– Mama, a da li dajdža može da umre, ako je doktor? – kao sada se sjećam pitanja koje sam postavila mami, te 50 i neke, jer sam slušala riječi tuberkuloza, KOH, (24. mart – Dan borbe protiv tuberkuloze, kad je 1882. godine, njemački naučnik Robert Koh otkrio bacil tuberkuloze) fiziolog, pacijenti, bolest, bolnica, doktor…
Njihovo vrijeme, njih u bijelom, kao nikada, dolazi u kriznim vremenima, u kataklizmama, pandemiji… na bojnom polju su i nemaju kud. Njihova izolacija su pacijenti. Oni ne mogu ostati kući, ne mogu se sakriti u podrum, niti mogu nositi štit, ni mitraljez, osim bijelog mantila. I rijetko koja profesija ima toliko kletvi na svojim leđima kao oni… a, bez njih ne možemo!
Stanje koje je zahvatilo svijet je slika bolnice, labratorije, kreveta, medicinara.
Kad se rodiš – medicinari, kad umreš – opet oni.
I da ne bih postala sladunjava, razlog ove moje teme je moj dajdža.
‘Povratak iz mrtvih’
Moj dedo Alija Đipa (Hadžiomerović), nije mogao naslijediti porodični zanat čurčije, niti dućan, zbog istorijskih nedaća (čitaj oduzimanje) te je vrlo znano izučio zlatarski i graverski zanat. Posebno nadaren promaknut je u državnu službu, još za cara Franje Josipa, u stručnog učitelja umjetnih zanata. Jedan od prvih nastavnika današnje Umjetničke škole. I to okruženje mu je dalo slobodu da su moje dvije tetke išle u stručnu školu, a najmlađa tetka i moja mama u Gazi Husrev-begovu medresu. Mama je maturirala zajedno sa kćerima reisa Čauševića i alima Muniba Korkuta. No, prvo je Šerijatsku gimnaziju završio moj dajdža Hasan Đipa.
Vrijedan i jedini sin, dedo ga je poslao u Zagreb na Medicinski fakultet. Pred diplomu, dođe Drugi svjetski rat. S faksa “kupe” sve na front, a mog dajdžu ubrzo otpisaše… teški tifusar. Takav bolestan vraća se kući među sestre, majku babu. Kućnom njegom “vraća se iz mrtvih” i prva njegova borba sa epidemijom je u njegovu korist.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Završen je rat. Nova vlast ne prizna nijedan ispit iz prethodne vlasti i hajde opet u Zagreb. Sve ispočetka. Nakon diplome stažira u Sarajevu. Priprema ‘internu medicinu’. No iz “viših” razloga oduzimamu se taj staž i prebacuju ga za pneumoftiziologa (antituberkuloza), i njegova borba sa zarazom se nastavlja. Trideset i pet godina živio je među ”Kohovim bacilima” liječeći tuberkulozne. Umro je od bolesti srca, kao i njegova majka i sestre i razloga zašto je htio ‘Internu’.
A, bio je omiljen ljekar rudarima. Saznala sam to ne od njega niti mame, nego u Crničima, selu gdje sam dolazila pješke, jednom sedmično predavati muzičko.
I nakon četvrt stoljeća, ljudi, ga se sjećaju. Tih sedamdesetih kad sam radila u Kreševu.
Ma, da, jeste abica radio u Kiseljaku u Domu zdravlja. I mi smo živjeli u Kiseljaku. Osim Doma zdravlja, državne službe imao je i privatnu praksu. Tuberkuloza je harala. Ja se sjećam, a bilo mi je možda 4,5 godine, svaki dan sam sama išla sa ‘surahijom’ natočiti kiseljak za ručak, jer nam je kuća bila blizu izvora. Nakon nekog vremena prešli smo u Vareš-Majdan. Tu je bila veća potreba za specjalistom, a mene je učiteljica primila u školu iako nisam imala ni šest godina. Nakon Vareša abicu su premjestili na Podhrastove. Često mi priča moja rodica Lala. Nafija joj je pravo ime, po nani, jer je mama moje mame umrla mlada 1947. od patnje. Te godine su moju mamu zatvorili kao (politčkog zatvorenika).
Od šezdeset i neke godine dajdža je jedan period vršio dužnost direktora bolnice Kasindol.
Ba(k)cil, epidemija, Koh, ftiziolog, tuberkuloza, to su izrazi koje sam usvojila, a nisam ni krenula u školu. Taj izraz tuberkuloza slušala sam često, jer su najbolje drugarice, komšinice moje mame, djevojke, umirale jedna za drugom. Kako ste vi preživjele pitala bih mamu…i mama bi se čudi, znale smo se često iskrasti obići svoje drugarice… sjećala bi se.
Bašeskijin zapis
Tu, neku hrabrost izgleda da sam naslijedila od mame, jer sam se nedvoumeći našla u Zavodu za zdravlje Beograda 1991. godine među oboljelim od side.
Kako?
Na RTVSA (prijeratnoj) bila sam angažirana od 1980. kao saradnik. Moja saradnja je sezala od muzičkog saradnika do scenariste pojedinim redakcijama. U redakciju Dokumentarno-obrazovnog programa došla sam pozivom Nadže Mehmedbašić. Željela me je upoznati. Ja sam pisala o Omaru i njegovim Mjesečarima, opet kao saradnik u Muzičkom magazinu, kojeg je uređivao Željko Rodić brat moje mile i drage nastavnice muzičkog (i klavira) Božice Lukač. Postala sam scenarista u redakciji gdje su nastajali najveći domeni emisija o nauci, kulturi, umjetnosti, ekologiji. Nadža mi je povjerila putovanje u Beograd i snimanje uživo oboljele od side, i nihovo liječenje. A, ja? Mislila sam samo kako ću profesionalno to opravdati, uz poznatog snimatelja Erola Čolakovića (Šehić). Pri snimanju nastojala sam da se oboljeli što manje vide, a da su tu. Profesorici sam predložila da skine džemper, čije su se šare mogle prepoznati, pa i prsten, jer mi je ruka i micanje prstiju u kadru bio najveći adut. Pogled zahvalnosti, neću nikad zaboraviti. Taj doprinos tom nečemu, me je nosio, da sam zaboravila na sebe i moje ukućane. Kasnije sam zbog njih, da niko ne zna, provjeravala i testirala se.
No, prije nego sam krenula u Beograd, moram istači da me je doktor Haračić tadašnji direktor Zavoda za transfuziju upoznao sa bolešću, te sam time osnažena otišla u Beograd…
U Kontakt emsiji stručnjak je bio doktor Zlatko Puvačić. Po svemu podsjećao me je na mog dajdžu. Išao je među bolesne hrabriji od egzamplara…
U tim danima na sceni Narodnog pozorišta ulogu Mustafe Bašeskije igrao je Nermin Tulić. Svojim moćnim nastupom u to sat i po drame, Nermin (bar meni) prenio je taj period u kome je taj insan, taj Bašeskija opstajao. U vrijeme najjače kuge. Od njegovo desetoro djece ostalo je troje. A, on je bilježio, bilježio, pisao, ”tefterisao”. U Pasijoj mahali (današnja ulica Mandrina) od kuge umrlo je 15t… piše jedan dan. Tih dana, često sam razmišljala i o Majki Terezi, ali i Zbirci dova koju mi je poklonila moja teta Samka još 1972. u kojoj piše i “Bože sačuvaj me lepre” … i sjećam se da sam tada mamu pitala: pa,što ću, mama, učiti ovu dovu, kad mi nemamo lepre… I, eto nema lepre, ali došao je SARS CoV2, a bila je i variola vera, istih tih godina… I preživjeli… Preživio onaj kome je put života da preživi. Sa strahom ili bez…
Izvor: Al Jazeera