U dvorištima zaklonjene male oaze pustinje ksingjangške provincije, samo 200 km udaljeno od Afganistanske granice, srednjovjekovnoj raskrnici “Put svile”, još se osjeća tradicionalni miris šafrana, mošusa i teških mirisa sa Tibeta.
“Peking je žešći, a pogranični zakoni ne mijenjaju se sljedećih sto godina…”, zapamtila sam rečenicu iz Newsweeka, autorice Melinde Liu, avgustovsko izdanje 2000. godine.
I nakon dvadest godina opet Wuhan.
Sada vodeća uloga restrikciji. Ovaj put globalna izolacija.
Najpogodniji saputnik
U Univerzumu nema slučajno. Ko je posrednik u ovom slučaju, zar je to bitno.
Ovo je zapravo početak priče o “mojoj” Kini… o muslimanima u toj zemlji, nakon povratka septembra, te davne 1991.
A, počinje ovako!
Kamila je veoma neobična domaća životinja
i ima čudesnu moć da otkriva izvore vode…
njeno poznavanje je zaista tanano…
Guo Pu iz III vijeka, Rohvala Kount Tuotno Zan…
Krenula sam kamilom, ali je ostavljam drevnom pjesniku, jer ću ja “moj Put svile “ preletjeti za samo noć i dan…
Prije tridesetak godina Zapad nije išao Kini. Iz bivše Jugoslavije imali smo privilegiju da smo mogli.
Dio Evrope i Azije preletjeli smo noću. Već u praskozorje, naziru se Himalaji, Tibet, Pamir krov svjeta, ali i pustinja Gobi.
I eto, zato je kamila bila najpogodniji saputnik. Put svile, presjecao je Evroaziju, a svila je postala simbol veze Dva svijeta. Baština mnogih promjena,mitova legendi. Veza sa najudaljenijin dijelovima Azije.
Legenda o hanumi Jarkanda, zarobljenoj u Kašgarnu i odvedenoj u Peking 1759. priča se i danas. Njeno turbe u Kašgarnu svjedoči njenu postojanost u vjeru islam. Nikada nije popustila,iako mu je bila žena, udvaranju kineskog caru. I pored toga što je zarobljena, ni on nju nije je želio silom. I ,tako, njena veza sa svojim Kašgarnom nikad nije prestala.
Kašgarn postao je muslimanski kada je u 20. vijelu islam prevladao nad budizmom. Porodica Hodže, koji su se smatrali Sejidima, nasljedncima Poslanika Muhameda, i danas su tu.
Islam je tu. Preko pedeset miliona muslimana u Kini u stalnoj su restrikciji, na margini islamskog svijeta, zarobljeni totalitarnim sistemima. U vrijeme Konfučizma, ali u u današnje vrijeme.
Period mongolske dinastije Yuan (1270-1368.) je veliki uzmah islama, ali i period (1911.-1949.), Kineske republike. Sam početak dolaska muslimana u Kinu je vrijeme dinastije Tang (601-904.). Muslimanima koji su se naseljavali, uglavnom trgovci, naročito u Cajtunu dozvoljeno je da obavljaju svoje obrede, no podalje od lokalnog stanovništva.
Dolaskom mongolske dinastije Yuan islam se širio u udaljene provencije gdje danas čini većinsko muslimansko stanovništvo.To su provincije Junan i Kansu. Dinastija Ming (1368-1644.) vraća se Konfučizmu, te muslimani “tiho opstaju”. Baveći se trgovinom, broj raste na nekoliko miliona. Ali uvijek u manjim i čvrstim zajednicama, sa svojim imamom.
Pod mandžurijskom Ch’ing (1644-1911.) dinastijom, u toku XIX vijeka došlo je do velikih nereda.
I pored toga što je i u Kini zapljusnuo val pokreta vehabita, nakšibendijski sufizam, te”klasično shvatanje” normativnog islama hanefijske škole je bilo i ostalo najutjecajnija u Kini.
Restrikcija, sinizacije, raseljavanja, asimilacije…kao da jačaju islam, i “uporniji” je nego ikad.
Muslimane u Pekingu sama sam pronašla. Privukla me zelena kupola, moderna muslimanska robna kuća. Kao da sam usred svoje Baščaršije.
Dvije djevojke, preslatke, kao kinske vaze tanahne, postaće mi domaćice u Pekingu. Nezamislivo Zapadnjaku, vozit ću se gradskim prevozom.
Došli smo u Dongsi džamiju, koja se s vana ne razlikuje od drugih pagoda, no ulazak u harem, dočekao me miris arapskog ambera. Nakon podne namaza, imam Selim i stariji Kinez na tečnom engleskom pozvali su me na čaj. Stariji džematlija Teng Cheng Tung (ima i muslimansko ime Besim) objasnio mi je da islam u Pekingu počinje izgradnjom Nuji džamije, prije hiljadu godina.
“Mada smo rašireni po cijelom Pekingu, čvrsto smo vezani. Naročito u ramazanu,bajramima. Muslimanska porodica je čvrsta cjelina, u duhu pravog mumina”, pričao mi je Besim tog avgusta 1991.
Moje pratilje djevojke Yu Jiang Hong (Belkise) i Lily Do koja je željela postati muslimanka, dopratile su me do autobusa, te uz, ceduljicu za šofere na kineskom, gdje da izađem, uz dva presjedanja, stigla sam u tadašnji hotel Toronto.
Obavezan kompas
U tadašnjem Pekingu niste mogli ići privatnim autom bez kompasa. I kad smo kod kompasa, da spomenem da pet stvari u Kini koje su ostale neizmjenjenog oblika do današnjeg dana nakon tri hiljade godina, su kompas,svila,porcelan,barut i papir.
Inače, Kina je nakon pripajanja Hong Konga postala velesila.
Tradiciju baštine samo neki. Jednog od tih nekih,”mojim životnim putem” upoznala sam u Iranu 2007., na Svjetskoj izložbi kaligrafije, gdje sam bila prevodilac profesoru dr. Ćazimu Hadžimjeliću,svjetski poznatom kaligrafu.
I sada imam predivnu “uspravnu” kinesku kaligrafiju, što nije često.
Izvor: Al Jazeera