Stale su i novopazarske ʽkahveʼ, a ljudi se liječe po kućama

Naš vapaj polako, ali sigurno odjekuje, piše autorica (EPA)

Prvi talas pandemije virusa korona u Srbiji je zvanično bio pri kraju, tamo negdje oko 10. maja su ukinuli vanredno stanje uz nonšalantne savjete da se pridržavamo mjera opreza, ali svima je laknulo – proljeće je, a Kinezi rekoše da je virus osjetljiv na vrućinu, pa smo bili ubijeđeni da je s tim gotovo.

Kao za inat sunca nigdje, ali niko više nije paničio, polako se sve vratilo u normalu, djelatnosti jedna po jedna ponovo otvorile vrata, a granice ponovo postale prohodne. Ljudi su ponovo počeli živjeti, proslave, putovanja, sastanci sa najmilijim koje nisu vidjeli i zagrlili mjesecima.

A ja, majka dvoje djece, Sarajka nastanjena u Novom Pazaru, starijem bratu moga grada (Sarajevo i Novi Pazar imaju istog oca, Isa-bega Ishakovića, a Novi Pazar je samo godinu dana stariji brat) nisam razmišljala ni o kakvim izlascima. Ne volim da vučem djecu okolo, a iskreno, malo sam se i plašila, pogotova toga što ljudi iz država koje su imale mnogo više zaraženih odjednom slobodno mogu da se šetaju među nama.

Pitali su me zašto izbjegavam doći, jer Pazarci su takav narod, srčani u svakom smislu riječi, vole da podijele radost sa drugima, vole da se vesele. Nisu oni “udri brigu na veselje”, da me neko pogrešno ne shvati, kako vole da podijele veselje tako dijele i muku, prvi će vam priskočiti u pomoć kad vam nešto treba, plakaće zajedno sa vama iako se vaša bol možda ne tiče njih direktno. Eto takav je taj novopazarski narod.

Ja sam ipak razmišljala kako ću otići u Sarajevo jer nisam bila od lani, a i djeca kamču, pitaju kad ćemo, a kada im kažem da ne možemo zbog korone, moj petogodišnji sin odmah zaplače i počne vikati: “Mrzim glupu koronu”.

Ono što se desilo nakon nepunih mjesec dana mi je i sada nejasno, kao da sam u nekom bunilu slušala i čitala šta se odjednom dešava i zbog nevjerice nisam prihvatila kao realnost.

Vapaji za pomoć

Dvadesetprvog juna izbori bili i prošli, a samo dva dana poslije je svekrva dobila poruku od prijateljice da je zaražena koronom i da je hospitalizovana. Nemoguće! To je bila prva pomisao. Na brzinu otkucam poruku dvjema online prijateljicama, ni one ne vjeruju. Azra kao i ne odbacuje pomisao, ali Ivana tvrdi da nema šanse, da ako i ima, blaži je oblik, ništa jači od obične prehlade. Malo se i ljutnem na to, jer nije valjda da ova izmišlja, ali opet razmislim kako je Ivana možda ipak u pravu…

Sutradan, uz jutarnju kafu pregledam vijesti na društvenim mrežama, a tamo – snimci oboljelih iz Kliničkog centra u Novom Pazaru, slike, vapaji za pomoć! Sve do jedne objava običnih, unesrećenih ljudi. Gledam oko sebe i razmišljam jesmo li i koliko bili u kontaktu sa nekim zaraženim.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ali i to kratko traje jer svakog minuta vidim nove snimke, molbe, bolnica nema opremu, 20 ljekara i 40 tehničara je zaraženo, bolnički kapaciteti popunjeni do zadnjeg. Ljudi leže po hodnicima, ispred bolnice, jedna boca kisika daje se na nekoliko pacijenata, traže se lijekovi, moli se za vitamine, dvije djevojke se organizuju i uspijevaju skupiti značajnu sumu novca za osnovne potrebe pacijenata, ali sve je to nedovoljno jer nema ko ljude da liječi.

Zatim su nam javili kako je suprugov rođak zaražen, ali za njega nažalost nije bilo mjesta u bolnici – poslali su ga kući, rekli mu da kupi propisane lijekove i nađe osobu koja će mu davati terapiju. Pronaći osobu koja je preležala koronu, a koja je medicinski tehničar, nije bilo nimalo lako, jer privatne klinike su zatvorile vrata, a niko ne želi rizikovati da bude zaražen. Da sve bude gore, pored zdravstvenog osiguranja, čovjek se mora liječiti o svom trošku. A sve to košta, infuzije, lijekovi, usluga davanja terapije koja za jedan priključak braunile košta 10 eura, pa za svaki dodatni lijek još po 200 dinara.

Tako su nekako završili i naši prijatelji, ostavljeni kući da se liječe kako znaju i umiju. Tek tad sam postala svjesna da ovo nije nešto što se dešava samo drugima. I pored toga, sve vrijeme vjerujem kako je sve to kratkog daha, stići će pomoć, vlast će reagovati odmah… Dođe nekoliko ljekara i tehničara iz Kragujevca i još nekih gradova, ali pomoći niti reakcije onakve kakvu zaslužuje jedan grad – nema. Već sam prilično ljuta, nije ovo nešto malo, objavim bijesan post u kojem se “zahvaljujem” za brigu, jer ne mogu da vjerujem da me niko od moje rodbine i prijatelja nije ni pokušao kontaktirati i pitati kako smo, jesmo li živi. Ovi iz bolnice naručuju limene kovčege, crne vreće za posmrtne ostatke, svako malo saznamo da je neko umro, a mene i dalje niko ne zove.

Jaz u medijskim objavama

A onda sam uporedila sandžačke medije i informacije sa društvenih mreža sa onima u medijima u regiji i vidjela potpuni jaz – mediji u komšiluku uglavnom su pisali zbirne informacije o Srbiji, skoro nidgje se nije spominjao Novi Pazar, a tamo i gdje bih ga našla, većinom je pisalo da nisu uspjeli dobiti nikakvu zvaničnu informaciju o dešavanjima. Dakle, moji nisu ni mogli saznati šta se ovdje zaista dešava.

A dešava se to da je iznenada proglašeno vanredno stanje i uvedene su “blaže mjere opreza”, obaveza nošenja zaštitne opreme i skraćeno radno vrijeme za sve djelatnosti. 

Odjednom, ulice su skoro puste, “kahve”, novopazarski kafići, inače prepuni, sada jedva imaju po dva-tri gosta, čak i oni sjede udaljeni jedni od drugih i spuštaju masku samo kada prinesu šoljicu ustima. U prodavnicama nema gužve, valjda ljudi imaju još zaliha kupljenih u prvom talasu pandemije, a oni koji kupuju – kupuju naveliko, osnovne namirnice, brašno, ulje, tjesteninu, sve što može stajati duže a da se ne pokvari. Rijetko gdje je moguće ući bez zaštitne opreme. Grad je opet utihnuo, ljudi su zabrinuti, ponovo se vratio onaj izbezumljeni pogled i svako kao da žuri da što prije uđe u kuću i zatvori vrata. U povjerenju jedni drugima govore da će nas možda opet zatvoriti i uvesti policijski sat jer proglašavanje vanrednog stanja nije dovoljno.

Ipak, sreća je na strani pravednih i dobrih ljudi, na strani onih koji su je zaslužili, pa se naš glas nekako probio do okolnih država i velikih medijskih kuća. Naš vapaj polako, ali sigurno odjekuje. Još je neizvjesno, ne znamo šta će odlučiti “oni gore” koji kažu da je sve uredu, da imamo najopremljeniju bolnicu, da nema potrebe ni za čijom pomoći. Ali mi i dalje tu pomoć čekamo, a stomatolog Dino Mustafić, koji je tek izašao iz novopazarske bolnice, gdje se liječio od korone, poručuje kako je puno laži, a istina je da “tamo nema čak ni C vitamina, ni baterija za kiseonik, da pacijentima daju cedulju sa spiskom lijekova koje moraju kupiti, a medicinari na nogama nose kese umjesto zaštitnih čizama”.

Molimo se da čujemo što manje loših vijesti i svaki novi dan umjesto “dobro jutro, kako ste spavali?” pitamo samo “kako si, ima li temperature, boli li te nešto?”. Ne znam koliko će ova agonija trajati, kada će i hoće li nam neko pomoći, hoćemo li za par sedmica kao onda oni u Wuhanu slaviti pobjedu nad virusom ili ćemo skončati i biti zaboravljeni kao da nas nije ni bilo. Jer tako nas ovih deset dana tretiraju – kao da nas nema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO