Asifov desetogodišnji put ka boljem i sigurnijem životu

Asif je do sada osam puta prešao granicu Bosne i Hercegovine i Hrvatske (EPA)
Asif je do sada osam puta prešao granicu Bosne i Hercegovine i Hrvatske (EPA)

Odlazak u Banju Luku planirala sam s prijateljem iz Sarajeva, odlučili smo krenuti predvečer, naivno vjerujući da će u autobusu biti manja gužva. Znamo da već neko vrijeme ne saobraćaju vozovi na toj relaciji što znači da ljudi u pokretu sada u mnogo većoj mjeri putuju autobusom.

Nemamo predrasude prema migrantskoj zajednici, međutim, moram posebno paziti na svoje zdravlje, uzimajući u obzir da korona virus još uvijek aktivno cirkulira, vjerujem da većina ljudi tako razmišlja. Meni posebno nikakva gužva u kojoj nemam priliku napraviti fizičku distancu ne odgovara, jer me i bez pandemije takve okolnosti dovedu do toga da se osjećam neugodno.

Prijatelj mi javlja da je u Sarajevu ušao u autobus i jedva pronašao slobodno mjesto te da se pripremim na veliku gužvu. U Kaknju ulazim u prepun autobus, većina putnika su ljudi u pokretu, maloljetnih je najviše. Tu su i srednjoškolci iz Doboja, koji putuju nazad kući, nakon što su bili na nekom omladinskom kampu, većina njih već sjedi na podu pored vozača i njegovog kolege.

Pitam vozače zašto su primili sve putnike kada su znali da neće svi imati mjesto da sjednu? “Pa, nije do nas, ovi u Sarajevu prodali su više karata nego što ima mjesta”, odgovara mi mlađi. Stariji, koji je za volanom, dodaje da svi kojima se “ovo” ne sviđa, misleći valjda na pretrpan autobus, mogu ići taksijem, niko nam, eto, ne brani. Odgovaram im da ništa od toga ne mijenja činjenicu da oni svjesno krše zakon.

‘Please sister, please sit here…’

Moja odluka da uđem u autobus i sjedim na stepenicama bila je vjerovatno nepromišljena, ali željela sam vidjeti na koji način vozači postupaju s ljudima u pokretu, željela sam vidjeti šta će se desiti kada stignemo u Banju Luku. Željela sam, na koncu, stići u Banju Luku i u tom putu razgovarati s ljudima u pokretu, koliko god je to potencijalno rizično za moje zdravlje.

Osim mene, samo su moj prijatelj, nekoliko ljudi u pokretu te nekoliko putnika koji su ušli u Zenici nosili maske. Vozači su sve vrijeme bili bez maski i nisu ni u jednom trenutku zahtijevali da ostali putnici stave maske. Ironija je da me tješilo saznanje do koje mjere su to mladi ljudi izolirani u našem društvu pa je vjerovatnije da je neko od one djece koja se vraćaju kući iz kampa zaraženo korona virusom nego bilo koji od 50 migranata.

Da, bilo ih je tačno 50, izbrojao je moj prijatelj, u najvećem broju maloljetnici, neki od njih, po mojoj procjeni, sigurno nisu imali ni 15 godina, djeca. Prvobitno sam sjela u dijelu autobusa gdje su ljudi u pokretu: Jedan od njih, stariji od mene, ponudio se nekoliko puta da mi ustupi mjesto, odbila sam, bilo me stid.

Iako su bili uglavnom nasmijani, vidno su umorni i iscrpljeni. Vožnja autobusom je za većinu njih vjerovatno jedna od rijetkih prilika kada mogu na miru spavati. Ipak, nakon što mi se u Zenici na stepenicama pridružila još jedna djevojka, dvojica dječaka insistirali su da nam ustupe mjesta. Molila sam ih da ne ustaju i govorila da su i oni, kao i mi, platili svoje karte. Nisu odustajali, ustali su sa svojih mjesta i ponavljali “please sister, please sit here…”. Na koncu smo im se zahvalile i sjele.

‘Sve teži i strašniji put’

Pitala sam ih da li svi idu do Banja Luke i znaju li da će ih tamo vjerovatno dočekati policija. Kažu da idu i znaju sve, nije im prvi put da ovako putuju, cilj im je svima, kao što sam mogla naslutiti, granica. Razgovor sam nastavila s Asifom iz Alžira, pitala sam ga mnogo toga – kako “živi” ovdje, kako ga ljudi tretiraju, koliko puta je pokušao preći granicu, kako živi njegova porodica, gdje se nalaze…?

Asif je s mlađim bratom i rođakom prvi puta napustio Alžir još prije više od deset godina, tada su sve trojica bili djeca. Govori da je u to vrijem put bio mnogo brži, preko Sredozemnog mora došli su u Grčku, kasnije su stigli do Belgije, njegov brat i rođak su nastavili do Engleske, a on je ostao.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U Belgiji je ostao osam godina, nakon što je predao zahtjev za azil, dobio je priliku da uči jezik, živio je u nadi da će mu ostanak biti odobren, međutim, iako je prošao kroz mnoge provjere i nakon što je bio skoro uvjeren da će ostati, deportiran je. Na moje pitanje zbog čega, kaže da su mu rekli kako u Alžiru nema rata. No, priča da je to daleko od istine, tamo je vrlo nesigurno, stalno su neki sukobi, nema prilike da se obrazuje i da napreduje, a njegovi roditelji, brat i sestra, koji su ostali u Alžiru, žive u stalnom strahu da bi ih neko mogao ubiti bilo kada. Zbog toga je, prije nešto manje od dvije godine, odlučio ponovo krenuti ka Evropi, sada želi u Englesku, jer su njegovi brat i rođak dobili azil i sada se školuju.

“Sada sam stariji, ali mi je svejedno ovaj put dolazak ovdje i cijeli put bio mnogo teži i strašniji. Prije nam je jedini strah bio hoće li nas krijumčari iznevjeriti, sada su opasnosti na sve strane, u svakoj državi u koju dođemo osjećam se nesigurno.”

Oporavak nakon dva slomljena rebra

Do sada je osam puta prešao granicu s Hrvatskom, nekada je uspio ostati tamo više dana, međutim, svaki puta ga uhvate, oduzmu mu stvari, pretuku ga i vrate nazad u Bosnu i Hercegovinu. Pitala sam ga koliko i kako ih tuku, znajući da to nije slučaj samo s njim. “Do sada sam se najbrže oporavio kada su mi slomili dva rebra”, odgovara.

“Sada, kada dođemo u Veliku Kladušu ili u Bihać, i gore moramo bježati od policije, jer nas i oni progone, neki stanovnici nam, također, prijete, neki nas i napadaju”, govori, ali ipak ističe da u Bosni i Hercegovini dobiju medicinsku pomoć od volontera kada ih vrate iz Hrvatske, iako je i njih sve manje. “Tamo više ni volonterima ne daju da nam pomažu i njih je sve manje”, kaže misleći na Bihać i Veliku Kladušu. Zbog toga se, kako kaže, nakon svakog pokušaja prelaska granice vrati u Sarajevo, jer se tu ipak osjeća sigurnije, odmori se i oporavi, pa ponovo ide u misiju prelaska granice.

“Ne tražim probleme, znam da ima onih koji se i tuku i rade loše stvari, ali pored svega ovoga, meni ne treba da bilo kome pravim problem – ni sebi, ni drugima”, kaže i napominje da većina njih tako razmišlja, pokazujući na grupu u autobusu.

Pitala sam se koliko se osoba u pokretu, koja tolike godine čezne za nekim boljim i sigurnijim životom, može odmoriti, daleko od sigurnosti kućnog ognjišta, bez podrške porodice, i koliko je potrebno snage i istrajnosti da toliko godina pokušava ostvariti taj svoj san sigurnog života?

Policija je malo zakasnila

To, naravno, nisam izgovorila naglas. Svjesni su, kaže, da ih sve više ljudi ovdje ne želi, što zbog straha, što zbog mržnje. Vlasti u Sarajevu i Banjoj Luci se prave kao da se to ne događa na teritoriji Bosne i Hercegovine, već negdje tamo daleko od nas i čini se da zaboravljaju da je to “daleko” i dalje na teritoriji Bosne i Hercegovine.

U Doboju se oslobodilo nekoliko mjesta, pa smo se rasporedili, svako u novo sjedište, većina njih je ostatak puta prespavala. U Derventi su vozači raspravljali o tome hoće li “za njih”, misleći na ljude u pokretu, praviti pauzu, pa su odlučili da ipak neće. Ipak, jedan do vozača nije propustio da službenicu na autobuskoj stanici u Prnjavoru “motivira” da požuri riječima: “Ako ti ih sad ovdje pustimo na pauzu, neće ti ostati ništa osim tog sata na zidu.”

Kada smo se približili Banjoj Luci, dogovorili su se kako će, kada ih policija pita koliko “ovih” ima, reći da ih je “četrdesetak”. Policija je malo zakasnila, pa se većina naših saputnika udaljila sa autobuske stanice kada smo stigli i krenula u pravcu svojih želja.

Ja sam im poželjela sreću, posebno Asifu, šta god ta sreća za njih predstavljala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO