Blog

Kupujmo ʽdomaćeʼ s prizvukom prošlosti

Kad sam ušao u kuću Ibre i Safije u sarajevskom naselju Buća Potok, još pred vratima, na terasi, dočekao me je zvuk šivaće mašine Bagat, piše autor (Damir Špehar / Pixsell)
Kad sam ušao u kuću Ibre i Safije u sarajevskom naselju Buća Potok, još pred vratima, na terasi, dočekao me je zvuk šivaće mašine Bagat, piše autor (Damir Špehar / Pixsell)

Ne tako davno, prije malo više od tridesetak godina, domovi u nekadašnjoj Jugoslaviji imali su mnogo toga zajedničkog. Veš-mašina iz Velenja, telefon iz Kranja, televizor iz Niša, električna peć iz Zagreba, frižider sa Cetinja, deke iz Tetova ili Visokog, posuđe iz Valjeva … sve proizvodi sa amblemima nekadašnjih domaćih renomiranih kompanija, koji su se neizostavno nalazili u svakoj kući služeći svoje vlasnike bezmalo čitav život. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka brojne fabrike kućanskih aparata u bivšoj Jugoslaviji bile su prepoznatljivi brendovi, a strani proizvođači ni kvalitetom ni ugledom nisu imali šanse da uđu na tadašnje tržište… I to ne zbog monopola i zaštite domaće proizvodnje.

Prošlo je od tog vremena više od tri decenije, raspala se tadašnja zajednička država, tehnologija je veoma napredovala, na tržište su ušli renomirani, ali i oni jeftini strani proizvođači, ali uprkos tome brojni sredovječni građani, koji su odrastali i živjeli u to vrijeme, zadržali su zanimljivu naviku – i danas, kad god imaju priliku, kupuju proizvode nekadašnjih poznatih proizvođača, onih koji još postoje. Uzalud im nude manje cijene, akcije u trgovinskim centrima, napadne reklame i zvučne inostrane nazive, ovi ljudi su uvjereni da je kvalitet samo u onim starim imenima i, što je posebno zanimljivo, i danas zbog nečega žive u dubokom uvjerenju da su to domaći proizvodi.

Život u ‘muzeju’ bivših jugoslavenskih brendova

Kad sam ušao u kuću Ibre i Safije u sarajevskom naselju Buća Potok, još pred vratima, na terasi, dočekao me je zvuk šivaće mašine Bagat, one nekadašnje, koju su proizvodili u Zadru. Ova Safijina je prva generacija na električni pogon. Jest da je malo izgubila sjaj i izgleda tek nešto mlađe od šezdesetpetogodišnje „gazdarice“, ali, kako kaže Safija, radi kao da je juče iz fabrike izašla.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

„Hej, moj sinko, šta sam ja na njoj sašila i koliko para zaradila, to se ni izračunati ne može. Još dok sam bila djevojka, kupio mi je otac pred udaju, kad sam ono išla na kurs za šivanje, i evo je i danas. Lupale je granate, smrzavala se i hrđala u podrumu, jednom su mi je i ukrali u ratu u zimu ’93, ali prepoznala sam je ‘vamo kod jednog komšije i vratila… i evo radi k’o da je sad ispod čekića. Ma ne bih je dala za deset ovih sadašnjih“.

Domaćin Ibro, fatalistički nezainteresovan za priču o šivaćoj mašini, odmahuje rukom i uvodi me u kuću. Nije ni svjestan da živi doslovno u muzeju bivših jugoslavenskih brendova – svi kućanski aparati su iz osamdesetih godina, nabavljao ih je kad se tek oženio i, kaže, ne sjeća se da je poslije toga kupio više od dvije-tri stvari, opet od istih proizvođača.

