Djeca – taoci roditeljskih ambicija

Umjesto da računamo koliko košta dijete kada se upuštamo u roditeljstvo, trebalo bi se pitati koliko zapravo karijera košta, piše autorica (Reuters)

Ludost je vječna, sve drugo je prolazno, riječi su Erazma Roterdamskog, jer čovjek nije sposoban da odoli njenim vjernim slugama: pohlepi, požudi, laskavosti i najgoroj od svih, zaboravu. E baš takvi smo mi, od svakog nas novog jada stare muke brzo prođu, pa zaboravimo ono oko čega smo do juče koplja ukrštali. U svoj dekadenciji današnjice aktuelizirala su se državnička pitanja, pa se niko i ne sjeća da se prije tri mjeseca navršilo 30 godina potpisivanja Konvencije o pravima djeteta. A tada je sedamnaestogodišnja Amina iz Bosne i Hercegovine govorila na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o važnosti obrazovanja kao načina za poboljšanje položaja djece. U to vrijeme u našoj zemlji „oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari“ (Oblak, D. Cesarić) i Aminino izlaganje prođe gotovo neopaženo.

Nedavno istraživanje koje je proveo World Vision u BiH daje podatke u kakvom su položaju djeca u BiH i svijetu. Kao jedan od latentnih oblika zanemarivanja djece današnjice navodi se nevidljivost. Zastašujući i otrežnjujući podatak je da se i u BiH djeca osjećaju nevidljivim u svojim porodicama. Koliki god da je bio uzorak i ko god da je bio ispitanik, opasno je. Djeca su govorila o tome kako roditelji puno rade, kako govore da su izloženi stalnom stresu i problemima na poslu, prijetnjama otkazom, malom platom, lošim položajem radnika i stalnom nestabilnošću, zbog čega su u stanju konstantnog sitničavog gnjeva i prosto ne pridaju pažnju djeci. „Sačekaj, to ćemo kasnije, ne mogu sad, nemam vremena, žurim, boli me glava“… svakodnevne su rečenice koje djeca slušaju od roditelja. Nametnuti teror uspjeha čini djecu nevidljivom i slama duše roditelja opterećenih imaginarnim imperativom izvrsnosti. Prepoznajemo li sebe u ovome?

Emocionalni zombiji

„Da li ste spremni za rad pod pritiskom?“, pitaće vas na intervjuu za posao. Rad u stresnom okruženju, biti dobar timski igrač i takmičiti se u izvrsnosti postao je imperativ funkcionisanja u firmama. Majke vrtoglavo žure takmičeći se same sa sobom u želji da izbalansiraju posao, karijeru, djecu, zdrav porodični život, a potom da to sve stave na društvene mreže. Zonu porodičnog komfora napuste prije nego što su u nju i ušle, utrkuju se sa kolegama, sa muževima, sa drugim majkama, sa sobom, noseći rokove i datume kao volovi jaram. Život se pretvorio u pozornicu na kojoj se smjenjuju pajaci i artisti i dok hrlimo ka blještavilu vrhunske karijere, koja nas baca na koljena kao nemilosrdan krotiteljka pripitomljenu zvijer. Moram biti uspješna, pametna i sjajna domaćica i načitana supruga, moja djeca moraju biti najljepše odjeveni teniseri, budući šampioni… Šta smo mi nego taoci izvrsnosti, koju je propisala Evropa u „predvečerje svoje civilizacije“ (Krleža)? U bespoštednoj borbi za socijalnu fasadu, roditelj stavlja dijete u drugi plan, djeca stiču osjećaj nevidljivosti doživljavaju svoje roditelje kao emocionalne zombije. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Roditelji uokvireni u materijalističkom društvu u kojem se njihov status mjeri količinom stečenog bogatstva ili moći vjeruju da je djeci taj status dovoljan.

U želji za uspjehom, u vjerovanju da je rad u stresnom okruženju i pod pritiscima zapravo tekovina modernog vremena, a ne devijacija, mi se prilagođavanjem dovodimo u stanja raznih kriza, nemoći i samoprezira. Kriza koja nas baca na koljena stalno nam liči na egzistencijalnu, jer vjerujemo da moramo, da će sve propasti ako ne sustignem ovaj rok, da ništa neće imati smisla ako ne magistriram baš sad. U stalnom nedostatku vremena mi ne primijetimo da kriza u kojoj smo nije materijalna, nego duhovna. Kad se roditelji dosjete da treba da uspore, djeca su već postala drugačiji ljudi, emocionalno iščašeni, zatrpani raznim materijalnim dobrima, koja ne znaju da cijene i koja možda nisu ni htjeli.

Samo je ludost otporna

Sve nas više uče da dijete košta, te da se u roditeljstvo ne treba uludo upuštati, nego izračunati kolike su naše materijalne mogućnosti, pa naspram toga da sračunamo i koliko djece možemo imati, sreća se izražava u metrima kvadratnim stambenog prostora, kubnim centimetrima snage automobila, plaćenom cijenom markirane odjeće…

Umjesto da računamo koliko košta dijete kada se upuštamo u roditeljstvo, trebalo bi se pitati koliko zapravo karijera košta. Kad sve prođe nepovratno i djeca odrastu u ljude kakve nismo htjeli, ili u ljude koji nemaju više vremena za nas, biće to slikom izražena cijena koštanja karijere.

Samo je ludost vječna i uvijek nas u svoju mrežu lakomosti, pohlepe i lakovjernosti uhvati. I na kraju donese zaborav.

Pričala mi je kćerka nešto važno dok sam razmišljala o nekim rokovima. „Mama, imam osjećaj da me ne doživljavaš.“ začula sam tu otrežnjujuću rečenicu.

Da li su i moja djeca umiješana u statistiku nevidljivosti? Da li ne vidim sebe, kritikujući druge? Da li su me sluge ludosti uhvatile u svoje sladunjave pohlepne zamke? Uvjerena da vidim kako moralna kriza nadvladava materijalnu, da li ipak oči upirem samo u zemne stvari?

Sve će proći, i rokovi, i stres i šefovi. I djeca će odrasti. Proći će i karijera, jer sve prolazi i prestaje, samo je ludost na sve otporna i spremna da se iskezi prezrivo kad god tvrdimo da bogatstva krase kuću, a vrline ljude.

Šta se desilo s mojim životom, zapitaćemo se kad popusti teror uspjeha, kad shvatimo da imamo puno vremena, da rokovi više namaju smisla, da je sve zapravo bio paperjasti oblak – „Vjetar visine ga je njih'o, vjetar visne raznio ga“ (Oblak, D. Cesarić). A izvrsnost čiji smo taoci je neuhvatljiva kao duga. Koliko god je jurili, ona je sve šarenija i nedostižnija.

Izvor: Al Jazeera