U Sarajevu je teško ostati bez olovke. Jedan dragi čovjek godinama nas obilazi za kafanskim stolovima i nudi hemijske po tužno niskoj cijeni. Njegov već kultni ulet u naša srca i džepove glasi: “Raja, mogu li vas ponuditi ovom olovkom od koje živim?”
Raja, ja bih vas ponudila jednom pričom o ovoj zemlji od koje ne živim. Od ove zemlje više ne žive ni poljoprivrednici. Od njene utrobe više ne žive ni rudari. U Bosni i Hercegovini potrošačka korpa košta 1.965,96 KM (1.000 eura), a prosječna plaća 932 KM (476 eura). Prvo je poskupilo za 19,50 KM od prošlog mjeseca, a drugo je palo za deset posto. Poštenom svijetu ovdje nije do života. Pošten svijet sastavlja kraj s krajem, sabira kartice s kreditom, oduzima sebi od usta, a želje uglavnom množi s nulom. U našoj zemlji postoji ne jedan nego 13 ustava, ali zato himna nema tekst. Kad sav normalan narod pjeva himnu punog srca, mi na svoju himnu moramo zviždati. Dobro je dok zviždimo, dok nismo počeli ridati i jaukati kad joj čujemo note.
Čovječija ribica kao bh. parlamentarac i obratno
Kada se probudimo u ovoj zemlji, protrljamo oči, umijemo se, napravimo kafu, za koju nam je jedne godine premijer Federacije BiH kazao da je luksuz, pa počnemo čitati vijesti. Jutro vam počinje viješću da je čovjek koji je prije dvije godine na crnoj listi SAD-a završio zbog koruptivnih radnji i ometanja javnih procesa vezanih za rad OSA-e izabran za za člana Komisije za praćenje rada Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Pride, isti čovjek izabran je i u Zajedničku komisiju za nadzor nad radom OSA-e.
Umijete se još koji put. Pročitate ovo dva puta. Slobodno. Ja sam tri.
Onda se sjetimo gdje živimo – u zemlji gdje je nemoguće postalo moguće. Da malo skrenemo misli, pređemo na vijesti iz nauke, a tamo nam profesor Balazs iz Budimpešte otkriva da čovječija ribica, vodozemac, karakterističan za bosanskohercegovačke špilje – ništa živo ne radi. Kao da opisuje parlamentarce na svim nivoima, a ne vodozemca, profesor kaže: “Većina njih pomakla se s prvobitne pozicije. Prosjek je bio približno pet metara tokom godine. Najaktivnija jedinka pomakla se cijelih 38 metara u 230 dana. No, najveći introvert među čovječijim ribicama ostao je na istom mjestu više od sedam godina. Prilagodila se životu u potpunom mraku: ima blijedu kožu i nema razvijene oči. Može živjeti desetljećima, a ponekad čak i do 100 godina.” Pa ne živjela toliko kad niti šta čuje niti šta vidi niti je šta zanima. Pravi parlamentarac. Još samo paušal da joj isplate za svaki ovaj centimetar što je mrdnula repom godišnje.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Paušal je novčana naknada za dolazak parlamentarca na skupštinu. Isplaćuje se paušalcima – pardon: parlamentarcima – za dolazak na skupštinu. To znači da te neko, osim plaće, “pogura” i zato što si se pojavio na poslu jednom ili dva puta u mjesecu. To samo po sebi nije problem da isti ti paušalci ne postavljaju sebe na pet funkcija istovremeno, pa sebi onda isplaćuju to svoje žrtvovanje. Uza sve to izmislili su i zanimanje koje se zove “profesionalni zastupnik”. To je zasad, statistički, najbrži način da sebi legalno priuštiš punu bosansku potrošačku korpu. Jer, osnovni demokratski princip jest da svaka punoljetna osoba ima bravo birati i biti birana bez obzira na spol, vjeru, rasu, zanimanje, obrazovanje. Garantirano najbrži put, bez trnja i diplome do zvijezda, jest osvanuti na glasačkom listiću i postati “profesionalni parlamentarac”.
Dok švicarska sirotinja ukida sve naknade za učešće u kantonalnim vlastima svoje zemlje, u ovom našem političkom sistemu, koji može slobodno zamijeniti entropiju kao SI jedinicu za mjeru haosa, paušalci na kantonalnom nivou sebi ukinu paušale, a onda ih s drugog nivoa vlasti opet inkasiraju. Ni sami više ne mogu upratiti odakle im na račune kaplje, a ukapalo im je iz našeg u njihove prošle godine 1.631.925 KM (833.920 eura) za plaće, plus 28.946 KM (14.800 eura) za paušale što su koji put mrdnuli repom.
Čista duša rudarska
Tu i tamo, svjestan moralne mrlje na obrazu, javi se pokoji paušalac da nam javi da tim novcem stipendira nadareno dijete, socijalno ugroženu porodicu, azil za pse… Aferim. Ali, to je i dalje novac građana koji je od početka trebao biti u sistemu za podršku socijalno ugroženima, pa da se prema nekom redu raspoređuje onima kojima je potreban. Nije taj harač morao preći preko ruku paušalaca koji su paušalno uzimali sebi ili davali naš novac kao svoju sadaku. Ako njihovu savjest hlade uplatnice u dobrotvorne svrhe kojima mašu, odlično, ali je ipak tok novca u društvu prema paroli: “Jest krao, ali je i nama dao.” Sve dok zaboravljamo da je to novac koji se odbija od naših plaća i sve do dana dok mislimo da se budžeti pune s nebesa, a ne iz naših kesa, nama neće svanuti, kao ni ovoj slijepoj ribici.
Na rubu provalije uma koji, ako je zdrav, misli da sanja sve ovo, dok se štipate toliko ljutito da vam koža ozbiljno crveni, ali se iz bosanskohercegovačkog košmara ne budite, svjetlost stiže iz dubine zemlje. Prosijava nam iz jame Rudnika mrkog uglja Banovići. Odričući se svojih toplih obroka, rudari su prikupili pomoć u vrijednosti 3.500 KM (1.750 eura) za migrante koji su trenutno u improviziranom šatorskom kampu na autobuskoj stanici u Tuzli. Iz utrobe ove zemlje, nepokvareni onim što po površini gmiže, iz srži svega što smo mi, odrekli su se svog hljeba sa sedam crnih kora da bi ovog mjeseca kupili izbjeglicama hranu. Ozbiljna je razlika između čovjeka i čovječijih ribica.
U suzama, od huje, pa straha, pa smijeha, pa ponosa, zatvaraš novine. Zbunjen si, sluđen i uzdahneš. Na sve možeš kazati samo: ko ima – daj mu još, ko nema – i ne treba mu.
Voljela bih da je ovo naopaka priča u kojem zec kuha lovca, da ručak pojede starca, a brdo izađe iza Sunca, ali ovo je bio samo jedan ni po čemu poseban pregled dnevne štampe u Bosni i Hercegovini, zemlji koja na mapi nekome liči na srce, a meni sve više na Bermudski trougao, gdje svaki zdrav razum misteriozno nestaje bez traga.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera