Život poslije korone – nova normalnost će biti skuplja

Prvog dana početka rada javnog prevoza u Beogradu autobusi i tramvaji su bili gotovo prazni (Al Jazeera)

Pažljivo je povukla masku na dole, a zatim malo svukla belu gumenu rukavicu i nadlanicom se počešala po nosu. Potom je namestila rukavicu i masku i polako se osvrnula oko sebe, kao da proverava da li je neko video to nepreporučljivo dodirivanje lica. Ili možda da proceni da li je kao penzionerka ipak nepoželjna u gradskom prevozu, koji je od danas trebalo da radi samo za zaposlene. 

Jer su epidemiolozi procenili da je javni prevoz najrizičnije mesto za zarazu korona virusom, zbog čega je prvobitno odlučeno da ga u početku koriste samo zaposleni, a u narednim fazama i ostale kategorije stanovništva. Najstariji i oni sa hroničnim bolestima tek na kraju. I da svi treba da ulaze na prednja vrata kod vozača, a izlaze na ostala.

Jedna “preporuka” predsednika Srbije Aleksandra Vučića je promenila sve, pa od jutros u Beogradu svi mogu da koriste gradski prevoz. I ulaze na koja god hoće vrata. Uključujući i penzionere. Koji se, ipak, nisu odazvali u velikom broju. Pa su autobusi i tramvaji bili gotovo prazni. Što je pre epidemije bilo nezamislivo za to doba dana. U stvari, za bilo koje doba dana.

“Celo jutro idu prazni. Nema penzionera i đaka”, potvrdio mi je i prodavac u trafici pored autobuske stanice, gde sam kupio dopunu za Busplus karticu. Koja mi, bez “preporuke” predsednika i kritika dela opozicije koje su joj prethodile, ne bi ništa vredela. 

Hoće li ljudi nositi vunene rukavice kao zaštitu i na ljetnjim temperaturama?

Jer su gradski oci prvobitno zamislili da u autobus mogu da uđu samo oni sa maskom na licu i rukavicama i mesečnim kartama za zaposlene ili potvrdom poslodavca i kartama za turiste (dnevnim, trodnevnim ili petodnevnim). Što bi veliki broj ljudi ostavilo bez prevoza u milionskom gradu, a nekima bi značajno podiglo troškove odlaska na posao i povratka kući. 

Vunene rukavice na plus 28?

Pošto jedna maska, ona za jednokratnu upotrebu, koju ne bi trebalo nositi duže od dva -tri sata, košta jedan evro. Par rukavica oko 20 evrocenti. Za one sa krupnijim šakama i skuplje. Tako bi samo zaštita za odlazak na posao i povratak kući gradskim prevozom, koštala 2,4 evra. Za mesec dana oko 50 evra. Plus karta za autobus, mesečna od 25 do 30 evra, dnevna 2,1 evro. 

U zemlji gde je, tvrdi statistika, prosečna plata 500 evra, ali je prima manje od polovine zaposlenih, sa takvim izdacima svaki čovek je ministar finansija. Mora biti da bi sastavio kraj s krajem. Mnogima će 100 evra pomoći, koje je najavio onaj zvanični ministar finansija, otići samo na to. Možda će nekima firme pokriti te izdatke, ali koliko je firmi koje u ovoj situaciji mogu sebi da priušte dodatne troškove? 

Čuo sam prodavačicu u jednom supermarketu, kako koleginici kaže da masku sa kojom je došla na posao, čuva za povratak. Ne može da plaća dve svaki dan. Gde je i kako čuva dok radi, ne smem ni da pomislim. Njena koleginica kaže da koristi pamučnu, ali ne pominje da li i ona koristi istu u oba smera. O tome koliko su već korišćena maska i rukavice dobra zaštita, nek razmišljaju epidemiolozi. 

Ni oni još ne znaju pouzdano kako će izgledati “nova normalnost”, sad kad je ukinuto vanredno stanje. Izvesno je samo da će biti skuplja. 

Neki će zbog troška jednostavno odustati od nošenja maski i rukavica. Pošto to više nije obavezno ni u javnom prevozu, nego samo preporuka. I prvog dana rada gradskog saobraćaja neki se nisu držali te preporuke. Istina, bili su u manjini, ali za očekivati je da se i to promeni uskoro, kad presahnu rezerve maski i rukavica.

Mnogi verovatno i nemaju rezerve, poput bake, koju sam jutros video kako sedi u tramvaju sa maskom i vunenim rukavicama. Sumnjam da će ih nositi i sledećeg ponedeljka, za koji meteorolozi predviđaju letnju temperaturu od 28 stepeni. Tim pre, što je korišćenje klima uređaja u vozilima gradskog prevoza i dalje zabranjeno. 

Nekima bi se možda više isplatilo da idu kolima na posao, jer je gorivo sada jeftinije. Ali se parking i dalje plaća, što znatno uvećava trošak. U prestonici Srbije plaćao se i kad gradski prevoz nije radio i kad su ljudi morali da koriste svoje automobile da bi stigli iz jednog dela grada u drugi. U nekim drugim gradovima, poput Paraćina, nije. 

Beogradska vlast kao da je rešila da ove godine, za promenu, ne uzima pomoć iz republičkog budžeta, pa gleda da naplati sve što može. Bez popusta. 

‘Bar ne morate na posao’

Za razliku od tržnih centara, koji su ovog petka posle višenedeljne pauze ponovo počeli da rade, nudeći popuste kao dobrodošlicu. Pre podne, ipak, nije bilo mnogo posetilaca. Bar u Tržnom centru “Ušće”. Retki su lokali u kojima sam zatekao više od jednog. U obično punim kafićima, zauzet tek poneki sto. Trgovci i ugostitelji mi kažu da očekuju veću posetu popodne i tokom vikenda. 

Tragovi izvanrednog stanja polako nestaju – vide se tek u ponekom redu ispred pošte ili banke

Gotovo svi nose maske. One međutim, nisu obavezne i za kupce. U nekim lokalima na ulazu je obavezna dezinfekcija ruku, u drugim je to opciono, a u trećim ne postoji. 

Tragovi vanrednog stanja polako nestaju. Vide se tek ponegde, poput redova ispred banaka ili u taksiju, gde i vozač i putnici izgledaju kao da su pošli u pljačku banke.

Na otvorenom prostoru od ove nedelje, od kada je najavljena relaksacija epidemioloških mera, maske nosi sve manje ljudi. Da li su zbog uobičajenog kratkog pamćenja u Srbiji već zaboravili upozorenje člana Kriznog štaba dr Predraga Kona da i dalje treba biti oprezan ili zato što slušaju preporuku drugog člana Kriznog štaba dr Branimira Nestorovića da je sad pravo vreme da se zaraze i steknu imunitet.

Zaboravljeno držanje distance ili slušanje preporuke da je sad pravo vreme da se inficira korona virusom?

Recimo, u dečjim parkićima u mom naselju u Beogradu, većina roditelja koji su izveli decu, ne nosi maske. Stoje i pričaju sa drugim roditeljima na odstojanju koje se ne razlikuje bitno od onog pre epidemije. Neki sede jedni do drugih, kao da nema dovoljno prostora okolo. Nadgledaju decu, koja takođe nemaju maske i igraju se slobodno zajedno kao i pre korone. 

Neki roditelji će od 11. maja decu ponovo slati u vrtić. Oni koji budu morali, koji nisu pribavili potvrdu da oba roditelja moraju da idu na posao. Ankete pokazuju da je takvih oko 25 do 30 odsto. Što je sreća. Jer ako bi svi došli ili makar većina, u državnim vrtićima ne bi bilo moguće držati se propisanih mera. Jednostavno, ne bi bilo dovoljno prostora.

Recimo, u vrtiću gde ide moje dete, grupa broji njih 30. I svi su smešteni u prostoriju od nekih 40 kvadratnih metara. Što znači da nema ni cela dva kvadratna metra po detetu. Kad se uračunaju  stolovi, stolice, police, ostaje maksimalno kvadrat prostora po detetu. Poređenja radi, Evropski odbor za sprečavanje mučenja pri Savetu Evrope preporučuje da u zatvorima minimalni životni prostor u ćeliji za više zatvorenika ne treba da bude manji od četiri kvadratna metra po zatvoreniku. 

Ne kažu ništa za decu, ali nema veze. Važno je da su liste čekanja na upis u vrtić sve kraće. 

Oni, koji imaju drugu vrstu sreće – da mogu da rade od kuće, moraće i dalje da gledaju svog bračnog partnera po ceo dan, čak i ako ih to ne čini srećnim, što bi rekao ministar odbrane Aleksandar Vulin. Koji tokom vanrednog stanja nije morao da gleda svoju suprugu ceo dan, jer je uvek uspevao da nađe sebi neki važan zadatak koji je morao da obavi tokom zabrane kretanja. Neka predaja kamiona, vežba gađanja ili već nešto treće što ne bi moglo bez njega da se uradi kako treba. 

Ostalima, koji mogu biti kućni ministri finansija, ali ne i republički ministar odbrane, ostaje da uz posao, animiraju malu decu, spremaju užinu, kuvaju ručak, a onda trče da ih izvedu napolje dok još ima sunca. Da bi im na kraju dana, sada rasterećeni, baba i deda u telefonskom razgovoru rekli: “Bar ne morate da idete na posao”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera