Nečija čehra, tj. izraz lica, u vremenu iza nas, bila je često glavni pokazatelj kakav je neko kao čovjek, je li pristupačan ili odbojan, mrzovoljan ili drag… Po čehri smo, bez ikakvih dubljih analiza i saznanja, ljude smiještali u dobre i loše, blage i goropadne, pa smo im na osnovu toga, bez ikakve zadrške ili prilazili, ili ih zaobilazili i odbijali. Išli smo dotle da smo čehri mogli znati i da li taj neko koga posmatramo govori istinu ili laže, pa čak i dalje – kome i čemu pripada, za koga navija, protiv koga je…
Postoje ljudi čija intuicija i sam pogled na ‘čehru’ nikad ne varaju, ali mnogi su se uveliko ogriješili jer su često na osnovu nje donijeli pogrešan sud.
Bilo kako bilo, čehra u svim svojim pojavnim varijacijama (vedra s osmjehom, namrgođena bez osmijeha i sl.) je, bez obzira kako se izgovara na različitim jezicima i kulturama, nešto što svako na ovom svijetu ima i ona je, zapravo, prvi neverbalni i komunikacijski signal koji primijetimo pri susretu s nekom osobom.
Naša lica bila su znak međusobnog raspoznavanja sve ovo vrijeme mnogo više nego što je to bilo ono što je ispod lica. Naša prijateljstva i neprijateljstva, ljubavi i mržnje, dopadljivost i odbojnost… sve to je uglavnom počinjalo od tog komunikacijskog koda i čitava se nauka, filozofija, industrija… bavila time.
Kako izgledati dopadljivo, umiljato, nadmoćno, profesionalno, zafrkano… sve je išlo uglavnom odozgo – od lica i čehre.
Bezlične maske
Danas to, za mnoge najmoćnije oružje i adut, više nema nikakvog smisla. Ono što je bilo fokus pažnje, pa ma gdje da se nalazili, nestalo je pod higijenskim maskama. One su postale i naše lice, i naše naličje, i naš make up. Komunizam u fashion obliku, jednostavno rečeno. A mnoge maske, koje su se skrivale iza tih čehri, pale su.
Pandemija izazvana korona virusom, svijet je izjednačila bar u jednom – više ga ne ocjenjujemo i ne procjenjujemo na osnovu toga kako izgleda nečije lice i kakav je njegov izraz. Ona je obrisala donekle i starosnu dob, jer se pod maskama bore manje vide, ali je obrisala i emocije. Bar one koje smo izražavali mimikom, osmijehom, jednom riječju – čehrom.
Život pod maskama na trenutke može biti zanimljiv, kao u onoj Vajtinoj pjesmi: Pod tuđom maskom lakše se živi – možda za trenutak možemo slobodno da se smijemo, a ne iza leđa, da imamo tremu, a maska je prikrije, da sakrijemo zbunjenost ili, što rekao jedan moj prijatelj – bez imalo grižnje savjesti da prođemo bez pozdrava pored komšije kojeg ne simpatišemo… ali s njom sigurno nikad nećemo sakriti naše pravo lice, niti će ona ikada otkriti naše prave emocije.
A emocije su nam u ovom vremenu, kada je socijalna distanca postala egzistencijalni imperativ, potrebnije nego ikad.
Zato sačuvajmo bar iskru u našim očima. Onu, koja je uvijek bila ogledalo naše duše.
I – pazimo na glas. Jer, on će nas i ispod maske, uvijek odati i drugima dati do znanja kakva nam je čehra.
Izvor: Al Jazeera