Sjećam se kao da je bilo jučer. Profesor Ejup Ganić prišao mi je i rekao: “Znaš, nisu Harvard, Yale, Princeton, Oxford i Cambridge ti koji naprave studente. Oni okupe najveće potencijale i samo im pružaju ono što im je potrebno. Studenti urade sve ostalo.” U to sam se uvjerila lično.
Barack Obama je svršenik Harvarda, kao i njegov bivši ekonomski savjetnik Jason Furman. Bill Clinton, Margaret Thatcher, Teresa May, Benazir Bhutto, te dugogodišnji rivali David Cameron i Boris Johnson studirali su na Oxfordu. Koja se tajna krije iza institucija koje su proizvele najmoćnije lidere, nobelovce i naučnike koji formiraju svijet u kojem živimo?
Bila sam zaljubljenica u poznatu američku seriju Gilmorice (Gilmore Girls), koja, osim komične priče, pruža i uvid u put do elitnog univerziteta. Rory Gilmore, mlada i ambiciozna “štreberica”, sanja o studiju na Harvardu i nailazi na drugu “štrebericu”, Paris Geller, koja je vidi kao konkurenciju. Iako je ne podnosi u početku, Paris pojašnjava Rory da nije dovoljno biti samo odličan učenik s obzirom na to da su svi koji apliciraju na elitni univerzitet odlikaši. Oni ciljaju na potencijalne “changemakere”, studente koji donose nešto revolucionarno, natprosječno, ali i društveno korisno. Rory i Paris uspijevaju se upisati na Yale, zajedno preživljavaju akademski život i počinju pisati za dnevne novine Yale Daily News.
Akademske noćne more i moć udruženja
Serija prikazuje i lijepe “haripoterovske” scene s historijskim prostorijama, ali i realnosti tipične stresne akademske svakodnevnice studenata na elitnoj instituciji: koliko god se trudili i radili na jednom prokletom eseju, dobijate iskrižan rad sa stotinama komentara. Iz ličnog iskustva mogu reći: nekad pomislite da ste najveći moron na svijetu, a niste svjesni da se kolega pored vas osjeća apsolutno isto. Zapitate se kako ste uspjeli prevariti fakultet da vas uopće primi. A onda ipak uspijete završiti. Pišući za univerzitetski list, Rory je sebi počela graditi karijeru u novinarstvu te dobija posao u Obaminoj kampanji.
U stvarnom svijetu Boris Johnson i David Cameron bili su na istom koledžu, te članovi Bullington Cluba, inače poznatog po neprimjerenim aktivnostima studenata iz privilegovanih porodica. Neću ulaziti u notorne konotacije povezane s tim klubom nego se osvrnuti na činjenicu da se sastojao od odanih članova, obično, ali ne i nužno bogataškog porijekla. To je jedan od tajnih sastojaka tih univerziteta koji dovode do političkog uspjeha: jaka društvena mreža, utjecaj, prestiž, ali i dobar budući izvor donacija za političke kampanje. Dakle, univerzitet nije taj koji je kreirao taj klub nego sami studenti, koji su sebi stvorili zajedničku platformu za buduću karijeru.
Najpoznatije udruženje na Oxfordu je Oxford Union. Članstvo u toj uniji omogućava učešće na debatama, svjetskim takmičenjima i prisustvo gostovanjima eminentnih ličnosti, poput premijera, nobelovaca, predsjednika, književnika, glumaca itd. Al Jazeerin voditelj Mehdi Hasan bio je njen član i tu počeo s javnim raspravama. Vjerovatno je odatle potekla inspiracija za emisiju Head to Head, koju održava upravo u prostorijama Oxford Uniona. Emisija je vrlo dinamična, oštra i obrađuje vrlo ozbiljne političke, ekonomske, ali i druge teme od globalne važnosti. Hasan nimalo ne štedi goste: dovodi sagovornika do ruba strpljenja, presijeca često već unaprijed pretpostavljene protivargumente na svoja izlaganja, što emisiju čini jednom vrstom otjelovljenja oksfordovskih debata, koje su obavezno potkovane pomnim studijama o temama razgovora, ali i sagovornicima. Hasan je tim programom, kao bivši student, dodatno pojačao pažnju javnosti prema Oxfordu i dodao na prestižu, a studentima omogućio jedinstven pristup ozbiljnim političkim raspravama. To je možda i glavni tajni sastojak – mreža svršenika koja doprinosi daljnjem razvoju fakulteta.
Šta smo uradili kao pojedinci?
Nakon studija poveznica s univerzitetom ne završava se tek tako. Postajete dio mreže svršenih studenata, uživate u pogodnostima koje nudi, ali bivate i pozivani da doprinesete, kao što je Hasan uradio dovođenjem Al Jazeerine emisije među oksfordske zidove. Nedavno sam i ja dobila jedan takav poziv od svog koledža, koji na još jedan način pokazuje kako ti univerziteti djeluju:
“Draga Aida,
razmišljamo o načinima na koje članovi Lincolnove zajednice mogu podržavati jedni druge u ovim neizvjesnim vremenima. Mnogi od vas bit će angažovani na prvim linijama i upućujemo našu najiskreniju zahvalnost na tome. Za one od vas koji, poput mene, možda žele pomoći na drugi način pripremili smo odgovarajuću shemu s našim studentima (…) Željeli bismo se povezati sa svršenim studentima koji bi im mogli dati savjete u karijeri ili samo riječi ohrabrenja. (…) U nastavku šaljemo početni spisak studenata koji su tražili partnera među svršenim studentima. Molim Vas, javite mi želite li se upoznati sa studentom i biste li željeli pomoći (…) Osim toga, javite nam ako imate bilo kakvih ideja o tome kako trenutno možemo podržati Lincolnovu zajednicu.”
Ovo je samo simbol za način na koji elitni univerziteti grade svoje mreže po cijelom svijetu. Ni britanska ni američka vlada nisu osmislile ove sisteme nego sami fakulteti, koji potiču studente na tri osnovna principa: akademsku rigoroznost, umrežavanje, ali i međusobnu podršku.
U tom kontekstu, kao osoba koja više ne polaže nade u institucionalne političke promjene, smatram da i svi mi imamo kolektivnu odgovornost za uspjeh našeg cjelokupnog društva. Stoga i sebi i svima postavljam pitanje: šta smo to mi kao pojedinci i kao kolektiv uradili za društvenu promjenu?
Izvor: Al Jazeera