Historija čovječanstva ne pamti da se neki virus oborio na svijet tako potpuno kao što je to učinio naš aktuelni savremenik COVID-19. Sićušni stvor koji nije u pravom smislu riječi ni živ dok koga ne zarazi uspio je u onome što svaki zlotvor želi, a to je da ostvari svoje sebične ciljeve na račun svih ljudi sa planete. No, izvjesno je da ćemo mi umoriti njega prije nego on nas, ali eto, dok ne izađe pouzdana vakcina, valja nam se čuvati.
Razmišljajući nedavno o tome, dođoh do zaključka da se ovih dana nije loše sjetiti ponekog primjera gdje je situacija takođe djelovala neizlječivo, pa na kraju ispalo da ipak nije tako.
S tim u vezi, naumpada mi Georg Friederich Händel, njemačko-engleski kompozitor, zvijezda svog vremena, čovjek koji je inspirisao Bacha, Mozarta i Beethovena, a koji je umro dva puta prije konačne smrti.
Prvi put, ovaj duhovni i tjelesni gorostas umro je 13. aprila 1737. godine, kada je dobio moždani udar i ostao oduzet desnom polovinom. Na pitanje maestrovog pomoćnika Schmidta: “Hoće li ostati oduzet?”, londonski doktor Jenkins, koji nije volio takva pitanja, odgovorio je suho: “Vjerovatno, osim ako se ne desi čudo.” Preneraženi Schmidt nije mogao izdržati da ne pita: “A hoće li biti u stanju da opet radi?”. “To više nikad”, samouvjereno reče doktor. “Možda ćemo moći da sačuvamo čovjeka, muzičara smo izgubili.”
Četiri mjeseca poslije veliki Händel živio je kao u grobu: nije mogao hodati, pjevati, svirati, pričati, pisati, ni smijati se. Po cijele dane ležao je kao leš.
Da se izvuče iz neprilike, nevjerni doktor Jenkins preporuči da se bolesnik pošalje u francuski Achen, u toplice, što je i učinjeno.
Strahujući za život slavne osobe, doktori u Achenu strogo su opominjali Händela da ne ostaje u vrućoj vodi duže od tri sata, govoreći da bi ga to moglo ubiti, ali uzalud. Užasnuto su gledali krupnog čovjeka kako svaki dan ostaje u vodi po devet sati, a već poslije sedam dana užas je ustupio mjesto čuđenju, jer onaj koji je u banju došao kao nepokretan poče se sam dovlačiti do kupatila. Sedmicu kasnije Händel poče micati paralisanom rukom, i iz dana u dan stade sve više gospodariti svojim snažnim tijelom, dok ga ne osvoji potpuno.
Neiscrpna stvaralačka strast
Napuštajući Achen, inače ne baš pobožni Händel uđe u crkvu i pristupi orguljama, prvi put nakon ozdravljenja. Oklijevajući, spuštene glave kao čovjek koji se stidi, spustio je lijevu ruku na dirke, pa onda desnu; ispod visokog stropa tiho se javi zvuk. Händel poče svirati i osjeti kao da ga neka jaka struja ponese sa sobom. Prepuštajući joj se, svirao je u zanosu čitav sat, a kad je prestao i okrenuo se, imao je šta vidjeti – crkva je bila puna pobožnog svijeta, mirnog kao bubice jer dobri ljudi nikada prije nisu čuli da tako zvuče njihove orgulje.
Vrativši se u London, Händel reče doktoru Jenkinsu: “Vratio sam se iz Hada”, prinudivši ga na nevoljno priznanje da se u medicini dogodilo čudo. Poslije toga baci se na stvaralaštvo i, jedno za drugim, stvori neka od svojih najpoznatijih djela – Saul, Izrael u Egiptu, Allegro e Pensieroso. Stvaralačka strast izbijala je neiscrpno, veliki Händel je pobijedio smrt.
Nepune tri godine trajao je trijumf genija, prije nego umrije po drugi put. Ovog puta ga nije izdalo vlastito tijelo, nego englesko društvo, čiji je bio punopravni član.
Najprije smrt kraljice prekide sve predstave, a onda Španski rat; iz dana u dan trgovi su se punili svjetinom koja je vikala i pjevala, dok su pozorišta ostajala prazna. Povrh svega dođe i nezapamćeno oštra zima, takva da se saobraćaj na Temzi odvijao saonicama. Nježni pjevači se razboljevaju, predstave otkazuju jedna za drugom.
Händelov položaj postaje sve gori: povjerioci navaljuju, kritičari se rugaju, publika ostajaje nijema i ravnodušna. Neumorni borac klonu duhom i stade razmišljati – što ga Bog uskrsnu kad ga ljudi opet pokopavaju?
Često ga viđaju kako noću, mračan i turoban, sjedi u ćošku kakve krčme, gdje ne pije, jer njega, koji poznaje čistu opijenost stvaranja, rakija ne može utješiti. Viđaju ga i na mostovima, kako ukočeno gleda u Temzu i možda razmišlja da se jednim skokom riješi tereta praznine i zauvijek oslobodi groznog osjećaja napuštenosti od Boga i od ljudi.
Posrnuli genije
Takav dočeka i ljeto 1741. Vrativši se iz još jedne besmislene šetnje, Händel nađe na radnom stolu omot, koji otvori ubijeđen da se radi o još jednom povjerilačkom pismu.
Prevario se jeste, ali malo. Pismo nije bilo od onih koji traže novac, već od pjesnika Jennensa koji se usudio da mu takvom pošalje novi tekst, ne libeći se da izrazi nadu kako će se Phoenix musicae smilovati njegovim jadnim riječima i uznijeti ih na svojim moćnim krilima u vječnost.
Posrnulom geniju te su riječi zazvučale kao najgrublja poruga. Pocijepavši pismo jednim trzajem, bacio ga je na pod, izgazio nogama i otišao na spavanje.
Ali nije mogao zaspati. Nekakav nemir, uzburkan srdžbom kao more olujom, činio ga je sve budnijim što je duže ležao. Kad ga više nije mogao podnositi, ustao je, pripalio svijeću i vratio se u radnu sobu, gdje je čekalo pocijepano pismo. Händel ga podiže, ljutito prevrnu list i poče čitati.
Trznu se već pri prvoj riječi: “Comfort ye”, budi spokojan. On, koji nije znao za spokoj mjesecima, doživio je te riječi kao odgovor. Okrećući listove dalje, otkrivao je sve nove odgovore, i do kraja teksta zaključio – nije ga Bog uskrsnuo džabe, a što je pustio da po drugi put umre, to je bilo samo da bi ga uzvisio više.
Istu noć Händel počinje sa radom. Tri sedmice nije izašao iz radne sobe, a kad izađe, u ruci je nosio rukopis naslovljen sa Messiah, jedno od najpoznatijih, najizvođenijih djela zapadne muzike, oratorij koji se i danas čuje širom svijeta, posebno za Božić.
Uskoro, novi stanovnik Zemlje ili grupa njih, ući će u historiju kao tvorci lijeka i vakcine protiv korone. Do tada nam valja strpljivo prati ruke, čuvati distancu i nositi masku, ako ne zbog sebe, onda zbog drugih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera