Otprilike dvije tisuće godina traje njena povijest i otprilike jednako toliko traje njeno zaostajanje za trendovima, često čak i za minimumom normalnosti i civilizacijskih standarda. Stara, okoštala i konzervativna Katolička crkva zapravo je kroz cijelu povijest bila užasno „demode“ i – izuzev kraćih perioda prosvjetiteljstva – destruktivna ili čak opasna.
Od spaljivanja vještica i heretika do crkvene devetine, vječito je tu bilo nekog straha ili otimačine; što je narod bio zaostaliji i gluplji, to je biznis išao bolje.
Jasno, nije to ekskluzivna odlika katoličanstva i slične bismo pokvarene i zatucane prakse posve sigurno lako pronašli na svim meridijanima i u svim dosad poznatim civilizacijama i njihovim dominantnim religijama pa možda i danas.
Teško da ne postoji zakutak zemaljske kugle na kojemu kakav lokalni šaman skida uroke i usput seljanima otima ljetinu, ili prijeti gnjevom kakvog izmišljenog superbića ukoliko mu se ne prinese najmlađa i najljepša djevojčica u obitelji, ili recimo odrubljuje glave ako danje svjetlo ugleda kakva glava, noga ili zgodna bijela stražnjica.
Na koncu, čak i usred današnje Europe kao najrazvijenije civilizacije u povijesti sve do neki dan bilo je relativno prihvatljivo da svećenici zlostavljaju male dječake, a posve normalno da ih njihovi šefovi štite i sklanjaju u sredine s novim i neiskorištenim dječačićima, pa je iz daleke Argentine trebao doći jedan po svemu sudeći pristojan i jednostavan čovjek kako bi im svima, napokon, objasnio da se to ne radi.
Blagodati tehnoloških revolucija
Elem, kažemo: znala je ta Crkva prirediti groznih i odvratnih momenata zbog kojih se i danas osjeća potrebu ispričavati i ograđivati se, jednako kao što je – nemojmo se lagati – utemeljila Europu kakvu danas poznajemo. Ona protestantska ostavila je malo uredniji dojam od katoličke, no dobro…
I onda je stiglo novo božanstvo zvano – tržište.
Crkva ga je, naravno, kasno prepoznala: dok su se druga djeca igrala skrivača i već pomalo otkrivala društvene igre, ona je poput neobično spore klipanice ostala u pješčaniku i tupo mlatila po napuštenim igračkama, čudeći se gdje su svi i zašto nema nikoga za nastavak igre.
Tako je i ovdje: dok je službena hijerarhija spoznala sve blagodati raznih tehnoloških revolucija koje nam se odvijaju pred nosom sve brže i sve češće, dok je prihvatila činjenicu da seoski župnik više nije jedini izvor informiranja čak ni u najzatucanijoj zabiti, dok je spoznala da su današnji ljudi znatiželjniji i skloniji istraživanju nego ikad prije…
Pa, pobježe im stado. Dio u ateiste ili agnostike, dio u različite pomodarske religije kojih će se vjerojatno zasititi već na prvom prijelazu godišnjih doba, a dio se – nećete vjerovati – odao čak i jogi, toj đavoljoj aktivnosti kojoj je cilj sijati istočnjački opijum među dobrim i poštenim zapadnim kršćanima i prevoditi ih na stranu krivovjernih. Tako je zvučalo najčešće crkveno objašnjenje jedne posve bezazlene aktivnosti dok su istovremeno brojali gubitke na tržištu.
Punim plućima ka Kraljevstvu nebeskom
U Americi su se tomu doskočili osnivanjem „katoličkih teretana“ – da, baš tako! – a ni u Hrvatskoj više ne namjeravaju sjediti skrštenih ruku: „Fit katolik“ naziv je projekta koji nastoji privući izgubljene ovce.
Mašala.
„Život je kao traka za trčanje na kojoj nema stajanja. Možemo živjeti punim plućima trčeći prema Kraljevstvu nebeskom“, sažeti je opis emisije koja uskoro kreće na jednoj hrvatskoj katoličkoj televiziji i uključuje, ukratko, razgovore i poduke o fizičkoj aktivnosti kao preduvjetu za zdravlje tijela, ali i duha i duše.
Mladi i revni katolici pred kamerama će davati upute za sklekove, čučnjeve i zgibove, a u pauzama objašnjavati probleme dijabetesa, debljine i fizičke zapuštenosti – i ako pitate nas, svaka im čast na tome, koliko god objašnjenje o „trčanju prema Kraljevstvu Nebeskom“ zvučalo smiješno.
Em su bezopasni i mogu se pokazati čak i korisnima, em nikoga ne vrijeđaju ili ugrožavaju, em su izmišljanjem neke vrste „katoličke joge“ napokon koliko-toliko u trendu, što se godinama, desetljećima i stoljećima nije dogodilo.
Mali, baš mizeran korak za čovječanstvo, a opet tako veliki za Crkvu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera