Kako je društvo opet ‘izolovalo’ djecu sa poteškoćama u razvoju

Nakon odluke o zabrani kretanja djece, postavlja se pitanje i šta je sa samohranim roditeljima (AP)

Sjećate li se fotografija vezane djece i osoba sa poteškoćama iz Zavoda Pazarić od prošle godine? Fotografije koje su obišle cijeli svijet uz natpise kako se u Bosni i Hercegovini zlostavljaju djeca sa poteškoćama.

Sigurna sam da se većina sjeća tih groznih fotografija, no ono što je evidentno je činjenica da većina ljudi zapravo ne razumije zašto su nastale.

Nastale su zbog nedostatka osoblja, odnosno njegovatelja u toj instituciji, pa uslijed toga brige o najnemoćnijima među nama.

Malo ljudi zna da se djeca i osobe sa poteškoćama znaju samopovrijeđivati, odnosno udarati sami sebe do krvi, pa čak i do smrti jer su anksiozni, jer žele nešto što ne mogu reći ili pokazati, jer ih nešto boli, jer žele iskomunicirati nešto što za nas „tipične“ ljude nije razumljivo i ne možemo dosegnuti.

Obzirom da u Pazariću nije bilo adekvatnog osoblja, ono malo što ga je bilo je odlučilo valjda, bolje ih je vezati nego da se povrijede do smrti.

Ovih dana i sedmica smo svi, skoro čitav svijet u posebnim mjerama uslijed pandemije Korona virusom (covid-19) i shodno tome Federalni krizni štab u BiH je donio naredbu o zabrani kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina.

Pored svih, ovo je mjera koja je izazvala najviše bure u javnosti, negodovanja i pitanja naših sugrađana. Između ostalog, mjera važi za sve, pa tako i djecu sa poteškoćama u razvoju.

Dani su prolazili, a sve više roditelja je bilo očajno u vezi sa ovom mjerom. Neka od djece su za samo sedam dana dosegla nivo anksioznosti gdje su se počeli samopovrijeđivati, vrištati, odbijati jesti, spavati, bilo šta što bi ih moglo smiriti. Nekolicina njih se povrijedili do krvi i potpuno zatvorili u sebe.

Šta je sa samohranim roditeljima

Da, postoje djeca koja ne razumiju da postoji neki virus, da je smrtno opasan, da ne mogu imati rutinu, da ne mogu izaći vani, da nema njihovih uobičajenih aktivnosti.

Shodno tome, mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju smo tražili od Kriznog štaba da ipak napravi izuzetak, te da dozvoli da se djeca kada su u krizi ipak mogu na kratko izvesti vani. I jesu, štab je dao dozvolu pod uslovom da se naravno poštuju sve mjere opreza, koriste maske, rukavice, i roditelj može izvesti dijete 50 do 100 metara od zgrade. Samo kratko, samo da se kriziranje djeteta suzbije.

Takva odluka nam je u javnosti vraćena kao bumerang kao loša, diskriminirajuća, uz vrlo pogrdne riječi pojedinaca, komentara koji lede krv u žilama svakome do nas.

„Dabogda ti sva djeca bila takva“ – je samo jedan od inih, a ispod teksta nekog od portala i fotografije Fahrudina Solaka, šefa kriznog štaba. Čak i neke javne ličnosti donose svoja mišljenja i angažiraju zajednicu u kreiranju javnog negodovanja, a zbog sve druge djece.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nakon same odluke o zabrani kretanja postavlja se pitanje šta je sa samohranim roditeljima, kako će oni funkcionisati ako im je zabranjeno izaći dijetetu, a o istom se ne mogu brinuti nana ili dedo recimo jer je i njima zabranjeno izlaziti.

Ne rade vrtići, škole, život kao da je stao i svi su u iznimnom grču neizvjesnosti šta će slijedeće da se desi.  Naravno da je teško svima, naravno da postoji još nebrojeno kategorija djece i osoba koji su u skoro bezizlaznoj sizuaciji i samim tim nervoza raste.

Nekako se u moru informacija koje nas bombarduju iz cijelog svijeta stvorila slika beznađa, svi smo krivi i svi smo potencijalno zarazni. Neki sa Koronom, neki mišljenjem, neki akcijom i djelovanjem, neki opet nedjelovanjem ili potpunim odsustvom logike.

Mogu li ljudi i zamisliti kako izgleda situacija kad dijete lupa glavom o zid, krv šiklja po zidu, hitna šije šavove po glavi, snimaju se rentgeni glave, noge, ruke i još nebrojeno stvari.

Jeste li ikada vidjeli ruke nekih od nas? One velike modrice, ugrizi, rane – pa da vas obavijestimo, to je od borbe sa djetetom koje ima napad i bori se instinktom da pokaže ono što riječima ili djelima ne može.

Možete li ljudi zamisliti kako je gledati svoje dijete da se ponaša tako, kako je brisati i prati krv sa zidova ili patosa, oblijepljivati sve po kući, štiti, brinuti, učiti svakodnevno kako prevenirati, zaustaviti, naučiti dijete da nekako pokaže šta želi.

Djeca koje je društvo već izolovalo

Mnogi to prolaze i šute. Ne boli majica dugih rukava na plus četrdeset da se rane roditelja ne vide, boli onaj nevidljivi dio njih koji se raspadnu svaki put kad čuju da eto oni dikriminišu nečije dijete jer su dobili tu malu mrvu u prvenciji samopovređivanja sospstvenog djeteta.

Ako mislite da je teško biti izoliran u kući sa djetetom gdje imaš doslovno sve, vodu, struju, hranu, internet, društvene igre, zabavu na sto načina, djeca vas razumiju šta im govorite, ne pojmite koliko ste sretni. Jer to nije teško. Malo je neuobičajeno, izaziva osjećaj nelagode, ali spram onih koji su u cjeloživotnoj izolaciji od društva to je ništa.

Koliko god nam bilo teško, valja ovo izdržati, jer jednom kad prođe, a hoće, ljudi će izaći iz izolacije, odnosno većina njih, dok će sa druge strane ostati oni koji ipak neće, njih društvo lako izoluje, trenutna javna negodovanja i kletve po portalima i društvenim mrežama su sami po sebi prilog tome.

Pazarić je još uvijek u istoj situaciji, ako ne i goroj, ako neko pita, no oni koji svoja mišljenja bez prethodnog znanja ili činjenica iznose svakodnevno i bombarduju nas „influenserskim“ bojnim poljem za malo pažnje, klikova i lajkova, čine sveukupnu sliku o izolaciji.

Meni lično najteže pada ta izolacija od razuma, logike i znanja, i godinama sam u istoj. Ja i moja porodica, kao i bezbroj drugih u našem drušvu.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO