Nakon što ju je više od pola sata tukao nogama i rukama, istovremeno prijeteći da će je ubiti, i to sve pred očima dvoje malodobne djece, počela je hroptati i teško disati, jer joj je usput slomio i rebro.
Pomislio je da će umrijeti pa joj je rekao da će pozvati Hitnu pomoć, ali da im mora reći da je ozljede zadobila kad je slučajno pala niz stepenice.
Ovo je samo jedan u nizu primjera obiteljskog nasilja.
Radi se o „uglednom solinskom HDZ-ovcu, gradskom vijećniku i šefu DVD-a“.
Žena je spas s djecom potražila u sigurnoj kući. A on je navodno već isključen iz stranke.
Bit će zanimljivo vidjeti koju će kaznu, ili nagradu, dobiti na kraju.
Pala niz stepenice. Udarila se u ormar. Prozor. Ili rječnikom ceste- slučajno je naletila na njegovu šaku. Pa i nogu. Više puta.
Štoviše, takvo je postupanje postala neka vrsta pošalice kod zlostavljača koji se uopće ne srame da je izgovore, čime ustvari daju do znanja da se ponose učinjenim, da je zlostavljanje dio naslijednog prava, nečiste krvi našeg okoštalog patrijahalnog društva.
‘Udri sine, i tata je’
„Udri sine, i tata je“, reći će takvi i umjesto u zatvoru završiti u vicu. Ili stranci, kao ugledni član.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
„Ostati doma“ u vrijeme krize izazvane pandemijom virusa COVID-19 za mnoge nije opcija. Biti zatvoren u karanteni sa svojim zlostavljačem čini se kao najgora noćna mora. Kraj bez kraja.
Ministar unutrašnji poslova RH Davor Božinović na svom twitter nalogu pozvao je sve koji imaju bilo kakvo saznanje ili sumnju da se negdje događa nasilje u obitelji da odmah prijave, te da će policija promptno reagirati. Ranije sam iz resornog ministarstva dobila odgovor kako ne bilježe porast prijava slučajeva nasilja u obitelji, ali da su svjesni da ova situacija pogoduje pojavi i intenziviranju nasilja u obitelji, osobito nasilja nad ranjivim članovima – djeci, osobama starije životne dobi i osobama s invaliditetom.
Međutim, broj poziva Udrugama i SOS centrima raste. Vjerujem da je tako i u drugim državama regije. Ako ne i gore. Zašto je to tako?
Već neko vrijeme sam kroz inicijativu #SPASIME u kontaktu s mnogim žrtvama ili njihovim članovima obitelji. Priče koje pišu i šalju privatno ostavljaju nemali trag na sve nas.
Kada vam majka u ponoć piše iz ormara s malim djetetom, jer ‘on pijan lupa na vrata, i jer ju je došao ubiti’, ne možeš samo zaspati. U vama se aktivira uzbuna najvišeg stupnja, prigovor na savjest koja ne može i neće ostati mirna dok joj netko uporno u strahu viče: spasi me.
Situacija u izolaciji se, prema svemu sudeći, pogoršava. Žrtvama su mobiteli oduzeti, zlostavljači su uveli policijski sat u kojemu pod krinkom krize i mimo očiju javnosti postaju porodični represivni aparat diktatorskog tipa. Dakle, ako i želi nazvati upomoć, žrtva to nije u prilici učiniti.
Zabranjeno im je kretanje, mnoge ne puštaju van domova koji su postale male tvornice užasa, mučionice na kojima bi pozavidjeli i srednovjekovni tamničari. A ako i uspiju pobjeći, mnoge pomisle ‘kome na vrata’ ili ono gore ‘što će selo reći’? Nasilje nije obiteljska stvar.
Kome vjerovati?
Za one koje uspiju prijaviti slučaj, upitna je njegova evidencija, jer su u ovoj krizi prioriteti neki drugi. U nedavnom razgovoru s Mirjanom Kučer, iz splitske Udruge Domine, saznajemo da je policajac, kad je prilikom poziva napokon i izašao na teren, prijavio NJU. Za remećenje javnog reda i mira. I uputio je u centar za beskućnike.
Svaka prijava, svaki poziv čini se kao kocka. A ako se ta „igra“, taj rulet, ponovi više puta, odustaješ, jer čini se nema smisla. Onaj koji bi te trebao prvi zaštititi, šalje te u centar za beskućnike, i usput kaže da to „nije ništa“. Kome, dakle, vjerovati?
Sanja Sarnavka, ženska aktivistica s dugogodišnjim iskustvom rada sa žrtvama kaže: “Brine me što Vlada Republike Hrvatske nije posvetila dovoljnu pažnju problemu obiteljskog nasilja za vrijeme pandemije. U drugim zemljama o tome se već dugo govori i poduzete su određene mjere: u Engleskoj i u Trentu u Italiji nasilnike se odmah nakon prvog poziva u pomoć izmješta iz zajedničkog doma, a žrtve – žene i djecu – se ostavlja i osigurava im se psihološka podrška.”
Žrtve ne mogu čekati
Dok se čeka na rješenje i „nacrt“, uopće ideju za izmještanje nasilnika iz obitelji, a ne žena i djece iz njihovih domova, ono što je nažalost neophodno, još jučer, su dodatne sigurne kuće.
U ožujku 2019. Vlada RH na sastanku s inicijativom #spasime obećala je otvoriti još šest sigurnih kuća, u šest županija u kojima ne postoje. Do danas se to nije dogodilo. Obećali su i nacionalnu SOS liniju. Ni to još nije realizirano. A žrtve ne mogu čekati.
Postoje brojevi na koje mogu zvati, ali u trenutku kada ju mlati, udara nogama i rukama po tijelu, po glavi, teško je guglati sve te brojeve.
Dani prolaze, a netko tko je odgovoran nikako ne može shvatiti da je svaki sat bitan. Koliko još žrtava treba izgubiti život? Čeka li se neki „lijepi“ okrugli broj, pa da se naprave određeni koraci? Virus nasilja u obitelji pred našim očima mutira, postaje sve otporniji, sve smrtonosniji, a pravovremene reakcije uporno izostaju, kao i javne osude, a na kraju, ono najvažnije, izostaju zaslužujuće presude.
A, vi… Prijavite i ne okrećite glavu. Nasilje nije obiteljska stvar.
Izvor: Al Jazeera