Fragmenti Dževdet-pašinih pisama o Bosni

Ahmed Dževdet-paša u Bosnu je stigao preko Dubrovnika u ljeto 1863. godine (Arhiva)
Ahmed Dževdet-paša u Bosnu je stigao preko Dubrovnika u ljeto 1863. godine (Arhiva)

Ahmed Dževdet-paša (1822-95) bio je osmanski učenjak i državnik, istaknuta ličnost tanzimata, reforme koja je od starog Osmanskog carstva pravila modernu državu. Godine 1863. sultan Abdul Aziz poslao ga je u Bosnu, sa zadatkom da reorganizira vojsku.

U Bosnu je stigao preko Dubrovnika u ljeto 1863. godine. Putujući po Hercegovini do zime, iz Mostara za Sarajevo krenuo je 17. decembra, a stigao četiri dana poslije. Posla se prihvatio odmah, pri čemu se, kao čovjek od duha, nije ograničio samo na vojsku.

Pet pisama što ih je Dževdet-paša napisao o Bosni sačuvao nam je historičar Hamdija Kreševljaković. Za razliku od uobičajenih državničkih pisama, iz kojih se najčešće neda razaznati ništa osim suhih informacija, ova se odlikuju lijepim književnim stilom.

O trgovini

Prvo pismo govori o trgovini. Saznajemo da Bosna otprilike ima 1.270.000 žitelja te da je centar pokrajine Sarajevo. Problem na koji Dževdet-paša u pismu odgovara tiče se slabih prihoda trgovačkog suda. Pregledom službenih knjiga, na svoje veliko čuđenje, Dževdet-paša konstatira da mjesečni prihodi trgovačkog suda rijetko dosegnu 300 groša. Cifra premalena za toliki grad, nešto posebno tu mora biti. Dževdet-paša polazi u istragu i ubrzo otkriva o čemu se radi.

I najveći sarajevski trgovac, imenom Mehaga Merhemić, čija knjiga dužnika bilježi dva i po miliona groša, poslovao je bez svjedoka, bez pečata i bez potpisa. Na pitanja Dževdet-paše nije li ga strah da će neko zanijekati dug, ili da će dug propasti uslijed smrti dužnika, trgovac s osmijehom odgovara da nijekanje duga nije običaj, a u slučaju smrti da se iz ostavštine umrlog najprije isplaćuju dugovi. Ukratko, tužbi nema, pa ni prihoda sudu.

Na kraju pisma Dževdet-paša piše: “Desi li se kakav spor između dva trgovca, oni ga izglade pomoću drugih trgovaca. Ako neko potraži zajam, to oni vrlo rado čine iz obzira čovječnosti, pa se ni tada ne traži svjedok, ni pismena isprava. Svak svakom vjeruje: kršćani su u trgovačkim poslovima jednaki muslimanima.”

O ašikovanju 

Drugo pismo govori o ašikovanju u Sarajevu. Iz njega se može zaključiti da je većina Bosanaca živjela u siromaštvu, ali i to da ih siromaštvo nije spriječilo u bavljenju istim stvarima kao situirani ljudi.

O djevojkama i momcima paša Dževdet govori: “Djevojke u Bosni, dok se ne udaju, ne oblače feredže, ali zato pokrivaju glavu šalom i jednom rukom držeći oba kraja šala idu vrlo uljudno. Kad neki momak progovori s djevojkom, to znači da joj je mušterija. Odgovori li mu djevojka, dužna je sada odgovarati na sve što ju pita. Neki mladići ašikuju samo radi zabave i tako griješe, ali kad ih se pita, oni to tumače na svoju dobru volju.”

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Za ašikovanje pisac ističe da se isto obavlja na pošten način: mladić ide djevojci na vrata, koja ona otvara sama i tu onda razgovaraju, a ponekad se momak uvuče i u dvorište. Ako se jedno drugog dotaknu makar i prstom, to se uzima kao vjenčanje i ide se kadiji.

O svadbama 

“Skoro sve svadbe obavljaju se na ovaj način: svadba počinje u kući i završava u drugoj, u koju se djevojka udaje. Svadba je skopčana s velikim troškom te se tako siromašniji ljudi i zaduže. Da se tome izbjegne, djevojka obično pobjegne i tako prođe bez troška kuća iz koje se djevojka udaje. Otac one djevojke koja pobjegne bude ljut poneko vrijeme, a kasnije se pomiri i zahvali Bogu što se na taj način spasio troška.”

Istina gorka da je život kokuza kršenje uobičajenih pravila ostala je nepromijenjena do danas. Porodice teško daju kćerke siromasima te mi u ovom trenutku naumpada jedna još starija od ovih pisama, a to je ona Sančo Pansina: “Što se mene tiče, naočitiji je magarac u zlatu od lijepa osedlana konja.”

Iz te duševne bijede često se rodi preljuba. Zasmetalo je to i mudrom Dževdet-paši, koji je velike troškove na svadbama strogo zabranio.

O regrutaciji

Posljednja tri pisma izvještavaju o procesu regrutacije. Četrdeset godina prije toga, od ukidanja janjičara, u Bosni nije bilo vojske. Da je Dževdet-paša uistinu bio veliki državnik, svjedoči i to što je uspio u svom zadatku potpuno, a bez sile. Njegovo vladarsko umijeće sastojalo se od lijepog predstavljanja državnih obaveza.

Poručivši iz Stambola lijepa vojna odijela sa zelenim širitima, sačekao je dan Bajrama, pa obukao vojnike i poredao ih prije namaza da stoje od Konaka na Bistriku do Begove džamije. O tome je zapisao:

“Kada su Bosanci ranim jutrom išli u džamiju, zapanjili su se kad su vidjeli ove lijepo obučene vojnike, koji su izgledali kao kakvi anđeli oko Begove džamije. Kasnije sam razumio da su se odijela sa zelenim širitima tako svidjela sarajevskim mladićima da su upravo dobili volju da postanu vojnici.”

Prihvativši tako novu vojsku, Bosanci su se sastali na vijeće, kako bi se dogovorili oko oblika odsluženja vojnog roka. Doneseno je nekoliko zaključaka, od kojih je najznačajniji bio da bosanskohercegovački vojnici ne služe van granica svoje zemlje. Međutim, iz Dževdet-pašina pisma doznajemo da je moć lijepe odjeće pomela ove zaključke, uključujući i najznačajniji:

Zasluženo odlikovanje

“… U tome hatib Begove džamije Hafiz efendija izrazi želju da se bosanskim vojnicima dadu odijela sa zelenim širitima, kao što su imali oni vojnici uz Bajram. Ja sam mu rekao, više u šali, da je to dobro, ali je li vam, Hatib efendija, poznato da vojnici koji nose zelene širite pripadaju Mekki i Medini i za slučaj da bi neki odmetnici napali na ova sveta mjesta oni su pripravni da idu u Hedžaz. Hatib je čovjek koji se nikad ne šali, niti zna za šalu, pa je ove moje riječi shvatio kao istinu i, skočivši s mjesta, poče vikati: ‘Mislite li da ćemo mi Bosanci izostati od odbrane svetih mjesta? Šta to znači da bosanskohercegovački vojnici ne idu van granica Bosne i Hercegovine? Mi ne trebamo ništa drugo do onako odijelo.'”

Carska zastava bosanskog bataljona svečano je podignuta 21. septembra 1864. godine ispred kasarne na At Mejdanu. Obavljenog zadatka u punoj mjeri, Dževdet-paša se uputio u Bosansku Gradišku, odakle je lađom otputovao natrag u Carigrad, gdje je dobio zasluženo odlikovanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO