Možda je isuviše subjektivno, ali meni je april najsarajevskiji mjesec od svih mjeseci u godini! Objektivno ne postoji adekvatniji datum od 6. aprila da se obilježava kao Dan grada Sarajeva!
U 6 ujutro, 6. aprila 1941., iznad Sarajeva su se začuli nacistički avioni. Gradom su počele odjekivati i eksplozije. Devet dana poslije, njemačke trupe umarširat će u Sarajevo, a na sarajevskoj Vijećnici podižu nacističku zastavu. Uskoro se uspostavlja vlast zloglasne NDH. Naredne četiri godine Sarajevo će proživljavati najgore dane svoje dotadašnje historije. Svaki pokušaj otpora zločinačkoj politici brutalno je kažnjavan. Iz grada, prema logorima smrti, odvođeni su sarajevski Jevreji. Slobodoljubivost se plaćala smrću.
Ujutro, 6. aprila 1945., sa Vratnika, gdje su ih prethodni dan stanovnici dočekali kao oslobodioce, u Sarajevo se počinju slijevati oslobodioci. Pripadnici 16. Muslimanske partizanske brigade koji prvi ulaze u grad, na zgradu Vijećnice postavljaju jugoslavensku zastavu sa crvenom petokrakom. Sarajevo je oslobođeno od fašizma.
Ujutro, 6. aprila 1992., otkucavali su prvi sati opsade grada Sarajeva, najduže u savremnoj historiji…
‘April je mjesec prašine i laži’
Od rijetkih književnih citata koje znam napamet, moj omiljeni je prva rečenica iz knjige Razgovori na Nilu, egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza. Ta rečenica glasi: „April je mjesec prašine i laži“. Vjerovatno sam ga upamtio zbog toga što sam tu knjigu čitao baš u Sarajevu, u aprilu 1992. godine. Savršeno je opisivao sliku tog vremena i tog aprilskog Sarajeva!
Pred mojim očima, u prašini i dimu, počeo je nestajati jedan svijet u kojem sam do tada živio. Još tih nekoliko dana, do 2. maja 1992., živio sam u ubjeđenju kako je svijet normalno mjesto. Mislio sam kako niko neće dozvoliti da se pred kamerama i očima cijelog svijeta ubijaju ljudi zbog njihovih drugačijih imena, da se ubijaju djeca, da se granatiraju porodilišta i groblja, da se ruše ili pod opsadom drže gradovi. Laži medija iz susjedstva bile su tih dana toliko bolne da sam osjećao kako takav bol samo smijeh može ublažiti.
Nakon pucnjave snajperista po ljudima koji su demonstrirali za mir, 5. aprila, pale su prve žrtve: Suada i Olga.
Narednog dana, 6. aprila 1992., na Dan Oslobođenja grada, Evropska zajednica priznaje Bosnu kao samostalnu i nezavisnu državu u njenim postojećim granicama. Praktično, tim činom ovaj datum postaje datumom međunardnog priznanja države Bosne i Hercegovine.
Historijska lekcija primjenjena u stvarnosti
Tog 6. aprila 1992. proslava Dana Oslobođenja Sarajeva obilježena je potpuno drugačije nego što je do tada bio običaj.
Historijska lekcija, koja je obično organizirana za sve učenike sarajevskih škola na Spomen parku Vraca, ukratko, govorila je o tome da koliko god neprijatelj bio naoružaniji, ako se boriš za slobodu i pravdu, dočekat ćeš je, kad-tad!
Tog 6. aprila 1992. imali smo priliku da historijsku lekciju, koju smo do tada čuli bar 47 puta, sprovedemo u stvarnost.
Većina stanovnika odlučila je da, bez obzira na opasnost koja se nad njima nadvila, ostane u gradu, odlučni da ga brane pred novom fašističkom prijetnjom. Oni su vjerovali da se za slobodu vrijedi boriti, vjerujući u pravdu i pobjedu, čak i onda, kada pravde i pobjede nije bilo ni na vidiku.
Oni su ispit o poukama 6. aprila 1945. godine uspješno položili. Drugi su na tom ispitu pali.
Odluka građana i građanki da se 6. aprila 1992., iako bez oružja, suprostave neprijatelju, bila je podjednako veličanstvena poput otpora protiv fašističke okupacije započete 6. aprila 1941. i okončane pobjedom 6. aprila 1945. godine.
Do devedesetih ovaj dan je obilježavan i proslavljan kao Dan oslobođenja grada, a od tada preimenovan je u Dan grada Sarajeva.
Sretan nam svima Dan grada Sarajeva, i da ne zaboravljamo naučene lekcije, nikad!
Izvor: Al Jazeera