostorima ginu u raznim ratovima kako bi oni koji prežive opet morali ići vani – da bi živjeli. Jedna generacija gine, druga odlazi po njemačkim bauštelama ili, što je prije Drugog svjetskog rata bilo mnogo masovnije nego danas, američkim gradilištima i dokovima, a treća odrasta bez očeva, koji svoju ulogu uglavnom zaokružuju šaljući pare iz tuđine i dolazeći jednom godišnje da se razmeću bogatstvom i ugledom, za koje i sami znaju da su prividni. I taj ciklus se ponavlja kao mračni začarani krug…
Nacionalni interesi gladnih ljudi
Ratovi devedesetih godina prošlog vijeka, u kojima je sagorjela nekadašnja Jugoslavija, po mnogo čemu su specifični. Nastale su nacionalne države, svi koji su u njima učestvovali, bilo da su napadali ili da su se branili, tvrde da su pobjednici, a vladajuće strukture u svakoj od tih zemalja na sav glas nastoje ostaviti utisak da su baš one najvažnija tekovina te borbe, da su nešto što je narod tako dugo čekao, da su izraz i „legitimni predstavnik“ volje i viševjekovnih težnji svojih sunarodnika za nacionalnim samoopredjeljenjem, slobodom, ekonomskim procvatom i drugim elastičnim kategorijama, koje je teško izmjeriti. I dok je u samom vrhu njihovih političkih platformi neizostavno odbrana nacionalnih interesa od drugih i drugačijih, dešava se paradoks. Uprkos upadljivo isticanim nacionalnim i demokratskim slobodama, u svakoj od tih država godišnje nestaje čitav jedan grad od pedesetak i više hiljada stanovnika. Ljudi, pogotovo mladi, napuštaju blagodeti svoje nedavno stečene nacionalne slobode, koje im njihovi vladajući krugovi nude kao najveće dostignuće „mlade demokratije“, i odlaze u svijet, uglavnom u zemlje Evropske unije. Računica je jasna – odlaze u pravnu sigurnost, gdje vide šansu za pristojan život.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Amar iz Sarajeva, koji je odlučio da svoju novu priliku za bolji život potraži u Njemačkoj, samo je jedan od mladih ljudi koji su odavno prelomili šta im je važnije u životu.
„Šta meni znači ta priča o tome kako neko ovdje brani moje nekakve nacionalne interese kad kao vozač radim od jutra do mraka za pare koje mi ne mogu biti ni deset dana u mjesecu! Šta ću s tim? Djeca će mi sad u školu, jedno ove, a drugo iduće godine, a žena radi tek povremeno jer nema stalnog posla… Nigdje me neće biti. Gdje god se pojavim u potrazi za poslom, nekome je to radno mjesto namješteno. Pogledaj samo ove iz političkih struktura – svi žive k'o lordovi i pričaju kako se bore za moja prava. Ubiše se štiteći me od nekih drugih, koji opet tvrde da od nekoga štite pripadnike svog naroda, primajući za tu predstavu sedam-osam hiljada maraka mjesečno. Šta ja uopšte imam s njima i u kakvoj to ideologiji mi imamo nešto zajedničko? Niđe veze! Život mi prođe u bijedi slušajući kako me neko od nekoga brani. Odoh u Njemačku, tamo će me bar neko plaćati kad radim od zvijezde do zvijezde.“
Krhka i upitna balkanska demokratija, koja je naslijedila realsocijalističku eru, donijela je velike apsurde. Najbolji primjer su sredine koje su i prije raspada Jugoslavije važile kao gastarbajterske, iseljeničke. Kako objasniti da je, na primjer, u sredinama na zapadu Bosne i Hercegovine, gdje je vlast u rukama HDZ-a BiH, iseljavanje Hrvata danas mnogo masovnije nego u vrijeme „najmračnije jednopartijske komunističke diktature“, kako to često vole isticati upravo najviši zvaničnici te stranke? U tim područjima, uprkos iseljavanju, nekad je ipak bilo dovoljno i stanovnika i majstora raznih profila da život nekako opstane. Danas u Livnu, Glamoču, Tomislavgradu, Kupresu i drugim sredinama tog dijela zemlje, nema više nikoga, kako svojevremeno pred kamerom Televizije Bosne i Hercegovine reče Marko Krajinović iz tomislavgradskog sela Omolje, ko je u stanju i šaraf zavrnuti. Razmjere tog demografskog urušavanja postale su jasne kad je u martu prošle godine orkanska oluja poharala to područje i čitava sela ostavila u pustoši, kuće bez krovova, a ljude u očaju jer nema nikoga kome bi mogli platiti da poprave štetu i zaštite imovinu. Stojeći na ostacima svog porušenog krova, taj ojađeni čovjek, koji je i sam svojevremeno morao otići u Njemačku „na privremeni rad“, dramatičnom porukom pojasnio je ono što je toliko očigledno da to samo vlasti ne vide – jer neće.
„Danima tražim majstora da to popravi, limara. Vidiš, sve je oštećeno, a ne možeš doći do majstora, sve otišlo u inostranstvo. Moram to riješiti, za nedjelju dana idem za Njemačku, a kako?“
Prekopavanje grobova
Dok politički krugovi zapaljivom retorikom i raspirivanjem ratnih rana svaku novu izbornu kampanju svjesno dovode na rub svojevrsnog predratnog stanja, poguban demografski trend potresa sve zemlje balkanskog regiona. Svake godine na Balkanu nestane više od 160 hiljada stanovnika ili, ako ćemo biti brutalno slikoviti, otprilike grad veličine Banje Luke, Splita ili Kragujevca. Balkanske zemlje najbrže na planeti ostaju bez stanovništva zbog teškog ekonomskog stanja, političke nestabilnosti, korupcije, besperspektivnosti, sve slabijih zdravstvenih sistema i rapidnog starenja stanovništva. Bosna i Hercegovina je država sa uvjerljivo najnižom stopom nataliteta u Evropi i, prema sadašnjim projekcijama, uz stalno iseljavanje, 2050. godine imaće manje od milion stanovnika, upozorili su nedavno zvaničnici Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda za istočnu Evropu i centralnu Aziju. I Srbija je žrtva sličnih demografskih tendencija. Brojna sela, pogotovo na jugu te zemlje, koja su do prije petnaestak godina brojala po nekoliko stotina stanovnika, danas su prazna, sa tek troje-četvoro starijih ljudi. Demografsko urušavanje pogađa i Hrvatsku uprkos činjenici da je članica Evropske unije. Populacijske projekcije govore da bi ta zemlja za deset godina mogla pasti na manje od četiri miliona stanovnika, a ključni razlog je prije nešto više od godinu dana vrlo direktno pojasnio saborski zastupnik Krešo Beljak.
„Demografska katastrofa i iseljavanje stanovništva su dobrim dijelom rezultat nepovjerenja naših mladih sugrađana, nepovjerenja u politiku.“
Četvrt vijeka prošlo je od posljednjeg rata u kojem je srušena Jugoslavija (ako računamo rat na Kosovu kao posljednji čin tog krvavog raspleta – ni toliko), a oni politički krugovi, koji još sanjaju velikodržavne projekte, ne mijenjaju matrice svog političkog djelovanja. Kad god im zatreba za dnevnopolitičku upotrebu otvaraju se stari ratni računi, prekopava po brojevima žrtava, ne samo iz posljednjeg, nego i iz vremena Drugog svjetskog rata, a njihovi podanici i dalje žive kao taoci sopstvene mitologije, koja im se svakodnevno servira putem medija, nastavnih planova i programa i političkih djelovanja. Kad bi nekakav Klint Istvud došao na ideju da pravi balkansku verziju filma „Zastave naših očeva“, začas bi se zapleo u toj mreži razornih ratova i postratnih egzodusa čitavih generacija iseljenika u potrazi za boljim životom i teško bi se mogao izvući iz tog zlokobnog kruga.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera