Ne mogu griješit duše pa reći da vjerujem u Sputnik II onako kako vjerujem u Sputnik I. Volio bih da je istina, ne zbog Rusije, nego zbog cijelog svijeta, ali ima jedna računica koja mi ne da povjerovati do kraja: eto, neka je na svijetu šest i po milijardi ljudi, pa neka je vakcina samo deset eura po komadu, to je šezdeset i pet milijardi eura. Nije to mala lova, treba biti oprezan, jer ljudi su bića spremna na svašta i za puno manje.
Kamo sreće da je Sputnik II otkriven ranije pa da se do početka ljeta utvrdilo kako radi posao korektno, a Vladimir Putin odigrao ulogu svjetskog cara do kraja i objavio da daje vakcinu gratis.
U tom slučaju turisti iz Bosne i Hercegovine, koji tradicionalno ljetuju na hrvatskoj obali Jadrana, ne bi se našli pred restrikcijama koje su ih u većoj mjeri spriječile da odu na more. I dalje skupi PCR testovi, bez obzira što su pojeftinili, onemogućili su čitave porodice da provedu godišnji odmor u Hrvatskoj, tako da susjedni mediji sada izvještavaju o padu turizma, od trideset do preko šezdeset posto, koliko je izmjereno u Dubrovniku.
O pravednosti i smislenosti ove odluke dalo bi se razgovarati. Poznato je da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca posjeduje hrvatski pasoš te da za njih nema obaveze testiranja. Ispade da putovnica mijenja PCR test. Neki kažu da je tako moralo radi izbora u Hrvatskoj, a meni naumpadaju riječi splitskog glazbenika Siniše Vuce, koji je u jednoj TV emisiji rekao: “Mi, Hrvati, pravimo se na Zapadu da smo Istok, na Istoku da smo Zapad.”
Promjenjena turistička slika Dalmacije
Na poluotoku Pelješcu, u gradiću Orebiću, gdje je oko sedamdeset posto vikendica u vlasništvu građana Bosne i Hercegovine, pomenute restriktivne mjere promijenile su turističku sliku mjesta. Uobičajeno, ko iz Sarajeva dođe na ljeto u Orebić, ne može se uveče prošetati rivom da bar pet puta ne stane kako bi se pozdravio sa svojim sarajevskim sugrađanima.
Ove godine nije tako. Šest dana sam tu, šest noći špartam rivom, a samo sam se dvaput pozdravio. Nema ni auta sa bosanskim tablicama, rijetko koje, a nema ni bosanskih glasova po plaži, da ih čovjek sluša i pogađa im zavičaje. Bosanske pjesme se čuju iz kafića uredno, ali one nisu adekvatan pokazatelj, s obzirom da njih vole i rado slušaju svi Južni Slaveni.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Slagao bih da kažem kako mi moj trostruki narod nedostaje, a negdje mi je i drago što ga nema, jer biće mi slađi kad mu se vratim, za koji dan. Kad sam tu, onda radije slušam Dalmatince, čiji mi je govor i egzotičan i smiješan. Ribar se vraća iz noćnog ribolova, izlazi iz čamca i kaže: “Iden sad na kebap!” Lokalni hvatač zjala gleda najnovijeg Audija njemačkih tablica i daje komentar: “Gospe ti, ako u mene auto ima dvi pepeljare, ovaj ima pet.” – “Kako pet?”, ozbiljno će njegov kolega. – “Lipo. Po jednu u svakin vratima i centralna.”
Bosanci nedostaju šjor Mati, koji mi iznajmljuje smještaj. Njegova kuća nije među najljepšim u Orebiću, ali jeste među najjeftinijim, a kao takva pogođena je restrikcijom jače nego kuće luksuzne. Dok na verandi pijemo pjenušavo vino, zapjenušano pomoću kisele, šjor Mate mi nabraja ko mu je sve trebao doći pa na kraju nije. Kako koje ime spomene, tako vidim kune kako od njeg bježe, papirne odlijeću zrakom kao leteći ćilimčići, gvozdene se kotrljaju tlom kao točkići. “Familija s četvero dice”, pobliže objašnjava šjor Mate jedan slučaj, “kako će bogati doć, testovi ih dođu skuplje nego smještaj?”
Šutim, nemam šta da kažem, a žao mi ljudi, i familija koje nisu došle, i šjor Mate koji nije zaradio. On toči još vina, meni pa sebi, pa nastavlja – nije mu krivo zbog njega, on ima mirovinu, i od vina što pravi još jednu mirovinu, ali mu jest krivo zbog sina i snahe. Uvalili se u kredit, digli sprat i potkrovlje, koji sad zjape prazni, a rate idu, valja plaćat. Ako im on ne pomogne, ko će bogati? “Da neće možda vlada?”, pita me, pa odmahuje rukom i smije se, smiješna mu ideja da vlada pomaže ikom osim sebi.
‘Dalmacija bez Bosne je mrtva’
Koristim urlik čagljeva da skrenem na ljepše teme, pitam ga da li je kad vidio nekog? Pogleda me kao što bih pogledao ja njega da me pita jesam li kad vidio goluba na Baščaršiji, pa mi ispriča kako zimi uzima kosti iz mesnice, kuha ih i ostavlja u dvorištu, a oni dođu i jedu. “Pa kakav je?” – “A lip ka slika, lipo mu krzno.”
Hoću da ga pitam i za mungose, o kojima mi je jedna lokalna gospođa rekla da su se progospodili, pa ne jedu više zmije, nego kradu po kućama kokoške, ali ne stižem, jer šjor Mate nastavlja: “Nema, Dalmacija bez Bosne je mrtva. Nismo mi Istra. Ovu sezonu ćemo se provuć, a ako i iduća bude ovaka, nema od nas ništa.” Nabraja zatim mještane Orebića kojima je propala sezona, ljude koji su otišli u minus, između ostalih njegovi snaha i sin.
Pokušavam da ga utješim pa spominjem rusku vakcinu, ali zabrinuti šjor Mate se ne da. Pusti ti vakcine, njima trebaju turisti. Ne samo iz Bosne, nego iz cijele Evrope, a šta vlada po tom pitanju čini? Jednim zatvara vrata, drugim prijeti – “doći će zima, pa ćemo i mi uvesti karanten za one koji budu išli kod vas na skijanje.” Sve glupost do gluposti, osim kad treba naplatiti poreze, tad su ozbiljni. Čela naoblačenog kao da će mu kiša iz njega udariti, šjor Mate zaključuje: “Poletilo da razvali Jugoslaviju kao da je najgora na svitu, a napravilo sto puta gore.”
Došlo mi od njegove priče tužno, a od vina lijepo, pa takav pomiješan ne mogu ništa da kažem: tuga mi ne da veseliti, veselost ne da tužiti. Palim cigaru i neko vrijeme pušim u tišini, pa kažem svom dobrom domaćinu: “Imaš sreće šjor Mate što uz sav taj belaj nisi još i pisac, to ti je jedna ozbiljna zezancija bez obzira na vrijeme i mjesto.”
“Lipo je to ko ima vrimena”, odgovara šjor Mate, glasom u kom više ne titraju kune.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera