“Da vidimo što imamo ovdje”, ljubazno se nasmiješio granični policajac Hrvatske na živopisnom graničnom prelazu još živopisnijeg imena – Čepikuće.
“Sve”, odgovorih u nekoj vrsti trijumfalnog raspoloženja, pružajući poredane dokumente: vaučer hotela, potvrdu rezervacije, odobrenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, dva pasoša i saobraćajnu dozvolu. Za minut – dva završi sve potrebne procedure unošenja u sistem i uz šeretski smiješak pozdravi:
“Sretan put i ugodan boravak, gospodine! Vi ste osoba od prvorazrednog ekonomskog interesa za Republiku Hrvatsku.”
Dodadoh gas i smijući se okrenuh se mojoj saputnici, koja je u toj ulozi ne samo na ovom putovanju, nego i u životu: “Jesi li čula – ko bi rekao da ćemo nas dvoje dogurati do toga da budemo od posebnog ekonomskog interesa za jednu državu članicu Evropske Unije.”
Nismo stigli ni da se sasvim raspakujemo, da provedemo koji sat u moru i pošteno se naspavamo u pitomoj uvali na dubrovačkom poluotoku Lapadu, a kamoli da uživamo u tom “posebnom statusu za Republiku Hrvatsku”, a stiže nas nova vijest – za sve građane Bosne i Hercegovine, koji namjeravaju ući u Hrvatsku, zbog narušene epidemiološke situacije obavezna je dvosedmična samoizolacija!
Nazdravlje, pomislih, pređosmo granicu doslovno u sudijskom vremenu!
Mjeru, koju su institucije Hrvatske najavile dan ranije, hotelijeri i turistički radnici u području Dubrovnika iščekivali su u pravoj groznici, do posljednjeg trenutka se nadajući da do nje neće doći. Međutim, kad je već potvrđena putem hrvatskih medija, dočekana je kao nagovještaj potpune propasti ostatka sezone.
“Eto ga, sad možemo ključ u bravu”, ogorčeno govori šef sale hotela u kojem smo odsjeli, “mi smo ovih posljednjih sedmica doslovno živjeli od vas Bosanaca. U cijelom hotelu imamo samo jednu porodicu iz Daruvara, dvije iz Njemačke i po jednu iz Slovenije i Češke, sve ostalo su Bosanci. Sad kad ni njih više ne bude, ko će nam doći?”, pita se ovaj iskusni turistički radnik, ne videći neki izlaz.
‘Teško da ću vidjeti more do kraja sezone’
Doista, u parku hotela mogu se vidjeti samo automobili sa registarskim oznakama Bosne i Hercegovine. Na polupraznim plažama dozivaju se djeca; Edin, Irma, Iman, Ana, Haris, Darija, Faruk – uglavnom sa sarajevskog asfalta, presretni što im se pružila prilika da uživaju u čarima mora.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
U restoranima i kafićima tipični bosanski govor, priča se o povećanju broja zaraženih u Bosni i Hercegovini, o uobičajenim političkim temama sa bosanskohercegovačkih prostora, komentarišu se vijesti i emisije medija iz Bosne i Hercegovine, baš kao da u tim ugostiteljskim objektima nema nikoga osim Bosanaca i Hercegovaca, kao da nema čak ni domaćih stanovnika.
Mersudin iz Sarajeva sa suprugom i dvjema kćerkicama stiže u Dubrovnik u samo predvečerje i potvrdi da su svi oni, koji su imali priliku da dobiju nekakav turistički aranžman, krenuli kako bi prešli granicu i našli se u Hrvatskoj do ponoći, kad počinje primjena mjere o samoizolaciji.
“Pošao sam s djecom i ženom, pa šta bude, bio sam spreman i da se vratim kući… Niko mi nije garantovao da ću preći granicu, ali vidiš šta se dešava – ako sad ne vidim more, teško da ću ga vidjeti do kraja sezone. Ko to ima luksuz da straći dvije sedmice u samoizolaciji, i gdje, ako ćemo pravo govoriti, da bi proveo pet-šest dana na odmoru? Ovo u Bosni mi se nimalo ne sviđa, daj Bože da opet ne budu proglašene rigorozne mjere”, priča taj pomalo zabrinuti čovjek, osvrćući se da ga djeca ne bi čula.
Zašto bi im, kaže, kvario odmor i more nečim što ne razumiju. “Tješimo” ga da ni mi odrasli ne razumijemo mnogo šta oko ove korone.
U turističkim agencijama, kaže, ljudi masovno otkazuju već uplaćene aranžmane za Hrvatsku. Za to nam nije bila potrebna potvrda iz Bosne i Hercegovine, dovoljno je vidjeti očaj i beznađe hotelijera ovdje, u dubrovačkom području, pa shvatiti šta ovaj preokret znači za njih.
Prazan Dubrovnik
Dubrovnik je gotovo prazan, mnogi hoteli uopšte nisu ni otvoreni, u restoranima tek poneki gost, a ugostitelji uvijek skupog Dubrovnika, bar oni u većini otvorenih restorana, nude popuste i do 50 posto.
Ko pamti Dubrovnik iz ne tako davne prošlosti, prepao bi se onoga što se može vidjeti unutar zidina Starog Grada – na Stradunu gotovo nikoga, u drugim ulicama u tom istorijskom dijelu Dubrovnika trči – trči, pa čovjek.
Nigdje stranaca koji u ovo doba godine preplave dubrovačke znamenitosti, ne može se čuti nikakav strani jezik, dozivaju se samo rijetki domaći vlasnici trgovina, koji su otvorili svoje radnje ne nadajući se bogzna čemu, i Bosanci – jedini koji u eri korone ovdje spašavaju obraz turističke populacije.
Dobar dio poznatih trgovki i radnji uopšte nije otvoren jer, kako kažu vlasnici, nema za koga da se radi. I vozila gradskog saobraćaja kruže gradom gotovo prazna, a taksisti tvrde da ne pamte gore vrijeme, bar za njihovu branšu.
Očajni dubrovački turistički radnici više ne znaju čemu da se nadaju. U bosanskohercegovačkim turistima vidjeli su bar djelimičan spas sezone. Od ponoći i ta nada je na izdisaju, ili rječnikom korona-vremena, na respiratoru sa vrlo mršavim izgledima za preživljavanje.
A za sve one ljude iz Bosne i Hercegovine, koji su bar koji dan živjeli u uvjerenju da će kao “poseban ekonomski interes za Republiku Hrvatsku” ovog ljeta uživati u beneficijama te pozicije od Istre preko Kvarnera i Dalmacije do Dubrovnika, ostaje nada da će more ipak vidjeti – u Neumu.
Ako i kantoni ne zatvore granice u sklopu mjera sprečavanja širenja pandemije. To smo već jednom gledali u jeku prvog talasa korone, što bi bilo nemoguće da tu mjeru ponovo vidimo u dogledno vrijeme?
Izvor: Al Jazeera