Moje sjećanje sa omladinskih radnih akcija

Brigadiri na akciji radili su više od milion i šest stotina hiljada efektivnih sati

Nakon sedam dana, napokon mobitel… Moj drug sa radne akcije, iz Kreševa Sale, šalje mi dopunu, za mobitel…., a ja, ovih dana htjela il’ ne stalno mislim na Doboj i na Radnu akciju. Kad god jedem sardinu, i sir “Zdenka” ili neku drugu varijantu te vrste sira, ja sam na “šinama”. A, ovih dana vadim sve “hrčkove zalihe” sardina koje sam skupljala da imam za planinu. I sad su mi baš dobro došle. Ne mogu vani, zbog mjera izolacije, jer imam više od 65 godina, a ne želim nikoga zamarati. I kako trošim zalihe, evo skoro svaki  dan sam na šinama…

Paklenica, juli 1978. Sunce upeklo, cvrlji… bijeli tucanik na vagonu još više blješti na suncu i odbija se pravo u čelo, u oči.

Lopata tupo udara o to usitnjeno kamenje. Trebala bi kliziti po vagonu, ali žuljevi neki popucali, pa krvare, neki otvrdli, pa i to pritišće, ali ne odustaješ. Taj dan, 11 vagona tucanika istovarila brigada Džemal Bijedić iz Kreševa. Nas 90, taj dan smo ponijeli ime “udarni” najbolji. Bili bismo mi najbolji da nije bilo Breze i njihove brigade. A, i kako bismo ih nadjačali kad su imali Sirotanovu lopatu. Kao tri obične. Alija Sirotanović, legenda rudarstva unio je u praksu tu lopatu. Prozvaše je Sirotanova lopata!

Niste, niste pogriješili, još uvijek sam ja…tada nastavnica muzičkog, apsloventica Fakulteta politički nauka. Dvadeset tri godine mi je… i ispred svog kolektiva škole “Ivo Lola Ribar” zadužena sam za funkcionisanje kulturnog života u brigadi. Kada su mi to saopštili, bila sam u čudu.?! Gdje ću ja na Radnu akciju sa metar i po i pedeset kila. Al’ odoh. Itekako, i lopatala, i nosila žabice, po dvije na svakom prstu, namašćene kolomašću, i takvim prstima jela eto onu sardinu na početku teksta. Još osjećam okus kolomasti, ali mi nije muka. Čini mi se da me još čuva ona vakcina koju smo svi dobili prije odlaska na akciju. Zvali smo je konjska.

Trideset dana, ustajali, kad ustaje sunce… I pored toga što još spavaš na nogama, to je oko pola četiri ujutro, to su najljepši trenuci koje pamtim. Svitanje, buđenje dana. Svako jutro je bilo mučno… ustajte brigadirkeeeee…. Dok se snađeš, opereš zube, umiješ, i već u stroj.

I dok stojim u stroju, žmirim i čekam da sunce izađe…i grije me kroz trepavice. Kratak mi je taj bljesak jer slijedi izlazak iz Omladinskog naselja. Pješke ideš do voza…sjedaš u voz i pravo trasa.

Možeš nastaviti spavati u vozu, na livadi, al kratko… Svako malo neka prozivka, i čeka…. Il’ čekaš doručak, il’, pragove, ili tucanik, ili žabice… Povratak iza 13.00.

Ne znaš hoćeš li u kupatilo, hoćeš li takav prašnjav u krevet, da napokon zaspeš, ili na ručak… ja dodatno na sastanak i dogovor oko aktivnosti, u toku dana i za večernje druženje i kulturni program. Najveći foliranti na terenu bili su brigadiri Studentske brigade, ali zato su navečer imali sjajan kulturni program.

Eto, shvatili ste da sam bila brigadir Radne akcije Šamac Sarajevo 1978.smjena IV.

Šamac – Sarajevo

Bilo je naporno, zaista…! Ali taj osjećaj kad sam se poslije vozila vozom tom prugom, da te pragove, ste vi postavljali, ma nisam ih ja postavljala ,naravno, ali jesam redala žabice (šarafe na pragove), da taj kamen između njih ste vi lopatali… to ne možete u kupeu nikom reći. Smijali bi vam se. A, meni…to je “hori vasiona”. To putovanje, izašla sam u tamni hodnik vagona, glavu i nos sam prislonila na staklo prozora, brojala stubove, svjetiljke, svaku prepoznavala, a srce hoće iskočiti od te neke sreće. I opet Paklenice. Ma nije tako paklena kako smo je zvali, čak je to predivno zeleno okružju, uz rijeku Bosnu, kao perivoj. Al’ tada je bila paklenica. Bila je paklenica, iako baš tu  uz trasu, domaćice su nam donosile kiselo mlijeko, šljive, slatki kajmak uz vruć domaći hljeb, da se okrijepimo.

Drugi kolosijek! Trebalo ugraditi oko milion kubnih metara materijala, probiti sedam tunela, među kojima su najteži bili Vranduk i Sikola, sagraditi 34 mosta, izmještati korito rijeke Bosne, istovariti i položiti oko 120.000 pragova, istovariti i razasuti 250.000 kubnih metara tucanika, iskopati brojne kanale i temelje za stubove kontaktne mreže jer pruga je elektrificirana.

Omladina odlučila kao i 1947. da ponovo ide na prugu. Treba na pruzi Šamac – Sarajevo izgraditi drugi kolosijek kroz srednju Bosnu od Doboja do Zenice u dužini od 100 kilometara. Simbolično, ova omladinska radna akcija je počela 1. aprila i trajala do 25. novembra 1978. godine. Radovi završeni za osam mjeseci. Akcijom je rukovodio Glavni štab lociran u Doboju, a komandant je bio omladinac Filip Vuković iz Bihaća. Bila su i četiri štaba na trasi pruge u Doboju, Zavidovićima, Žepču i Nemili kod Zenice. Drugi kolosijek od Doboja do Zenice 1978. gradilo je 24.000 omladinaca i omladinki svrstanih u 250 radnih brigada iz svih krajeva Jugoslavije, brigada djece naših radnika u inozemstvu i brigada mladih vojnika i starješina iz tadašnje JNA; i jedan broj mladića i djevojaka iz drugih zemalja.

Nevjerovatan takmičarski duh. Sada je neobjašnjiv, a ni za razumjeti. Izgrađivalo se drugarstvo i zajedništvo. I kao što sam već pisala u vrijeme kad nismo na trasi, u naseljima su bile razvijene društvene aktivnosti i kulturno-zabavni život. Pjevalo se na svim jezicima naših naroda i narodnosti. Bile su zastupljene mnoge sekcije. Moram istaći da sam i sama završila kurs fotografije, kojeg je držao poznati foto reporter Slavko Eric. Nažalost pokojni je .To me je Rikard Larma, evo nedavno informisao. Naravno, u odnosu na akciju iz 1947, drugi kolosijek je građen uz upotrebu suvremenih građevinskih mašina, što je ubrzalo radove, ali dobrovoljni omladinski rad ni tada ništa nije moglo zamijeniti. Stroj nije mogao nositi “moje žabice”…. i neke druge poslove.

Nisam nostalgičar za prošlim sistemom, niti me zanosi ideja bratstvo jedinstvo (koje smo na najgori način iskusili mi u Sarajevu), no to što nosim s akcije su visoke moralne vrijednosti. Od odnosa prema poslu, prema vrijednosti tog našeg dobrovoljnog rada, od drugarstva, pa i kavaljerštine koju su kolege pokazivale. Nije to ona klasična, da te zamjeni u radu, to nisi htio, jer si želio dokazati se, nego u onom poštovanju kolegice, kao druga, jarana. I na kraju bilans. Brigadiri na akciji radili su više od milion i šest stotina hiljada efektivnih sati, ostvarujući pri tome normu od blizu tri miliona sati čiji finansijski efekat premašuje 169 miliona tadašnjih Yu-dinara.

Izvor: Al Jazeera