Bajram u srebreničkom mraku

Svako treba da uživa u svom prazniku, u svom ubjeđenju i vjeri, bez da drugom smeta, piše autor bloga (Al Jazeera)

Svaki praznik, ma ko ga obilježava, za mene je radost. Radost moga komšije je i moja radost.

U Srebrenici, prvi Bajram poslije agresije i genocida dočekan je bez struje. U godinama prije genocida se mogla napraviti improvizirana malena hidrocentrala pa se moglo i napraviti da se bajramske poruke bolje čuju iz džamije, a 25 godina iza, na ovaj bajram, ljudi ionako pogođeni pandemijom rasuti po cijelom dvorištu džamije nisu mogli čuti bajramsku poruku i upute kako postupati sa kurbanima i kurbanskim kožicama.

Reklo bi se, neukusno i bezobrazno da se kvar šest sati nije mogao popraviti, jer se kvar, slučajan ili namjeran, desio samo u djelu grada gdje Bošnjaci žive i gdje su sve srebreničke džamije.

Noć prije Bajrama običaj je da se popale svjetla i kandilji u svim srebreničkim džamijama i da gore do iza Bajrama. Noć prije Bajrama, negdje oko ponoći, zatreperi svjetlo u kući nekoliko puta kada vrijedne Bošnjakinje vrše posljednje pripreme za doček Bajrama.

Crkva u svjetlu, džamije u mraku

Sklanja se baklava u hladnu prostoriju ili ohlađena ubacuje u frižider. Peglaju se košulje, priprema djeci posebna odjeća i reda ujutro, kada ustanu da je odmah ugledaju. Ali nažalost, te posljednje pripreme neke kuće nisu uspjele uraditi jer je nestalo struje.

Prije ovog događaja lično sam bio zadivljen koliko malo ima kvarova na električnoj mreži u Srebrenici. I ako se desi da dođe do kvara, u roku od nekoliko sati i najteži bi, čak i po lošem vremenu bio otklonjen.

Ali tokom prelijepe noći prije Bajrama, bez kiše i vjetra, desi se „čudo“ pa pola Srebrenice ostade u mraku. Lijepa crkva Pokrova presvete bogorodice osta lijepo kao i svaku noć osvjetljena samo stotinjak metara od džamije. Lijepe Čaršijska, Bijela i Šehidska džamija ostadoše u mraku.

Bilo bi mi žao da se desilo obrnuto, da je crkva u noći prije najvećeg pravoslavnog praznika ostala u mraku. Mišljenja sam, kao što rekoh na početku, da svako treba da uživa u svom prazniku u svom ubjeđenju i vjeri bez da drugom smeta. Ukoliko nekom smeta tuđa radost neka se upita šta je sa njegovom, i šta je sa njegovom vjerom? Sigurno da nije potpuna vjera čovjeka kome veselje i radost njegovog komšije smeta i kome želi da napakosti.

Bošnjaci Srebrenice, ili se boje ili nemaju naviku da prijavljuju bilo kakave provokacije i uvrede, pa niti isključenje struje tokom noći i u jutro bajramsko. A kako se i ne bi bojali i strahovali, kad su samo prije 25 godina osjetili na svojoj koži i svojim džamijama i krvava bajramska jutra i ubistva najmilijih i rušenje sve do jedne džamije.

Šta je sljedeće?

Kažu, koga su zmije ujedale i guštera se plaši. Ljudi su razočarani i teško im je. Ustali su na Bajram da radost sa svima podijele, a abdeste su morali uzimati pod svijećom ili svjetlom mobilnog telefona, oni koji su imali napunjenu bateriju.

Neukusna provokacija bi na prvi dan Bajrama, s razlogom se pitam sta će biti slijedeće? Nije se nešto slično dešavalo ranije. No, od Srebrenice su svi digli ruke, država, entiteti, političke partije, međunarodna zajednica posebno, pa se grad u kojem je presuđen genocid pustio niz vodu. Neka se dešava šta se dešava, reakcije ionako nema, ili su slabe. Vrijeme će sve to zakopati u zaborav.

Majke i ljudi Srebrenice umiru. Novi se ne naseljavaju, osim što svaki radni dan iz drugih gradova dolaze u lokalnu samoupravu da zarade platu. Po završetku radnog vremena, Srebrenica je još pustija i tužnija.

Možda je nečiji moto da Srebrenicu kao i iza jula 1995., napravi gradom duhova i samotnjaka kako bi se zlo koje je u njoj počinjeno izbrisalo, zaboravilo i manje pričalo o njemu. Imam takav osjećaj da se namjerno ne želi od Srebrenice napraviti ugodna sredina za život svih njenih građana.

Imam osjećaj da se najmerno opstruira puštanje u rad najbolje banje u regiji. Sve samo da Srebrenica ostane „rupa“ u kojoj niko ne želi živjeti. Imam osjećaj da se tako radi sa cijelom državom. Ali zaboravljaju da ovaj grad i ovu državu vole mnoga srca koja za nju kucaju i kojima ničim ne može se dovesti u pitanje njihova ljubav prema istom.

Pobjeda života

Vjernici su dostojastveno i mirno, tri dana, bez provokacija svoga komšije, bez šenlučenja, glasne muzike, bez povorke auta, proslavili svoj najveći praznik. Za mene je to najveći iskaz poštovanja prema svome komšiji i svim sugrađanima, iskaz poštovanja prema samom sebi.

S razlogom se pitam, zašto se i drugi ili treći dan Bajrama nije desio sličan kvar. Sigurno jer su ga tako dobro popravili, možda će izdržati do sljedećeg Bajrama, pa će se opet noć prije Bajrama pokvariti i neće se moći popraviti sve dok se ljudi vrate svojim kućama sa proslave.

Sat i po po Bajramu, struja „čudom“ dođe da se konačno na miru u krugu porodice popije bajramska kahva i pojede bajramska baklava.

Neka je na čast svima koji ne osudiše ovu provokaciju, da Bog da se ona nikom više nikada ne ponovila, kao ni Srebrenica.

Opet se na ulicama grada osjetio Bajram, ljudi užurbano žure da što prije podijele kurbane svim komšijama, ne odvajajući ih po vjeri i naciji. To je pobjeda života koja jedino može opstati. Zlo i mržnja nije stanje, ono je privremeno, ono je dijagnoza i nestat će, to žele svi ljudi ovoga svijeta.

Bajram šerif muberk olsun iz Srebrenice svim dobrim ljudima širom svijeta, ma gdje bili, ma ko bili, neka su sretni i veseli sa svojim najdražima.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO