Zemaljski muzej – najljepša državna sramota

Zgrada je izvedena u italijanskoj renesansi, a renesansom bi se moglo nazvati i ono što muzej u sebi krije, piše autor (Al Jazeera)

Između svih sarajevskih zgrada za mene je, izgledom i sadržajem, najljepši Zemaljski muzej. Nacrt za ovu monumentalnu građevinu, namijenjenu za čuvanje monumenata, izradio je arhitekta Karlo Paržik. Gradnja je započela 1908. godine, a otvoren je 4. oktobra 1913. godine. Tadašnju državu, Austro-Ugarsku monarhiju, koštao je 1.574.915 carskih kruna, što je, otprilike preračunato, iznos od sadašnjih gotovo sedam miliona eura.

Zgrada je izvedena u italijanskoj renesansi, a renesansom bi se moglo nazvati i ono što muzej u sebi krije: nigdje Bosna i Hercegovina nije predstavljena tako kulturno i lijepo, kao u ovom muzeju. U pet zasebnih paviljona, međusobno spojenih terasama, nalazi se najveće kulturno blago bosanskohercegovačke historije. U sjevernim paviljonima, gdje je ulaz, nalaze se lijevo antropološka i prahistorijska, desno antička i srednjevjekovna zbirka; istočni paviljon čuva etnografsku, južni prirodoslovnu zbirku, a u zapadnom su smješteni  biblioteka, arhiv i uprava.

Oaza mira u srcu grada

Između njih je botanička bašta, oaza mira kojoj nema ravne u gradu, ni po miru, ni po ljepoti. Tu su najviše dvije džinovske sekvoje, čiji džinovski stas tek treba da dođe; crvenkasta kora ovog drveta tako je mekana da može poslužiti kao vreća za boks bez rukavica, jedino što puno praši.

U centru bašte nalazi se fontana, a u njoj dvije poveće crvenouhe kornjače, koje su izgleda u nekoj svađi, jer jedna stalno pliva, a druga stalno stoji na kamenu iznad vode. Odnedavno, u dvorištu Zemaljskog muzeja nalaze se i dva terarija, od kojih u jednom žive dvije, a u drugom klupko neotrovnih zmija; jedna od te dvije je izrazito druželjubiva i bez muzike rasplesana kao kobra.

U istočnom dijelu dvorišta, ispred etnografskog paviljona, uređeno je patarensko groblje, gdje se nalazi i najljepši, najpoznatiji Zgošćanski stećak, o kom postoje špekulacije da bi mogao biti nadgrobni spomenik Stjepana II Kotromanića, izuzetno uspješnog bosanskog bana, prethodnika najuspješnijeg Kotromanića Tvrtka.

Iako je sve u muzeju uređeno po mom ukusu (miris starinskog luksuza od punog drveta), tri zbirke, koje bih posebno izdvojio jesu antika, minerali i fauna. Stepen umjetnosti što ga srećemo među mineralima i životinjama Zemaljskog muzeja veći je od onog što se može vidjeti na antici. To je i razumljivo, jer autor tih djela je maestro nad maestrima, gospodin Bog. Za mene, koji sam po prirodi veliko sumnjalo, naročito pred čudima što ih reklamiraju koristoljubivi ljudi, minerali, biljke i životinje, jesu čuda pred kojima ne mogu da ne vjerujem u providnost božiju; tamo gore ima nešto, pojma nemam šta, jedino što znam jest da nije neosjetljivo na ljepotu, iz čega bi se dalo zaključiti da poznaje i ljubav.

Eksponati antičkog Rima

Umjetnost, kao grana ljudskog duha pod čijim okriljem se i moj sićušni duh razvio, glavni je razlog zašto pored prirodoslovne najviše volim antičku zbirku. Tu, gdje sam ja danas, nekad su bili ljudi koji su mi slični po tome što smo iste knjige čitali i istim se umjetničkim tvorevinama divili. Kad vidim eksponate iz antičke Grčke, lijepe vaze i još ljepše mramorne figurice i figure, ne mogu da se ne sjetim predivnog Platona, oštroumnog Aristotela i duhovitog Teofrasta i jasno mi bude zašto će na svijetu još puno toga biti i proći, a Eshil, Sofokle i Euripid neće prije nego prođe i Zemlja.

Slično mi je i među eksponatima antičkog Rima, koji su mi bliži po tome jer su naši, otkopani širom lijepe naše Bosne i Hercegovine. Statue, mozaici, nadgrobni spomenici, stubovi, nakit, oruđe i oružje sve je tu, a ako na nečemu nešto piše, to je na mojoj latinici, pa iako ne znam latinski, svejedno mogu čitati i tako, osim vidjeti, čuti epohu koja je stvorila neke od najboljih književnih djela što sam i kasnije, ponavljajući ih pred neupućenima pod krinkom prve ruke, veliku korist od njih vidio, jer ljudi su mi se divili kao da sam Katul, Horacije, Ciceron ili Petronije; neka korist od studiranja komparativne književnosti ipak postoji.

Jedan mozaik iz rimske bosanske antike mi je posebno drag. Na njemu su, pomoću sitnih četvrtastih raznobojnih kamenčića, prikazane visoke mačke, iste one što ih u prirodoslovnoj zbirci srećemo u prirodnim veličinama – tigar, leopard, lav, zajedno s još nekim pticama i papkarima. Ako se ikad obogatim jako, i dalje ću nositi jeftinu pamučnu odjeću, ali će mi, umjesto televizije, na zidu stajati ovakav mozaik, a bit će i postekija od zebre, kao što ima na zidu u muzeju. Jedva čekam…

Kultura sve tri nacije

Nažalost, ono po čemu je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine danas najpoznatiji jesu finansijski problemi. Vijesti o sramotno niskim, povrh toga neisplaćenim platama radnika Zemaljskog muzeja. postale su – o, grdne li državne sramote – normalna stvar.

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je glavni uzrok toj državnoj velesramoti u tome što je Zemaljski muzej institucija koja de facto, što je jače nego de jure, pokazuje da Bosna i Hercegovina kao kultura uistinu nije ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka, već od sve tri pomenute nacije, a uz to i od brojnih drugih.

Pogubne nacionalističke politike, njihove javne svađe i tajne saradnje, neprirodne su za duhovno biće Bosne i Hercegovine te nam zemlja stoga ni ne može ići naprijed, niti može ličiti na sebe samu, pa se ne zna čije je pravo da čuva Zemaljski muzej.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO