Opet su svirali i pevali, na terasama i balkonima. Svako sa svojim instrumentom, svojom pesmom. Kako je ko umeo, talentovani i oni koji nisu, šaljući jedni drugima poruku, da će sve biti u redu. Italijani su poznati kao veseo i srdačan narod. Slični su nama, tom našem balkanskom mentalitetu, samo što su manje ljuti.
Našla sam i poruku na ulaznim vratima zgrade. Žuti post-it, crvenim slovima ispisano “Andrà tutto bene”. Poruka koju je ostavio neki anonimac, kaže da će sve biti dobro, da će brzo proći. I moja drugarica mi šalje fotografiju putem WhatsAppa iste te poruke. I njoj su je ostavili na ulaznim vratima, i njenoj komšinici, i prijatelju komšinice.
Želim da verujem u žuti post-it. Spremam se za trčanje, sport koji sam redovno počela da praktikujem dva puta dnevno, ujutru i uveče, i to od kada nam je uveden karantin, 9. marta ove godine. To je zapravo i jedino što mogu da radim napolju, pored šetnje, kao i odlaska u pekaru, apoteku, trafiku ili supermarket.
Bila sam i u prodavnici i shvatila da u istu može da uđe samo po jedan član familije. Takođe, ograničen je i broj osoba koje ulaze naizmenično, a redovi su uglavnom dosta dugački, s obzirom na poštovanje distance od najmanje jedan metar između dve osobe. Svi prodavci nose maske i rukavice, dok kupci manje-više, kako ko.
Maske nisu obavezne, a preporučuju se samo ljudima koji imaju simptome gripa ili zaraze. U suprotnom, nemaju nikakav drugi efekat i ne štite od dobijanja virusa, u ovom slučaju, korone virusa.
Šetnja je dozvoljena, a i trčanje
Već nekoliko dana, pri odlasku ka stazi za pešake i bicikle, a koja se pruža kilometrima pored milanskog kanala Martesana, koji povezuje Milano sa alpskom rekom Adom, srećem Encu na terasi kako puši. Upozorava me da ipak ne bi trebalo među ljude.
Iako su susreti na ovoj stazi uglavnom u prolazu, mada se sretnu i zaustave na kratko i oni koji se poznaju, Enca, Italijanka poreklom sa juga, a odnedavno u penziji, smatra da je opasnost ipak velika, i da se ovaj virus upravo tako prenosi – slučajnim susretima. Kaže mi da, od kada je proglašeno vanredno stanje, ona nikuda ne ide. Izađe samo na terasu kako bi popušila cigaretu, a i to ne bi, da ne mora. Njen suprug je hronični bolesnik, pa izbegava pušenje u stanu.
Želim da je utešim i obećavam joj da ću držati distancu koja nam je preporučena. Nisam sigurna da mi veruje, ali odlazak na trčanje je jedna od retkih realnih mogućnosti koja je dozvoljena ovih dana i nekako me čuva od svog ovog ludila. Ne želim da je se odreknem, barem dok je još uvek dozvoljena.
Dozvole za kretanje
Pitaju me iz neke druge zemlje, gde korona tj. Covid-19 još uvek ne vlada, da li je zaista tačno da nam od pre neki dan ne rade kafići u kojima se ritualno pije jutarnja kafa. Uobičajeno, ta prva, za šankom, onako kako je piju Italijani, na brzinu i u jednom cugu, pije se između osam i devet sati ujutro. Takođe ne rade ni restorani, a u kojima je navika da se ruča, uvek u isto vreme, od 13 do 14.30. To je vreme ručka, i to se poštuje.
Zapravo, Italijani su narod, koji živi po određenim pravilima, a posebno kada je reč o malim ritualima, kada je u pitanju hrana, vino ili odevanje.
Odgovaram na stotine poruka koje neprestano dobijam. Da, tačno je da više pa skoro ništa ne radi i da je pravilo da možemo da idemo u šetnju, u radnju ili na trčanje (u mom slučaju), ali pod uslovom da nosimo sa sobom sertifikat, koji prethodno kod kuće, svako od nas mora da ispuni i navede razlog i povod zbog kojeg je izašao na ulicu – bez obzira da li je u pitanju odlazak na posao, za one koji još uvek moraju fizički biti prisutni na svom radnom mestu, ili jednostavna šetnja. Takođe, šetnja u dvoje, a kada je reč o dve odrasle osobe, se ne preporučuje.
Većina poštuju ovu naredbu i nosi taj sertifikat sa sobom. Nisam ga ispunila, jer sam verovala da kao novinar ipak mogu slobodnije da se krećem u odnosu na druge. Međutim, koleginica mi javlja da je umalo nisu uhapsili na glavnoj železničkoj stanici u Milanu, dok je pokušavala da slika neke građane, koji još uvek žele da se vrate u svoje rodne krajeve, na topliji jug, na more. Italijanska vlada je zbog takvih odlučila da ukine noćne vozove, baš one koji voze na krajnji jug poluostrva.
Čitam jednu od objava na Twitteru, nekog ljutog mladića iz centralne Italije, a kojeg su zaustavili karabinjeri, dok je išao u trafiku po novine. Rečeno mu je da se vrati kući i da, ako želi, može da ide da kupi hranu, ali novine ne može jer one nisu neophodne. Žali se da Italija više nije demokratska zemlja.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Čitam, takođe, da je policija samo u jednom danu kaznila više od 7.000 ljudi zbog nepoštovanja uvedenih pravila vanrednog stanja, ali što i nije tako veliki broj, s obzirom na više od 60 miliona stanovnika. Inače kazne za nepoštovanje uvedenih mera su novčane, počevši od 250 evra, pa do tri meseca zatvora.
Solidarnost za najhrabrije
Kažu da će ovaj virus možda oslabiti sa prvim toplim danima. Uskoro će mesec april, a on je na Mediteranu topao. Vanredne mere, koje su uvedene u celoj zemlji, trajaće do 3. aprila, mada postoje sumnje, a s obzirom na konstantan rast novozaraženih osoba da će iste ostati na snazi, veruje se do Uskrsa, a možda i duže.
Vest koja je stigla jeste upozorenje lekara iz bolnica severne regije Lombardija, a gde ima i najviše zaraženih i gde je Covid-19 počeo da se širi, jeste ta da je ostalo još samo dvadesetak mesta na intenzivnoj nezi. Gotovo hiljadu ljudi samo u Lombradiji je priključeno na aparate za disanje, a više od 5.000 hospitalizovano. Bolnice su ovde savremene i jako dobro opremljene, barem ove na severu zemlje. Vidim da su društvene mreže zatrpale fotografije preumornih medicinskih sestara i drugog medicinskog osoblja koje danonoćno radi.
Neki lekari apeluju na vlasti da uvedu još restriktivnije mere, tj. da se zabrani svaki izlazak iz kuće, osim nephodnog odlaska po hranu. Priča se da će nam možda uvesti i kućnu dostavu. Ne želim da verujem u to.
Želim da verujem u solidarnost, kao kad je izveden još jedan flashmob, kada su svi koji su želeli izašli na svoje terase i velikim aplauzom dali podršku svim ljudima koji rade u bolnicama i bore se za živote drugih.
Strah, nevjerica, ali i nada
Neprestano mi stižu poruke na telefonu. Pitaju me da li je tačno da prvi oboleli pacijent ima 38 godina i da mu se bore za život. Objašnjavam da je Mattia, inače profesionalni sportista, zaista bio u kritičnom stanju, ali iz razloga tog što je u nedelji kada je dobio virus, trčao dva velika maratona i to sa povišenom temperaturom. U takvoj situaciji, a kako je objasnio njegov doktor, pad imunog sistema dovodi do iscrpljenosti organizma, koji i kod mlađih osoba teže savladava bolesti, a kamoli koronu.
Mattia je pre nekoliko dana skinut sa aparata za disanje i sada je dobro. Još jedna pozitivna vest je ta da u prvim opštinama koje se nalaze nedaleko od Milana, a gde je virus počeo da se širi i koje su stavljene pre mesec dana u potpunu izolaciju, sada više nema novoobolelih pacijenata.
Čitam dalje poruke od prijatelja i poznanika, a koji još uvek nemaju ništa sa koronom i koji se bahato šale sa istim. Neki mi kažu, te me optužuju, napadaju da širim bespotrebnu paniku i da je reč o virusu kao što je običan grip. Sada znam da nije u pitanju običan grip, a u početku sam i ja želela da verujem da je tako. Trudim se da objasnim koliko god mogu da stvar nije u panici, već u odgovornosti – prema sebi, a pre svega prema drugima tj. posebno prema starijim članovima zajednice u kojoj živimo, a koji su u ovom trenutku najugroženiji.
U svojoj knjizi Homo Deus: Kratka istorija sutrašnjice, izraelski istoričar i pisac, Juval Noa Harari govori o tome da su ljudi uspeli ono što je nekada delovalo nemoguće – da zauzdaju glad, zarazne bolesti i ratove. Međutim, ovaj pisac ukazuje da bi velike epidemije u budućnosti mogle ugroziti čovečanstvo, u slučaju da ih isto same stvara, a zarad nekih nemilosrdnih ideologija. A doba kada su ljudi bili nemoćni pred velikim zaraznim bolestima je svakako za nama, ali mogli bi smo možda zažaliti za takvim vremenima, naglašava paradoksalno Harari.
Ne znam u šta da verujem. U teorije zavere ne, a ovih dana kruže razne teorije. U svakom slučaju, realnost koju živimo ovih dana u Italiji je ova u karantinu. Baš kao ona kakvu smo nekada možda zamišljali ili gledali u futurističkim filmovima – i to sve zbog virusa Covid-19, koji nas je sve poprilično iznenadio i veoma brzo nam oduzeo slobodu.
Izvor: Al Jazeera