Od pamtivijeka je na ovim našim balkanskim prostorima postojao običaj da narod časti vlast. To je, doduše, nepisano, ali ipak pravilo svakog vremena, prisutno u tolikoj mjeri da se može smatrati dijelom tradicije i civilizacijske matrice ovog ćoška planete – ko god je imao kakve račune i poslove sa vlastima, uglavnom se znalo koga bi morao počastiti i „zakititi“. Tako su se završavali poslovi, osiguravale razne dozvole i privilegije, a ponekad se na taj način izbjegavala i poneka sankcija kad se neko ogriješi prema društvu, pogotovo za kakvo djelo koje bi se današnjim vokabularom moglo svrstati pod kategoriju „privredni kriminal“.
Neki nemaštoviti likovi iz međunarodnih organizacija i nevladinog sektora, koji nemaju osjećaja za tradiciju i kulturno nasljeđe ovog podneblja, taj običaj nazivaju korupcijom i pozivaju vlasti da se bore protiv toga, uopšte se ne pitajući na šta bi ličila balkanska društva bez čašćenja, kako se to vijekovima praktikovalo.
E, kad smo se ovako ćopićevski poigrali riječima, mogli bismo sad pokušati prisjetiti se je li nekad vlast počastila narod. Bilo je, kažu hroničari, nekih sporadičnih situacija, još od Kraljevine Jugoslavije, uglavnom pred izbore, kad su ubogi podanici i simpatizeri raznih stranaka za tanjir graha ili, u novije vrijeme, za 50 – 100 maraka unovčavali svoju izbornu volju, ali teško bi se to moglo shvatiti kao primjer da vlast časti. Ni kolektivni skupovi za razne vjerske praznike, uprkos dobro opskrbljenim švedskim i domaćim stolovima, ne bi se mogli svrstati u tu kategoriju blagonaklonosti vlasti. Ukratko – vlast na ovim meridijanima nikad nije imala običaj da časti narod.
Peticija za realizaciju ideje
Možemo samo zamisliti izraz lica vodećih političkih ličnosti u Kantonu Sarajevo, i to pred lokalne izbore, kad je neko u Fondaciji Sarajevo Navigator objavio inicijativu pod nazivom „Ručak za sve“. Tom inicijativom traži se da građane njihova kantonalna vlada časti ručkom, i to putem vaučera od 20 maraka za svakog građanina i građanku Kantona Sarajevo.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ideja u osnovi nipošto nije besmislena. Riječ je o inicijativi za podršku ugostiteljsko-turističkom sektoru u Kantonu, koji je teško pogođen, neki bi rekli potpuno devastiran, krizom korona virusa. Pored pomoći tom privrednom sektoru, to bi, stoji u pojašnjenju inicijative upućene kantonalnom premijeru i Vladi, bila i svojevrsna nagrada za građane Sarajeva, iz budžeta koji oni i popunjavaju. Vaučer bi, kako stoji u inicijativi, mogao biti iskorišten do kraja 2020. godine.
Ideja je izazvala lavinu reakcija – ljudi k'o ljudi: neki misle da je sama vlast smislila besplatnu smicalicu za koju u startu zna da je neće ispuniti, a drugi da iza svega stoji opozicija, koja bi da tu istu vlast prikaže nedarežljivom i nesposobnom da građanima izdvoji i dvadeset maraka (deset eura).
Dok društvene mreže bruje o ovom prijedlogu, a građani potpisuju online peticiju za njegovu realizaciju, iz većinskih kantonalnih struktura razliježe se gromoglasna tišina. Niko iz vladajuće garniture službeno se ne oglašava o ovoj inicijativi, ali se neslužbeno može čuti kako ovu inicijativu fondacije, koja od 2006. godine radi na razvoju i promociji Sarajeva kao turističke destinacije i mjesta boljeg življenja za sve njegove građane, pojedinci shvataju kao političku provokaciju, smišljenu u opozicionim redovima.
Ako je vjerovati popisu iz 2013. godine (a moramo jer nemamo čemu svježijem, a da je službeno pouzdano), realizacija ovog projekta kantonalnu vlast koštala bi oko četiri miliona i 140 hiljada eura. Taj novac bi se preselio u ugostitetljske ruke, što u današnjem vremenu i u okolnostim a potpune devastacije turističkog i ugostiteljskog sektora nije malo. Kad malo bolje razmislimo, to je znatno manje od onoga koliko je državu koštala afera „respiratori“ (i to samo u Federaciji, jer njene obrise u drugom entitetu tek možemo očekivati), pa to i nije tako neizvodljivo. Međutim, kad pogledamo sve budžetske rebalanse u vrijeme korone, postaje nam jasno kako vlasti, ni na jednom nivou, nije spremna na takvu darežljivost – skresane su sve budžetske stavke osim, naravno, plata vlasti i javnog sektora pri institucijama i javnim preduzećima, ne bi li se izbila koja marka koja će, navodno, biti usmjerena na jačanje privrede nakon korona potresa.
Potresne humanitarne akcije
Ali nije u tome poenta, mnogo je poraznija druga dimenzija ove priče. Dok se u većini evropskih zemalja vrlo konkrektno, matematički opipljivo, prave razne realne strategije za oživljavanje privrede, dok se na ekranima, bilbordima i internet promocijama nude čitavi projekti, pogotovo u turizmu i ugostiteljstvu, mi smo svjedoci da neko ovom akcijom nastoji dozvati vladajuće strukture u realnost i pokazati nužnost strategija i projekata za spas tog privrednog sektora, na koje je u dobroj mjeri naslonjen uzdrmani privredni sistem kantona (ako ga uopšte možemo gledati kao neku zasebnu cjelinu). Kako god gledali akciju „ručak za sve“, možemo je shvatiti kao svojevrsnu poruku vlastodršcima, ne samo kantonalnim, nego svima do samog vrha, da se ne može preživjeti od praznih obećanja i maglovitih vizija, u koje neki stručnjaci ubrajaju i čuveni „korona zakon“ sa njegovim rebalansiranim presipanjem istih para, ponekad i nepostojećih, prisutnih samo u budžetskim kalkulacijama, iz jednog u drugi sektor.
Ima i onih koji kažu – kakva smo mi mizerija kad se na ovaj način od neosjetljive vlasti nastoji iskamčiti po 20 maraka po glavi stanovnika da se spasi čitav jedan privredni sektor u jednom od najjačih kantona u zemlji? Možda su u pravu, ali prisjetićemo se da su svakodnevno prisutne još potresnije humanitarne akcije . Skupljaju ljudi po dvije – tri marke za liječenje oboljelih u inostranstvu. Nikoga u institucijama posebno nije zaboljela činjenica da su mnoga teško oboljela djeca dobila novu šansu baš zahvaljujući osjetljivosti građana, umjesto da svako od njih ima mogućnost na sve vidove liječenja sistemskim rješenjima, fondovima koji za te namjene postoje u svakoj uređenoj državi. Svu pogubnost takve prakse vlasti pokazuju i slučajevi da pojedinci iz institucija ljude teško pogođene bolešću u porodici sami upućuju da organizuju takve akcije!!! Koga uopšte interesuje da se, u isto vrijeme dok mnogi građani humanitarnim akcijama sakupljaju novac za liječenje, u zavodima za javno zdravstvo i drugim ustanovama putem sumnjivih nabavki i transakcija krše milioni, čak i u vrijeme epidemiološke katastrofe planetarnih razmjera – korona krize.
Hoće li nas vlast počastiti? Teško, to nas uči iskustvo. Ne samo zbog toga što živimo u siromašnoj državi koja nema novca da časti građane ili što imamo vlast koja nema smisla za strategije i razvojne projekte. Odgovor je na drugoj strani – mi živimo u državi koja je napravljena za političare i njima podobne strukture, od zaposlenih u institucijama i javnim preduzećima do kontroverznih biznismena, tajanstvenim nitima neraskidivo povezanih sa raznim krugovima iz vlasti. U jednoj takvoj sredini za običnog građanina teško da može biti mjesta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera