U Registru političkih stranaka u Hrvatskoj nema socijalne distance. Naguralo ih se tamo na malom prostoru čak 168.
Od toga je 51 osnovana u posljednjih godinu dana, što i ne čudi ako se zna da su početkom srpnja parlamentarni izbori pa neki novi, a i mnogi stari, ali prerušeni političari pokušavaju naći mjesto pod ovdašnjim političkim suncem, odnosno svodom Hrvatskog sabora.
Sam Registar političkih stranaka vrlo je zanimljiv. Poduži. Čita se k'o Krležina rečenica, pažljivo i više puta, da bi se razumjelo što tamo piše i što se iza napisanog krije.
A kada se otkrije što se tamo krije, onda se to najlakše da objasniti starim aforizmom, ne Krležinim nego navodno Matoševim: “Dva Hrvata, tri stranke”.
Nekontrolirana gremlinizacija
Uz 168 aktivnih, u Registru su ubilježene još i 182 političke stranke koje su prestale s radom. Ukupno se, dakle, 350 političkih stranaka u proteklih 31 godinu uguralo na političku scenu Hrvatske, tu gdje su svi tobože siti politike i gadljivi spram njenih aktera; gdje će vam u anketama skoro svaki nasumično zaustavljeni prolaznik reći da su “sve stranke iste” i “svi političari isti”, to jest lažljivi i pokvareni.
A kada je stranaka tako puno, valja im razlikovati se i od političkih konkurenata i od ideoloških parnjaka. Isprva, tamo početkom devedesetih, nije još bilo toliko problema s nazivima.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
U to mlado doba višestranačja imali smo stožerne ideološke formacije: demokršćane, socijaldemokrate, liberale, narodnjake, socijaliste te neke autohtone, historijski oživljene stranke poput seljačke (HSS) i pravaške (HSP).
Uz njih još poneku manju, regionalnu ili opskurnu stranku i to je bilo – to. No, ubrzo su unutar stranaka počeli politički raskoli i osobni razlazi (podsjetimo: “Dva Hrvata, tri stranke”) pa su idućih godina u toj nekontroliranoj gremlinizaciji odjednom nastale tri-četiri zelene, pet-šest pravaških ili sedam-osam seljačkih stranaka.
Ipak, do danas su apsolutni rekorderi umirovljeničke stranke. Sveukupno ih se u protekla tri desetljeća na hrvatsko političkoj sceni pojavilo čak 17; četiri su ugašene, a trinaest ih je još aktivno (Hrvatska stranka umirovljenika, Akcija umirovljenici zajedno, Aktivni nezavisni umirovljenici, Blok umirovljenici zajedno, Demokratska stranka umirovljenika, Stranka hrvatskih umirovljenika… i da vas ne gnjavim dalje).
Seljačkih je ukupno bilo dvanaest, a šest ih je još aktivno; pravaških također dvanaest, s tim da ih sedam još djeluje.
Neću ih sve nabrajati sa svim mogućim permutacijama njihovih naziva, tek dva ogledna primjera tog nomotehničkog apsurda. Postoji Hrvatska seljačka stranka – Stjepan Radić, ali i Hrvatska seljačka stranka braće Radić.
Također, uz Hrvatsku stranku prava postoji i Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević. Dodavanje povijesnih imena osnivača tih stranaka trebalo je, očito, biti dodanom vrijednošću na političkom tržištu.
Stare i nove političke ambalaže
U odnosu na tradicionalne stranke klasičnih ideoloških predznaka (ponekad s dodatkom imena i prezimena svojih utemeljitelja) na hrvatskoj političkoj sceni sve je više političkih stranaka neobičnih imena, pa čak i prezimena.
I to doslovno! Već neko vrijeme postoji Stranka Milana Bandića (punog naziva: Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti), a odnedavno i Stranka Ivana Pernara, koju je dotični osnovao nakon što je napustio stranku Živi zid.
Ali, to nije sve – rekli bi prodavači kuhinjskih noževa. Jedna od posve novih ovdašnjih stranaka zove se, pazite sad: Stranka s imenom i prezimenom.
Jasna je intencija njenih osnivača i imenodavaca (ljudi jakih osobnosti u prvom planu), ali probajte to mrtvoozbiljno naglas izgovoriti – recimo: “Glasat ću za Stranku s imenom i prezimenom” – pa ćete vidjeti da ne ide.
Slično biva i sa strankama Jedina opcija, Nova politika, a naročito Modeli altruizma u politici. Takve, naime, također postoje u Hrvatskoj.
Takozvano postpolitičko doba donijelo je nove izazove i nametnulo nove kriterije. Bavljenje politikom više je no ikad tržišno natjecanje, ali i svojevrsna modna revija u kojoj bolje prolaze oni s ispeglanijim imidžem i uvježbanijim badilengvidžem; oni koji si mogu priuštiti skuplje spin doktore da ih umiju, obuku i počešljaju te nauče par umnih i umilnih fraza za osvajanje publike.
Otprilike tako je i sa samim strankama. Stare političke ambalaže, ako u njima nije baš naglašeno brendirana roba, raspadnu se k'o kartonska kutija na kiši.
Ujedno su i ideologije dovedene svome kraju pa su razni lokalni demagozi, prateći globalne trendove, dokučili čarobnu formulu: nađi interesnu nišu, smjesti se u nju i odvrni populizam na najjače, nek’ šiklja iz svih oratorskih otvora! A ideologija, svjetonazor i politička doktrina… to će se usput prilagoditi situacijama na terenu.
Stranke budućnosti: A, B, C…
U novonastalom metežu i uslijed gremlinizacije na političkoj sceni (kada nakon jučerašnjeg raskola u stranci sutra imaš tri nove) valja stršati i izboriti se za pažnju, a potom i glasove.
Za početak dovitljivim nazivom, rjeđe uspjelo originalnim, češće tragikomičnimn. Programi su ionako u sviju manje-više kopipejstani. Ako i nisu, malotko ih čita.
Pa po tom ključu u Hrvatskoj imamo (ili smo imali) razne “botaničke” stranke (Maslina, Loza, Hrast, Orah), “građevinske” (Blok za Hrvatsku, Most, Živi zid), par futuroloških (Hrvatska stranka budućnosti, Hrvatska 21. stoljeća) i podosta parolaških (Promijenimo Hrvatsku!, Možemo!, Pametno, Biraj bolje, Dosta pljačke, Naprijed Hrvatska!, Deblokirajmo Hrvatsku!, Popravi grad, Volim Hrvatsku…)
Ima i onih čiji nazivi zvuče kao videolekcije nekog life coacha s YouTubea (Glas, Nada, Snaga, Alternativa, Generacija obnove, Stranka razvoja i napretka…).
Nekima su nazivi razmetljivi (Jedina opcija, Nezavisna lista boljih), a nekima skromni i samozatajni (Sasvim mala stranka, Stranka običnih ljudi). Nekima su, pak, nazivi poput popisa domoljubnih pjesama s “best of” CD-a (Budnica Hrvatska, Krila slobode, Moja voljena Hrvatska, Domovina, Hrvatska proljeća, Hrvatsko zvono…)
Ako smo u 30 godina imali ukupno 350 stranaka i ako ih je samo u posljednjih godinu dana osnovano pedesetak, jasno je da taj trend neće stati.
Ako se jedna od posljednjih osnovanih stranaka zove Stranka s imenom i prezimenom, pitanje je što će biti za desetak godina, kada se istroši svo ovo domišljato nazivlje.
Hoćemo li imati stranke koje će se, kao opcije na automatu, zvati A, B, C…? Pa ćemo, kada dođe do raskola u stranci A, dobiti stranke A+ i A2. A ako se stranke A i B ujedine, onda postanu AB.
Izvor: Al Jazeera