„Evo, vidi, imam frižider kojem je trideset pet godina, samo jednom je bio na popravci. I peć je tu negdje. A ovaj televizor, vidiš, Iskra iz Kranja, kupio sam ga  pred sami Mundijal u Italiji ’90, tri sam svoje plate dao za njega… na kredit, jakako, tako se to u to vrijeme radilo. A da vidim sad nekoga da mu frižider ili veš-mašina traju više od deset godina.“  

Ima, naravno, i onih koji su zbog manjih cijena morali odstupiti od starih navika i posegnuti za znatno jeftinijim aparatima i proizvodima s raznih strana svijeta – iz Kine, Turske, Italije, koji su vremenom, kad su mnogi stari brendovi nestali, preplavili balkanska tržišta. Zbog neuporedivo slabijih finansijskih mogućnosti, mnogi su prisiljeni da, čak i zbog dvadesetak-trideset maraka manje, svjesno kupuju slabije proizvode, ali i u njima je ostala čežnja za nekadašnjim kućanskim aparatima koji su, kako neki s pretjerivanjem kažu, čovjeka služili dok je živ.

Ni majstora, ni popravka

Današnje generacije, koje se rađaju i žive s telefonima, kompjuterima i drugim sofisticiranim uređajima najpoznatijih svjetskih proizvođača, teško bi mogle shvatiti takvu vrstu lojanosti prema „domaćim“ brendovima. Mnogi od tih mladih ljudi vjeruju da je to stalno i, kako kažu, pretjerano spominjanje nekadašnjeg kvaliteta kućanskih aparata samo nostalgičan mit starijih, ali iskustvo nas uči da i nije baš tako.

Vrsni električar i serviser električnih uređaja i aparata Kasim Alihodžić iz Visokog svojevremeno je pričao kako je često viđao proizvode tih nekadašnjih brendova, koji su decenijama radili, a da nisu „vidjeli“ ni majstora ni popravak. Ljudi su baš zbog toga, uvjeren je taj mirni i sabrani čovjek, imali povjerenje u te brendove. I danas je, kaže, ostalo nešto od te lojalnosti kupaca prema nekadašnjim renomiranim kompanijama, bar onima koje su uspjele preživjeti razornu tranzicijsku eru nakon raspada Jugoslavije.

„Ti proizvodi su bili dugotrajni. Maltene vječni!  Ako ga postaviš u adekvatne prostorije, ako vodiš malo računa o njemu, održavanje i to – radni vijek čovjeka služi. Majstori  lakše otklanjaju kvarove, lakše nabavljaju rezerve dijelove. A danas, ja imam, recimo, slučajeva gdje čovjek uveze neku mašinu izvana, desi se kvar i ti ne možeš naći rezervni dio, nema šanse. Treba ti tri mjeseca da bi došao do tog nekog rezervnog dijela“, priča Kasim, dok skida bojler novije proizvodnje i novijeg proizvođača, koji nije izdržao ni sedam godina.

Povjerenje i nostalgija

Mnoge nekadašnje čuvene kompanije odavno su prošlost, a i one koje su preživjele teška poratna vremena više nisu ono što su nekad bile. Neke nisu zadržale ni svoju staru lokaciju, nego su im sjedišta premještena čak i van balkanskih prostora. Tačnije – neko dosjetljiv iz poslovnog svijeta kupio je samo ime kompanije, a zajedno s tim  potpuno besplatno je dobio i zadržao i nekadašnje povjerenje kupaca.

I ovi  proizvođači odavno su krenuli za već ustaljenom praksom takozvanih kontrolisanih kvarova kad se popravljanje uopšte ne isplati, što je znatno smanjilo i vijek trajanja i kvalitet. Ipak, u očima mnogih stanovnika na balkanskim prostorima, to su i dalje oni renomirani proizvođači u čiji kvalitet se vjeruje bez pogovora. Jedni to objašnjavaju zasluženim i dokazanim povjerenjem, drugi praktičnim razlozima – lakšim servisiranjem, a za treće je to izraz nostalgije za nekim ranijim vremenima.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO