Kako su djeca postala ugovorna obaveza

Dok su djeca jela svoje namaze s hljebom i pila čaj, ostalo četvero ih je gledalo gladnim očima (Davor Puklavec / Pixsell)
Dok su djeca jela svoje namaze s hljebom i pila čaj, ostalo četvero ih je gledalo gladnim očima (Davor Puklavec / Pixsell)

Sjećate li se kako to je nekad bilo u školi? Ako bi nečiji roditelji bili toliko siromašni da im djeca zbog toga nisu mogla ići na ekskurziju ili kupiti neku važnu knjigu, razred bi se na poticaj škole samoorganizirao i sakupio novac, posebno pazeći pritom da se ne zna koliko je tko dao u zajednički budžet.

To je bio dio nastave.

Ime predmeta već je odavno zaboravljeno. Zvao se „Solidarnost“. I svaka je učiteljica ili učitelj, svejedno, posebnu pažnju pridavao baš njemu, razvijajući osjećaj empatije kod djece kako bi se naučili pomagati onome tko nema.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Davno je to bilo. Prije tranzicije kojom se društvo iz socijalističkog, gdje se gledala sreća kolektiva, željelo preoblikovati u kapitalističko, u kojem dominira sreća pojedinca. Solidarnost je u međuvremenu zaboravljena. Ostala je zarobljena kao relikt prošlosti. Poput mane koju valja čim prije zaboraviti i prevladati ili barem sakriti, jer se lako može protumačiti kao znak nemoći da se preživi u novom društvenom poretku u kojem naprosto nema mjesta za slabiće i u kojem uspijevaju isključivo najjači.

Gladni zbog nekoliko kuna

Da se ne zavaravamo, unatoč proklamiranom državnom modelu i tada je bilo onih koji nisu željeli pomoći. Bili su, međutim, u manjini pa bi se suočeni sa solidarnom većinom, ipak priklonili i sudjelovali. Danas je situacija drukčija. Sve se preokrenulo, pa je nekadašnja manjina postala većina i obratno. Tržišni odnosi, u koje smo pohrlili kao guske u maglu, tako traže.

Zadnji primjer koji dobro ilustrira što nam se dogodilo u zadnjih 30 godina dolazi iz Draganića, nedaleko od Karlovca. U tamošnjoj osnovnoj školi u prvi razred ide i četvero đaka čiji roditelji financijski u najmanju ruku ne stoje baš najbolje pa nisu plaćali školsku prehranu, zbog čega im je ravnateljica, nakon povratka u klupe poslije krize s virusom, zabranila da jedu pripremljene obroke s ostalim učenicima.

Dok su djeca jela svoje namaze s kruhom i pila čaj – sve zajedno vrijednosti niti 0,7 eura po obroku – njih četvero su ih gledali gladnim očima. Kako u djeci ipak ima malo više osjećaja nego kod odraslih, jedna djevojčica pokušala im je pomoći i podijeliti svoj obrok s njima, na što je odmah reagirala učiteljica kojoj je ravnateljica dala jasnu direktivu da onaj tko nije platio – ne može niti jesti. Valjda zato jer po njoj svijet naprosto tako funkcionira.

Ta bi priča, kao i mnoge slične prije nje vjerojatno ostala u lokalnim okvirima da se nije javila majka djevojčice koja je željela podijeliti obrok. Red je da joj ovdje zabilježimo ime. Radi se o Meliti Sudar Begov koja nije željela pristati na to da u 21. stoljeću djeca budu gladna zbog nekoliko kuna. Prijavila je slučaj pravobraniteljici za djecu i zatražila inspekcijski nadzor, a o svemu je obavijestila i saborskog zastupnika romske nacionalnosti Veljka Kajtazija, s obzirom da su – kako tvrdi – djeca Romi, a oni u Draganiću nisu omiljeni.

‘Nije fer da jedu’ 

Nakon prijave priča se zakotrljala i po lokalnim, a onda i nacionalnim medijima u Hrvatskoj, pa je reagirala ravnateljica Marica Jurčić, koja desetljećima vodi tu školu. Iskreno se začudila zašto se svi čude i u skladu s tržišnom logikom objasnila o čemu se ovdje radi. Kako je kazala, bio je prvi dan škole nakon zabrane zbog pandemije s korona virusom. Nisu znali koliko djece će doći pa su pripremili namaze i čaj.

Među djecom je bilo i onih čiji su roditelji dužni za obroke još od prošle godine i dug još uvijek nisu platili premda ih je ona više puta i usmeno i pismeno upozoravala na to. Ne bi, kaže, bilo fer prema onima koji su platili da ovi koji nisu, jedu zajedno s njima.

Imaju oni, dodaje i to, program pomoći djeci slabijeg imovinskog stanja, ali u njega nisu uključeni prvašići. Kaže i da škola ne prima nikakve subvencije za prehranu. Kaže i da joj je žao zbog svega, ispričala se i u svoje ime i u ime škole koja ima problema s prijavom na natječaje i predložila da država ubuduće plati obroke svima. I, na kraju, da u školu ne ide nijedno dijete romske nacionalnosti.

Majku solidarne djevojčice cijeli slučaj ponukao je da razvrgne ugovor sa školom o prehrani djeteta. Sutradan je kupila pet peciva i pet sokova za oštećenu djecu i svoje dijete. Donacija je prvi dan prihvaćena, ali su nakon spornog događaja djeca počela donositi svoju hranu u školu. Pobunili su se ostali roditelji koji su zatražili hitan sastanak i stali na stranu ravnateljice, pitajući se kakve interese u svemu ovome ima majka Melita Sudar Begov, jer – naglasili su – svatko je dužan ispunjavati svoje ugovorne obaveze, s obzirom da je svima u Hrvatskoj zagarantirana jednakost u pravima, ali i u obvezama.

I zaista, kakve je interese imala pobunjena majka koja, eto, još nije shvatila da je dijete „ugovorna obaveza“.

“Pitaju me koji je moj interes? Moj interes je bolji svijet”, kazala je.

Kako naivno i netržišno!  Zar ne?

Izvor: Al Jazeera 



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO