Baveći se obrazovanjem u Bosni i Hercegovini vidio sam da su pojedinci u školstvu u stanju započeti promjenu i svjesni su da ćemo posljedice njihovog djelovanja vidjeti tek za deset, dvadeset godina. Svako njihovo pojedinačno otimanje od sistema kojemu nije u interesu da djecu uči kritičkom mišljenju i samostalnom prosuđivanju je zalog za budućnost, a koliko će u tome uspjeti zavisi od nas. Danas živimo posljedice obrazovanja kojemu nisu u fokusu univerzalne ljudske vrijednosti, nego tek partikularni interesi iza kojih dolaze podjele i nacionalizam. Želimo li da kroz iste posljedice prolazimo i za sljedećih dvadeset godina?
Lekcije iz Baltimorea
Tražeći načina kako da dane u samoizolaciji učinim običnijima, vratio sam kultnoj seriji Davida Simona The Wire (2002-2008), čija je cijela četvrta sezona posvećena obrazovanju.
Serija je nastala kao pokušaj da se dokumentira ono što se zbivalo u Baltimoreu dvijehiljaditih kada su su proizvodni pogoni preneseni u zemlje s jeftinom radnom snagom, a interesi onih koji trguju drogom, bave se politikom, rade u policiji, vode sindikate, pišu za lokalne medije i obrazuju djecu se počeli naglo prelamati preko leđa ovog lučkog grada. Scenariji je sazidan od mnoštva malih priča koje kao da smo čitali u novinskim člancima. Svaka od njih je dosljedno izvedena, radnja je motivirana, a psihološki profili likova u potpunosti zaokruženi. U prve tri sezone upoznajemo protagoniste koji stoje s jedne i druge strane kriminala, problema u koji je grad duboko zaglavio. Vidimo da dio novca od droge završava u džepovima senatora i guvernera.
Misle da ne uče, a zapravo – uče
Kriminalcima postaju i djeca. Njihovo odrastanje je obilježeno siromaštvom i nasiljem, a kako odmiču epizode tako se s njima identificiramo. Kada u četvrtoj sezoni dođemo do teme obrazovanja, otvara se pitanje krupnije od svih drugih. Kako i zašto su djeca i dileri na ulicama? Onda nas se uvodi u obrazovni sistem kroz vrata jedne škole u Baltimoreu. Da li je i kako je moguće mijenjati stanje stvari?
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Da je stanje stvari moguće mijenjati i kako se ono može mijenjati saznajemo kroz epizodu o nastavniku Prezu. Zatičemo ga kako u učionici đake uči matematiku dajući im da igraju igre s kockom nesvjesni da tako usvajaju zbrajanje, dijeljenje, razlomke i procente. Pretvara se da oni misle da ne uče, a zapravo uče. Njemu je stalo da obrazovanje učini sigurnim utočištem za djecu i nisu mu bitne metode učenja ukoliko djeca uče, dok, sa druge strane, u školi ne vjeruju u preobrazbu. Za mnoge su djeca unaprijed izgubljena i rade samo ono što moraju. Kako više nije mogao izdržati pritisak i naići na razumijevanje, njegov se mikrokozmos raspada, a đaci koji su počeli proces preobrazbe napuštaju školu i završavaju na ulici.
Sa druge strane, Namond je učenik čiji je otac osuđen zbog ubistva, a majka ga ohrabruje da na uglu prodaje drogu, cinkajući ga ocu kad god bi on odbio da to radi. Predvodi bunt protiv škole, poziva druge da to radi i ismijava one koji nisu uz njega, što ga preporučuje za program socijalizacije. Program je eksternog karaktera, provode ga istraživači s lokalnog univerziteta pokušavajući odgonetnuti zašto obrazovanje isporučuje tako loše rezultate, šta su razlozi zbog kojih djeca ne prihvaćaju školu, zašto je u školi teško uspostaviti radnu i kreativnu atmosferu?
Ispostavlja se da djeca uključena u program imaju određene psihičke probleme, traumatizirana su i odupiru se školi u koju kao i u sistem nemaju povjerenja ili je se boje, a njihovo ponašanje je izraz nesposobnosti da se izglave iz stege u kojoj su pričepljena onim što se od njih očekuje i onim što oni jesu. Kad su najzad počeli otvoreno pokazivati što osjećaju, bez straha da je to slabost, program biva ukinut.
Nastavnik historije kao rimski car, kombi kao vrtić
I jedan i drugi primjer ilustriraju kako je promjena u školstvu moguća ukoliko se pojedincima da šansa, što me navelo da se sjetim onih koje poznajem; prosvjetnih radnika koji su svoje škole preporodili uvodeći nove ideje i šireći ih. Dali su djeci prostora da kreiraju sadržaje prema svojim potrebama, u kojima će uživati i kroz koje će lakše učiti, ne opterećujući ih onim što se mora, što im ujedno i dosadno.
Vidio sam kako nastavnici na časovima matematike s učenicima igraju šah i monopol. Upoznao sam učiteljice koje su preinačile kombi u mobilni vrtić. Odlaze tako u ruralne sredine, parkiraju kombi na guvno, skupe djecu i uče ih slova, brojeve, boje… Čine im dostupnim predškolsko obrazovanje. Bio sam na času kod učitelja koji učionicu pretvorio u lutkarsko pozorište, pa djeca uče praveći predstave i dajući lutkama uloge. Jedan je nastavnik na časove historije dolazio obučen kao rimski car ili osmanski sultan. Poznajem i učiteljicu koja je djecu u razredu naučila znakovni jezik zbog jednog gluhonijemog učenika. U jednom su selu pokrenuli školsku zadrugu, pa su djeca uzgajala voće i povrće, hranila stoku i reciklirali otpad, sve vrijeme učeći biologiju, fiziku, moju okolinu… Kasnije su od zarađenog novca pomogli socijalno ugroženim porodicama i svojoj školi kupili pametnu tablu. Bio sam u školi u koju učiteljica dolazi radi samo jednog djeteta.
Neki su ustrajali na svom putu, a njihove ideje su postale sastavni dio školskog programa, dok su drugi odustali jer im je sistem naprosto suzio prostor i spriječio ih da se razvijaju. U svakoj od njihovih priča djeca su jedini stvarni dobitnici ili gubitnici, a nama ostaje da naučimo kako reformi društva mora prethoditi korjenita reforma obrazovanja.
Stoga nas baltimorski primjeri i oni kojih sam se kroz njih sjetio mogu naučiti kako trebamo pomoći pojedincima da izgrade i ojačaju svoje mikrokozmose, te da od nas pojedinačno zavisi hoćemo li djeci osigurati dovoljno dobro okruženje kako ih ne bismo izgubili.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera