Srebrenica je u izolaciji već godinama

Ljudi odlaze, sela zarastaju, prodavnice, pekare, mesare, kina, kafići, autobusne stanice se zatvaraju, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad je kriza i kada su vremena teška kao ova, treba se sjetiti većih kriza i težih vremena. Kad si nesretan pogledaj oko sebe vidjet ćeš još nesretnije. Kad si nezadovoljan, zastani malo, pogledaj svoj topli dom, hranu koju jedeš, auto koje voziš, shvatiti ćeš da neko o tome samo može da sanja.

Kada nam je teško sjetimo se samo šta smo sve preživjeli, a preživjeli smo ono što niko nije, teško da bi to iko više i mogao nego mi.

Bila je to teška godina, 1993. Najteža godina brutalne agresije na našu domovinu. Godina u kojoj majke Srebrenice nisu Phillipa Morillona, generala UNPROGOR-a htjele da puste iz okruženog grada. Bila je to godina kada je Srebrenica proglašena Zaštićenom zonom UN-a.

Kad god se sjetimo te zime, svi se čude kako je u martu pao onoliki snijeg i još dugo ze zadržao. Snijeg u martu i ove godine nas podsjeti na ono što smo preživjeli, a tada, naizgled bilo je nemoguće.

Snijeg je padao kao i sad

Snijeg je padao već danima. U Srebrenici je vladala nezapamćena glad. Ljudi su mljeli kočanje i kidali ljeskove rese da prave hljeb. Noć je bila. Nekoliko sati prije ponoći, na Biljegu brdu iznad moga sela bila je straža. Selo je bilo puno izbjeglica protjeranih iz susjedinih sela, najviše iz Jagodnje, Joševe, Sekelana I drugih. Tu noć na straži, slabo nauržani lovačkim puškama i kladama da nalože vatru zadesilo se nekoliko Miholjevaca među njima i moj tetak koji mi sve ovo i priča. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Narod, izbjeglice i oni koji nisu imali ni koru hljeba u kućama bili su prinuđeni da idu u napuštena sela blizu četničkih linija da tragaju za hranom. Tih dana se po Srebrenici pročulo da hrane ima u selima upravo oko Jagodnje i Joševe, koja pripadaju bratunačkoj opštini, a koja su blizu Miholjevina. Da bi se došlo do hrane, izgladnjeli i izbezumljeni narod, poput zombija, morali su da prođu preko Biljega pored straže.

Nekoliko sati prije ponoći, oko 500 ljudi i žena, onako u grupi došli su na Biljeg. Na leđima su nosili šivene torbe, neko ih prozva još i torbarima. Krenuli su prema selima za koja su čuli da imaju hrane njih 500, izgladnjelih, promrzlih i umornih ljudi i žena.

Ljudi koji su bili na straži, sjedili su oko poveće vatre. Smjeli su naložiti veću vatru, daleko su linije bile, a samo budale bi se usudile da po ovakom vremenu krenu u napad, pa su bili mirni, ali toj skupini ljudi i žena nisu savjetovali da idu u pomenuta sela, jer je opasno, minirano, a i linije su blizu, čak ih i iz Srbije mogu gađati.

Izgladnjeli ljudi nisu marili na upozorenja te svoj put nastaviše. Negdje oko ponoći prvo su se začule aktivirane mine, a onda je nastala pucnjava. Pucalo je i iz neba i iz zemlje duže od pola sata,  a onda je nastao grobni muk i tišina. Ništa se više nije čulo.

Dva sata iza ponoći ti isti ljudi i žene oni koji su uspjeli preživjati, vraćali su se u grupicama njih po dvoje ili troje te  pričali o onim koji su ubijeni ili ostali ranjeni.

Pola klipa kukuruza za cijelu porodicu

Među zadnjima došao stariji brkati čovjek. Na brkovima mu se uhvatile ledenice. Čovjek prilazi, sjede uz vatru niti riječi ne progovara. Tražio je od stražara kakav sud, šerpicu ili lonče, dadoše mu nekakvu metalnu izlupanu šeripicu. Onu šerpicu uze, razgrnu malo žara, baci je na vatru, a u nju ubaci snijega. Ne prođe malo vremena, snijeg se u posudi brzo istopi. Stariji brkati čovje ništa i dalje ne govori. Zavuče ruku u džep. Izvadi klip kukuruza. Okomi pola kukuruza te ubaci u već ključalu vodu, a onu drugu polovicu kukuruza ponovo vrati u džep. Nije prošlo puno vremena od siline vatre, brzo provri voda i kukuruz se poče kuhati. Da bi se skuhao treba mu malo više vremena, a stariji čovje sa brkovima skide brzo šerpicu, nije prošlo ni pola sata. Ubaci je u snijeg. Brzo se ohladi, te zrna kuhanog kukuruza stavi u šaku i jedno po jedno zrno ubacuje usta te ustade da bi krenuo dalje.

Tetak priča da nikada veću jezu i trnce krz tijelo u životu nije osjetio nego nakon njegovih riječi kroz plač: “Ljudi, ja u barakama u Jadru (deset kilometra od Srebrenice) imam sedmero čeljadi, a već pet dana ništa nismo jeli. Ovo pola kukuruza je jedino što im nosim što sam večeras našao.” Stariji čovjek sa brkovima se drži za onaj džep u kojem mu je pola klipa kuruza, ustade i ode.

Tetak dalje priča da je kroz Miholjevine prolazilo dosta onih koji su tražili pregršt brašna i ništa više. Jedan dan je išao čovjek na konju u ruci je držao 1500 njemačih maraka, od kuće do kuće tražio da kupi vreću žita, pšenice, ječma, raži niko mu nije imao da proda, a i daje imao, šta mu vrijede pare, neće ih pojesti mjesto žita.

Nedugo nakon toga, ipak su prego Hrga četniči specijalci u bijelim maskirnim odjelima upali na Biljeg, nas iz sela otjerali. A tetak veli kad je došao Srebrenicu toga marta, iz sela je poveo svoje volove Šaronju i Brezonju, bili su to viđeni volovi koji su godinama orali seosku zemlju. Odveo ih je na pijacu da ih proda, a za njih je dobijao par kilograma žita te od muke ih vratio kući i poklao da bar ima mesa. A meso tada u Srebrenici nije mnogo vrijedilo jer ga je bilo dosta, a šta opet možeš sa mesom, bez brašna i soli i svega ostalog.

Jesti se moralo, a nije se imalo šta

I sam se sjećam tih dana prije nego što će nas protjerati iz sela i moja mati i otac i ostali iz sela bili su prinuđeni da idu u potrazi za hranom. Jedne večeri kada je bio pun mjesec. Čini mi se da mjesec nikad puniji bio nije. Na sred sela okupilo se masa svijeta, dogovaraju se kud će ići u potrazi za hranom. Sjećam se da sam tada zadnji put video majku mog dobrog prijatelja. Njegova majka Sabaheta Hasanović te noći je stala na minu. Mina joj je odbila nogu, a ona je iskrvarila i umrla.

Komšinica Zejna te noći se vratila sa par kila žita koje je uspjela negdje nakupiti. U tom žitu mnogo je bilo ostatka od kočanja, a i žižljivo je bilo, te po nesreći i mišijih brabonjaka je usput nakupila. Nesretna starica je odnijela da tu smjesu samelje u vodenici, a vodenica jer par puta dobro zalijepila od te smjese te je jedva nekako par kila brašna kući donijela.

Kada smo došli u Srebrenicu, na Fojharima u kući očeve tetke Fatime bilo nas je oko 50 duša. Svi rođaci. Sve nas je tetka primila. Živjeti se moralo. Jesti  se moralo, a nije se imalo šta.

Kad smo imali malo, hrane za par dana, dijelili smo. Teška, najteža vremena su bila, a ipak prosjaka nismo vraćali i nisu nas vraćali sa vrata, ako ništa prosjak je bar, a i mi dok smo prosili bili smo pozvani da za sofru sjedemo, da ne odemo dalje gladni. Takav je čovjek, s drugim ljudima mora živjeti, ne može čovjek čovjeka gledati da umire od gladi, to samo može nečovjek.

Ova potresna svjedočanstva su napravili oni koji u sebi mrve ljudskosti nemaju. Njima je nekom oduzeti život igra. Njima je mučiti čovjeka zabava. Takvi će završiti u najgorim mukama svojih paćeničkih ambicija i noćnih mora. 

A nama u Srebrenici u ovim danima izolacije i samoizlocije ostaje da se prisjećamo onoga što je bilo, da se molimo da nikad više ne dođe. 

Kod nas ništa novo

Ova najnovija izolacija za nas nije ništa novo niti nam je mnogo promijenila život. Srebrenica je u izolaciji već godinama. Bila je u izolaciji od 1992. -1995. U izolaciji je i dvadeset zadnjih godina. Ljudi odlaze, sela zarastaju, prodavnice, pekare, mesare, kina, kafići, autobusne stanice se zatvaraju. 

Nama koji smo u Srebrenici zabrana kretanja iza 20:00 i nije baš teško pala bar našoj omladini i starijima. Omladina i djeca nisu ni imala gdje izaći u tako kasnim satima, a onima 65+ to nije ni padalo na pamet. 

Za mnoge jedina veća promjena je čekanje u redu da se do 15:00 sati uđe u market i uzmu osnovne životne namjernice kojih još uvijek ima, samo brašna nema. Nema ga ko što ga nije bilo ni te 1993.

Zbog svega, ova kriza i recesija nas ne brine mnogo jer sve smo to proživjeli i mnogo teže. 

Teško bi bilo da se opet neke lude glave usiju i na zlo navraćaju. 

Ljudskost se i danas pokazuje. O starima i našim majkama kojima ubiše sinove ima ko da brine. Baš neki dan zovem našeg lokalnog bricu, mlađeg čovjeka, da vidim treba li mu pomoći oko brige za starije jer sam vidio da ih obilazi. Zahvaljuje se i veli da se brine o svojim starijim prijateljima komšijama kojih nema mnogo.

Budući da se mi u Srebrenici znamo, naši stariji prijatelji heroji imaju koga nazvati, a oni iz dijaspore koji se brinu za svoje mogu nas u bilo koje doba noći nazvati da im obiđemo roditelje i rodbinu. Mi mlađi smo to radili nastaviti ćemo. Zato se ne bojimo, pridržavamo se uputa i čekamo bolja vremena, koja će ako Bog da doći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Reklama