Od svog odrastanja pa do sad ne pamtim kad sam dočekala Vaskrs na ovaj način. Da budem zatvorena u stanu i da ovaj najveći praznik za nas hrišćane ne odem u crkvu, makar da zapalim svijeću. Ali i da odem na groblje da odnesem baki i djedu jaje ili bilo ko od moje porodice. Znam koliko bi to njima značilo. Baka nam je, dok je bila živa, uvijek govorila, ne zaboravite me za praznike, makar jaje mi stavite na grob. I to se godinama ispunjavalo. Crveno jaje, simbol Vaskrsa, a postoji i vjerovanje da vaskršnje jaje predstavlja simbol obnavljanja prirode i života, jer je za Vaskrs Isus Hristos vaskrsao.
Kako je uveden policijski čas, ništa se ne može. Ni kretati, ni slaviti sa voljenima, barem ne onako kako smo mi to navikli prije. Razumljivo je to i u ovakvoj situaciji kad je život u pitanju, nema se drugog izbora. Biti daleko od porodice za praznike, predstavlja stvarno prazninu. Jedino što može da nam ispuni sad toplinu srca je kako je to prije bilo, barem meni. Kako smo slavili kad smo svi bili na okupu, kako smo se smijali i pričali priče. Uvijek se za praznike potegnu priče iz mladosti, anegdote koje su se baš uvijek pričale. Znamo ih svi napamet, ali uvijek ih volimo slušati opet. Nije nikad dosadno i uvijek smo se smijali.
‘Srećno jaje’
Tradicija i kako se proslavlja Vaskrs, vjerujem da je svagdje na neki način drugačija, ali svima je zajedničko da se boje jaja. Neko boji za Veliki petak, neko u subotu. Pamtim da smo mi to uvijek radili na Veliki petak. Voljela sam da jaja na sebi imaju djetelinu, pa sam uvijek tražila sa četiri lista, da bude srećno jaje. A, pod tim sam mislila, da bude jako, da se ne razbije. Mama je znala da kupi sličice kad smo bili manji, jer je mislila da je to nama interesantno, pa smo lijepili po jajima. Kasnije smo uvijek pokušavali da uradimo nešto lijepo na jajima, ali da bude opet jednostavno. Nismo pravili bravure i mala umjetnička djela od njih, ali se zaista uvijek divim tim ljudima kako lijepo naprave šare. Mi to jednostavno nikad nismo radili.
Ja sam uvijek voljela da ih brišem na kraju i glancam da se sijaju. Umočim krpu malo u ulje i glancaj svako jaje, ali svako. A, uvijek se spremalo dosta jaja, jer je i nas bilo dosta. Mada, uvijek je neko falio pa je baka tokom ručka znala reći “sljedeće godine da nas bude više”. Uvijek smo se znali nasmijati na tu rečenicu. A, ona je uvijek u molitvi spomenula osobu koja nije s nama i poželila da bude sljedeće godine i puno zdravlja svima.
‘Jaje čuvarkuća’
Vaskrs se u našoj kući uvijek obilježavao odlaskom na uranak (crkvu), molitvu i ono jaje koje se dobije u ckvi uvijek smo ostavljali kod kuće, da bude “čuvarkuća” do naredne godine. Da čuva kuću i da nam podari zdravlje. Mi smo tako vjerovali. Neko čuva prvo obojeno jaje, neko jaje iz crkve. Sve je do tradicije i načina kako neko obilježava. Samo znam da mi je uvijek čudno kako se nikad ne sjetim da jedem sir i med, jabuku i med. Uvijek to jedem za praznike i uvijek kažem kako je ukusno i da ću jesti i poslije, ali nikad ne jedem. Valjda i jeste posebno kad se jede rijetko.
Mama i baka su znale da spreme ručak, kolače, pite i sve što ide uz to. Nije tu nikad bilo do hrane i prejedanja nego do načina kako se sve to spremi s ljubavlju. Nije ni do toga da li je neko vjernik ili nije. Mi smo samo voljeli da budemo skupa, i da ne zaboravim, da se “tucamo sa jajima”. Borimo ko će da pobjedi, jer “bitno” je čije je jaje pobjednik.
Ove godine svi smo na sve strane. Nećemo praznike proslaviti zajedno, ali ono što je najbitnije svi smo zdravi. Okupićemo se mi opet. A, slavlje? Biće slavlja.
P.S. Svima koji su bolesni, koji su tužni… želim čestitati Vaskrs.
Hristos Vaskrse svima i neka vaše jaje pobijedi!
Izvor: Al Jazeera