Blog

‘Rijeka Ciao’

Plan je od samog početka bio zamišljen vrlo ambiciozno. Milijunima se baratalo kao da, u najmanju ruku, rastu na grani pa ih samo treba pobrati. Osim toga, od prvog dana bilo je jasno da država na hrabar pokušaj iskoraka Rijeke, kao grada koji će biti Europska prijestolnica kulture 2020. godine, gleda s figom u džepu i da će na prvoj okuci pronaći povod da iskoči iz jurećeg automobila. Za kvaku vrata držao se i Grad Rijeka, znajući da samostalno ne može izdržati financiranje projekta i da će naprosto propasti ako dođe do toga. U cijelu priču se, kao što uvijek ovdje biva, uvukla i politika pa su zazori između centralne vlasti (koju drži HDZ) i lokalne (Rijeka je socijaldemokratska već trideset godina) dodatno EPK-u gurali glavu ispod vode.

U brojkama to izgleda ovako: ukupan trošak bio je predviđen na 71,3 milijuna eura, od čega bi više od polovine otišlo na obnovu gradske infrastrukture, a 18,5 milijuna eura na sam program. Za usporedbu, tih 71,3 milijuna tek su nešto manje od polovine ukupnog proračuna za kulturu u Republici Hrvatskoj. Grad je trebao dati 28,2 milijuna eura, iz EU fondova bi se povuklo 25,5 milijuna, a od države 10 milijuna eura. Koliko je od zamišljenog realizirano, tek ćemo vidjeti s prvim financijskim izvještajima.

„Ruzinavi“ brod kao tužna ilustracija cijele priče

Od projekta, u svakom slučaju, nije ništa ostalo. Održano je velebno otvaranje pod motom „Luka različitosti“, grandiozan show sa stotinama sudionika koji su trebali naglasiti ne samo industrijsku gradsku historiju, nego i jasno antifašističko opredjeljenje te poštivanje svih manjina, simbolički iskazano kroz pjesmu „Bella Ciao“ na čiju su izvedbu – a sve kroz tisuće varnica i baklji, stotine brodova, pjevače i pjevačice u plavim radničkim mantilima – ljevičarima išle suze na oči, a desničarima para na uši. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pa se na toj otvarajućoj „Operi Industriale“, održanoj prije gotovo tri mjeseca, u riječkoj luci pojavio i finski zbor vikača koji su „odvikali“ himne svih država u kojima se Rijeka nalazila, uključujući i „Bože pravde“ i „Hej Slaveni“, što bi dežurni nacionalni higijeničari nekako i podnijeli jer nisu baš najbolje razaznali što Finci viču, da organizatori u ulici u samom centru grada nisu postavili panoe sa simbolima tih nekadašnjih država, od kojih su, predvidljivo, najviše zazora izazvali oni jugoslavenski. Kad se spomenulo da će na jedan od nebodera biti postavljena velika crvena zvijezda, ovi su doslovno podivljali od muke. Tu je, uostalom, i vrlo skupa obnova Titovog broda „Galeb“ s kojim je maršal proputovao pola svijeta, a kojeg je Grad Rijeka otkupio od Crne Gore s namjerom da ga obnovi i u tu svrhu uzeo kredit. S obzirom kakvo je stanje, ne bi bilo čudno da se i od toga odustane i da „Galeb“ i dalje bude „ruzinavi“ brod kao tužna ilustracija cijele ove priče.

Od svega, kao što rekosmo, nije ostalo skoro pa ništa. Realizirani su tek manji programi, a dolaskom koronavirusa i proglašavanjem epidemije na području cijele Hrvatske, pa tako i Rijeke, postalo je jasno da se kraj bliži, da je projekt već polegnut u lijes i da je ostalo tek pitanje tko će uzeti čavle i riješiti se ionako neželjenog čeda, s kojim država od početka nije znala što bi, a Grad kako bi.

Svima pomoć države, samo kulturnjacima otkaz

Na kraju je to učinila sama tvrtka Rijeka 2020. podijelivši prije desetak dana 59 otkaza od ukupno 70 zaposlenih koji su trebali izgurati projekt kojem tako njegovi financijeri nisu dali ni minimum šanse da u ovim teškim vremenima barem preživi pa da dio programa – onaj za kojeg je to moguće – prebaci na Internet, kao što su to uradila praktički sva kazališta, da o muzičkim sastavima ne govorimo.

Tako je jednim potezom pera ugušen sav višegodišnji trud i potencijalno jedno od najvećih ulaganja u kulturu u Hrvatskoj uopće, a zgažena svaka ideja kulturnog rada. Ne zaboravimo da je upravo ta riječ – „rad“ – bila jedna od simbolički krucijalnih u cijelom projektu. S otkazima je i ona obezvrijeđena pa su isti oni ljevičari kojima su suze išle od ganuća na „Bella Ciao“ proplakali od tuge i muke, dok je desnica trijumfirala slatko se smijući propasti.

Još je poraznija činjenica da je dijeljenjem otkaza projekt naprasno završen u vrijeme dok država spašava praktički sve zaposlene, bez obzira radili u državnim ili privatnim firmama. Svim poduzećima koja su to željeli – a tko to ne bi htio? – iz proračuna je isplaćeno 730 eura po zaposlenome. Ta će mjera trajati tri mjeseca, za koliko se predvidjelo da će trajati zastoj ekonomskih aktivnosti, pa će kompanije tako dobiti više od dvije tisuće eura po zaposlenome, samo da ga zadrže u radnom odnosu, što je po mnogočemu jedinstvena mjera u cijeloj Europskoj uniji, budući da država ne inzistira na čvrstim kriterijima o minimalnom padu prihoda u tom razdoblju niti namjerava ući u vlasničku strukturu poduzeća kojima pomaže javnim novcem.

Kultura i kulturno ovdje ne mogu u istu rečenicu

S druge strane, zaposlene u tvrtki Rijeka 20202, koja je u javnom vlasništvu, bez pardona šalje na burzu rada, a da nikome ni na kraj pameti nije bilo da se i njima nekako pomogne. Kao što se, na primjer, pomoglo sportskim klubovima u javnom vlasništvu, a takva je većina. Za plaće njihovih trenera i ostalih zaposlenih iz proračuna je izdvojeno više od pet milijuna eura. Nije to čudno. Na ovim prostorima kulturni rad nikad nije mogao stati u istu rečenicu s kulturnim, posebno kad ovaj ne pristaje na proklamirane ideološke agende sazdane na nacionalnim budnicama i crkvenoj baštini. A platiti trenere Dinamu? O, to da, za njih se uvijek para mora naći.

Od svega, dakle, nije ostalo puno. Tek snimka s otvorenja na You Tubeu, pozamašni honorari kreativcima koji su odradili otvorenje i 59 novih nezaposlenih na burzi.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO