Zašto je Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala partizane?

Red Stjepana Radića dobili su nositeljica Partizanske spomenice 1941. Palmina Poljak i partizanski kurir Antun Tonči Baranović (Predsjednica.hr)

I na samom kraju mandata predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja „briljirati“. Okupila je na Pantovčaku zanimljivu svitu koju je odlučila odlikovati po samo njoj znanim kriterijima. Teško da bi itko drugi uopće htio, a kamoli uspio na jednom mjestu skupiti ljude koje ništa, ali baš ništa ne spaja, a toliko puno razlikuje.

Tako su se među zaslužnima redom našli Ivan Čermak, umirovljeni general, zapovjednik Zbornog područja Knin nakon Oluje, haaški optuženik s oslobađajućom presudom i prema procjenama jedan od najbogatijih Hrvata težak barem sto milijuna eura. Potom je tamo profesor Ante Čović, čovjek kojeg se već godinama smatra tihom eminencijom zagrebačkog Sveučilišta koji i u 71. godini vedri i oblači po Senatu i fakultetima. Tu je dalje i manje poznati Marin Sabolović, predsjednik nečega što se zove Društvo za očuvanje hrvatske vojne tradicije, koji tvrdi da korištenje hrvatskog grba s prvim bijelim, odnosno srebrenim poljem kakvo je bilo u vrijeme Nezavisne države Hrvatske nije sporno i da je njegovo povezivanje s ustašama „besmisleno i nepotrebno“.

Među njima je i svećenik Tadija Pranjić, inače ljubitelj Vinkovačke televizije za koju smatra da svoje poslanje izvršava časno, pošteno i moralno te da je „uvijek izvještavala pravu istinu koju su mnogi htjeli ugušiti“ što u praksi izgleda tako da se u jednu od njihovih emisija javljaju gledaoci koji čak i poticani od voditelja izgovaraju rečenice poput one da zastupniku srpske nacionalne manjine Miloradu Pupovcu treba dati „metak u čelo“ ili ga na neki drugi način „eliminirati, izolirati i izbaciti“, da je novi predsjednik Zoran Milanović „četnik“, da je pozdrav „Smrt fašizmu“ govor mržnje, a „Za dom spremni“ legitiman usklik, da Srbima treba srezati glave, očistiti svu gamad, kao što je trebalo napraviti još 1991. godine i sve tako redom miljama daleko od bilo kakvog kršćanskog svjetonazora koji bi svaki svećenik valjda trebao promovirati. 

Kakva je predsjednica ako ne napravi gaf?  

To je, dakle, uobičajena mješavina svega i svačega kakvu predsjednica i inače voli vidjeti oko sebe – red poduzetnika sa sumnjivim porijeklom kapitala, red sveučilištaraca koji se ni u poznim godinama ne žele odreći sinekura, red novopečenih konzervativaca koji pokušavaju revidirati povijesnu istinu, red svećenika ortodoksnih nacionalista. Reklo bi se – ništa novo.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Na samom kraju mandata dosljedno je još jednom skupila ekipu s koca i konopca, točno onako kako je i vodila državu prethodnih pet godina, a zbog čega su je građanke i građani „nagradili“ porazom na nedavnim izborima i to od – kako kažu na omiljenoj Vinkovačkoj televiziji – „četnika“ Zorana Milanovića.

Tako bi se reklo na prvu. Međutim, ne bi predsjednica bila predsjednica da negdje ne napravi gaf. Bog te pita kako se na listi za odlikovanja našlo i dvoje partizana. Točnije, partizanka i partizan.

Da, dobro ste pročitali, Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je partizanku i partizana. Ljude koje su izravno odgovorni za svu muku koja je Kolinda Grabar-Kitarović, zajedno s ocem mesarom i obrtnikom, prolazila tokom dugih mračnih godina koje je provela iza željezne zavjese, trpeći poniženja zbog crvene putovnice, s jednom vrstom jogurta u dućanu, kad se nije smjelo reći da si Hrvat jer ti je odmah prijetio zatvor i kad smo svi skupa bili izloženi teroru komunizma i jugonostalgije koji traje i danas.

E, takve je one odlikovala i to „za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda, a u prigodi 75. obljetnice prvog oslobođenja grada Splita i 74. obljetnice konačnog oslobođenja grada Splita i Dalmacije od fašističke okupacije“.

Red Stjepana Radića dobili su tako nositeljica Partizanske spomenice 1941. Palmina Poljak i partizanski kurir Antun Tonči Baranović, koji je inače najstariji živući nogometaš Hajduka.

Partizančine, a ne sumnjivi likovi

Nisu to, dakle, neki obični partizani. Ovo su, slobodno se može reći – partizančine.

Palminu su jako dobro upoznali Talijani u Dalmaciji u vrijeme okupacije pokušavajući je na sve moguće načine uhvatiti. Na kraju je ona uhvatila njih, pa su joj pokunjeno nakon kapitulacije u Solinu predali svo oružje koje su imali. Kad je tom prilikom talijanski zapovjednik pitao gdje se skrivala cijelo vrijeme, Palmina mu je odgovorila: „Po šumama i gorama“. Tonči je pak kao dječak bio izložen sustavnom teroru u Splitu jer mu je otac otišao u partizane nakon čega se i on, još kao dječak, uspio dokopati slobodnog teritorija da bi postao kurir u 9. dalmatinskoj brigadi.

Da se ne radi o nekim sumnjivim tipovima koji su 1945. tražili dva svjedoka kako bi ostvarili kakve privilegije, dokazuje i njihov stav o svjetonazoru i ideologiji koju zastupaju kolege im po predsjedničinim odlikovanjima.

„Teško je slušati i gledati ovo što se danas događa. Kako netko može ‘pljuvati’ po borbi protiv fašizma? Oprostite zbog ovog izraza. Nisam ga do sada još izgovorila, ali kako drugačije reagirati”, kazala je svojevremeno Palmina, a Tonči razočarano dodao da je u poznim godinama doveden u situaciju da mu tvrde kako onomad nije bio na pravoj, nego na krivoj strani povijesti.

„Ne želiš to slušati, znaš da nije istina: znaš da su zločinci bili oni koji su ti 1941. strijeljali prijatelje s nogometa i koji su ti 1943. zaklali druga kurira. Napokon, s 89. dobivaš odlikovanje od predsjednice Republike za ono što si kao dječak radio u Drugom svjetskom ratu – znak da svijet ipak ima smisla“, kaže Tonči.

Eh, da ga je predsjednica na vrijeme čula, sumnjam da bi se dokopao Reda Stjepana Radića…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Reklama