Blog

Prošlost koja traje – 50 godina ‘Crnog leptira’ braće Jelić

Koncerta će, najavljuju braća Jelić, biti ali kad se zdravstvene prilike vrate u normalu, najvjerovatnije u junu (Dejan Briza)
Koncerta će, najavljuju braća Jelić, biti ali kad se zdravstvene prilike vrate u normalu, najvjerovatnije u junu (Dejan Briza)

U Beogradu, nekadašnjoj jugoslovenskoj prijestolnici, samo su četiri stvari ostale nominalno jugoslovenske: Jugoslovensko dramsko pozorište, Jugoslovenska kinoteka, Muzej Jugoslavije i – Yu grupa.

Starijih rock bendova od Yu grupe na Balkanu prosto nema, pa su ih nerijetko, zbog “godine proizvodnje”, mnogi nazivali i domaćim “Rolling Stonesima”, iako u njihovoj muzici baš i nema mnogo ni buntovnog, ni revolucionarnog. Uprkos tome, i u baladama i bržim ritmovima nisu odustajali od svog dobro poznatog zvuka, pa čak i onda kada su ga bojili etno motivima. A to su radili još na prvoj singlici Nona/Tatica. Uporno su “furali svoj fazon”.

Ali, nisu to jedine neobičnosti vezane za bend braće Dragog i Žike Jelića, koji se nikad nisu odrekli sna koji su živjeli svih ovih decenija: oštre rock muzike i motocikla “Harley Davidson”, sa neizbježnom “yu” naljepnicom, koja je prekonoći u velikom dijelu bivše Jugoslavije, uključujući Srbiju, postala omražena. Na sreću, ne i ono što je “Yu grupa” svirala.

Ime dobili ‘u tami disko kluba’

Teško ćete naći bilo koga iz srednje ili starije generacije u bilo kojoj zemlji bivše Jugoslavije, ali i klinaca rođenih poslije raspada te zemlje, koji ne znaju stihove: “Nekad sam leteo, leptir bio i ja, svetlost me mamila, krila mi spržila…” Bio je to Crni leptir, prvi veliki hit benda koji su braća Jelić osnovala prije 50 godina, na Dan (tadašnje) Republike – 29. novembar. Ime im je dala publika “u tami disko kluba”, kako glasi naslov pjesme koju je spjevao radijski voditelj i DJ Zoran Modli. Koji je u zemunskoj “Sinagogi” i organizovao izbor imena nove rock and roll grupe.

Nadživjeli su Jugoslaviju, čije ime i danas nose u svom imenu, sa sve ipsilonom umjesto slova j. Prije toga svirali su u grupi “Džentlmeni”, ali su u duši uvijek ostali džentlmeni. Nikad se nisu posvađali, ni među sobom, niti sa nekim drugim bendom, niti se ijedan skandal vezuje za njihovo ime, što je skoro za nevjericu… Kao klinci. svirali su prije toga i u drugim bendovima (domaći rock je, valja podsjetiti, i začet u beogradskim garažama i podrumima), a Dragi Jelić je jedno vrijeme svirao sa Zoranom Miščevićem u “Siluetama”.

Umjesto dugo najavljivanog velikog koncerta povodom 50 godina od osnivanja, najstariji balkanski rokeri rijedak jubilej zbog pandemije zasad obilježavaju izložbom fotografija sa brojnih koncerata, ali i izdavanjem retrospektivnog boksa od 13 CD-ova ili albuma, kako se to govorilo dok se zvuk proizvodio i slušao na vinilu. Koncerta će, najavljuju braća Jelić, biti, ali kad se zdravstvene prilike vrate u normalu, najvjerovatnije u junu.

Iako sam još kao gimnazijalac, poput mnogih drugih, i svirao i pjevao Crnog leptira, a potom i ostale njihove hitove, iako sam u beogradskoj Borbi, nakon raspada zajedničke zemlje, napisao jednu od meni najdražih kolumni inspirisan hitom “Yu grupe” Bio jednom jedan pas, neskriveno aludirajući i na Jugoslaviju, i anonimnog “kuvara koji uze, uze nož” i “isecka ga na dva na tri”, o kakvom se fenomenu radi, nikako samo muzičkom, otkrio sam tek na koncertu prije pet godina, upriličenom povodom 45 godina benda. I to u Hali sportova na Novom Beogradu, koja, osim sportske, ima i onu muzičku patinu živih svirki popa i rocka tih ranih sedamdesetih.

Koncert za šest gitara i bubnjeve

Na koncert sam otišao sasvim slučajno, kako to obično biva, u posljednji čas, ne očekujući ništa.

“Imam dve karte viška…”, rekao mi je urednik kulture u Blicu Neven Džodan.

Nećkao sam se, ta Jeliće sam gledao više i ne znam koliko puta. Šta bih novo i drugačije mogao da vidim i čujem? Nije mi svirka uopšte izgledala izazovno, a nisam bio siguran ni da li ću stići urediti svoje strane u novinama na vrijeme.

Nekako se sve posložilo, pa sam se pet minuta prije početka koncerta ipak našao u Hali sportova, poslije mnogo, mnogo godina. Nisam zažalio. Na moje veliko iznenađenje, dvorana je bila ispunjena skoro do posljednjeg mjesta.

Na kraju sam izašao sa toliko emocija koje do danas nisam stigao skockati u jedan iole pristojniji tekst. Od početka do kraja bilo je sasvim jasno da je “Yu grupa” sa gostima svirala i pjevala ne samo o svojim životima, nego i o mojih 45 godina života, a sudeći po reakcijama u dvorani i svih 4.000 prisutnih duša. Taj vremeplov, prepun emocija dječačkih, mladićkih, srednjih i nešto “pristojnijih” godina, kulminirao je u trenutku kada se na sceni u istom trenutku pojavilo čak šest gitarista…

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pored Dragog i Žike Jelić, hit Odlazim zajedno su svirali još i Radomir Mihailović Točak (“Smak”), Dušan Kojić Koja (“Disciplina kičme”), Nikola Čuturilo Čutura, Nebojša Antonijević Anton (“Partibrejkers”). I dok ih Žika i Dragi, jednog po jednog, usred zajedničkog izvođenja poznatog hita, prozivaju da kompoziciju obogate svojim solažama, kroz uši mi prolaze riječi jedne druge legende “domaćice” Zorana Kostića Caneta, frontmena grupe “Partibrejkers”, koji je takođe na sceni – kao voditelj koncerta, koji se, eto, prometnuo u rock performans sa mnogo konfeta iznad znojave, uzbuđene i dimom obavijene publike sa ponekim transparentom u rukama. “Volim YU grupu – od osnovca do dede”, glasila je jedna od ispisanih parola.

Svirka u Londonu i zapaljeni kombi

Cane skoro vrišti: “Oni su karijatide domaćeg rock and rolla. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas!”

Pa, jeste. Što se mene tiče, bio je to koncert za šest gitara i bubnjeve. Neponovljiv. Uostalom, da ne prepričavam dalje, koga ne mrzi može sve još jednom pogledati. Ima na Youtubeu.

A sve je moglo biti drugačije, bolje ili gore, vrag će ga znati, da je “Yu grupa”, nakon čuvenog nastupa u londonskom klubu “Marquee”, prihvatila poziv velikog “Allman Brothers Banda” da krenu s njima na dvonedjeljnu turneju. Žiki se, jednostavno, nije ponovo počinjalo od nule, pa su se vratili u Jugoslaviju, zadovoljavajući se činjenicom da mogu furati svoj fazon i puštati rock vjetrovima da i dalje slobodno šibaju Dunavom.

Bendu, koji je znao nastupati i pred više desetaka hiljada ljudi, ali i kakvom zabačenom selu u nedođiji, naravno, nisu uvijek cvjetale ruže. Tu 1981. godinu, kada im se zapalio kombi, jedva su preživjeli. U požaru je najgore prošao Žika Jelić, koji se u bolnici ubrzo oporavio, ali grupa nije svirala punih šest godina, sve do 1987. godine, kada se pojavio novi album Od zlata jabuka. Bio je to veliki comeback. Država čije su ime nosili bližila se svom ružnom kraju.

Za razliku od nje, “Yu grupa” ne samo da je preživjela, nego je nastavila svojim putem. Valjda zbog toga, i ne samo zbog toga, mnogi su mediji, ne samo u Beogradu, donijeli manje ili više zanimljive uratke o ovom značajnom rokerskom rođendanu, koji je mnogo više od toga. Najdalje je otišao portal Nova.rs, koji je ispovijest braće Jelić povodom jubileja ispričao u četiri nastavka. Koga interesuje, ovu zanimljivu priču ispričao je jedan mlađi roker, novinar i moj drug Matija Jovandić. Ko se bavio ili namjerava da se bavi istorijom “domaćice” – obavezno štivo.

Da ‘Harley Davidson’ ne pokisne

Malo je čudno odgledati tolike koncerte i festivale te odrastati i živjeti uz akorde i rifove “Yu grupe” a ne poznavati barem nekog iz benda. “Jedan na jedan” bio sam samo jednom sa Žikom, i to na par minuta, naravno, sasvim slučajno. Izašao sam ispred redakcije na cigaret pauzu. Bilo je popodne i spremala se kiša. Sa prvim kapima jedan je besprijkorno naglancan “Harley” sa vozačem dolazio Dunavskom ulicom. Prešao je preko trotoara i malog platoa ispred ulaznih vrata na kojima sam stajao i ugurao se u pokriveni dio ulaza.

“Neće ovde nikom smetati?” pita vozač.

Vidim odmah da je to Žika, basista “Yu grupe”, ali ničim ne pokazujem da mi je njegova faca poznata.

“Naravno da neće”, kažem ja, potpuno svjestan da nisam nadležan za parkiranje ispred redakcije.

“Ma nije mi zbog mene, nego zbog mašine”, kaže Žika.

“Sve je OK”, umirujem ga.

Vodimo sasvim konvencionalan razgovor kao da se poznajemo cijeli život. O kiši, motorima, ljetnjem pljusku… Shvatam da kad slušate nečije ploče, čitate intervjue, dolazite na koncerte… vi ste s tom osobom ili bendom, u ovom slučaju, prijatelji odavno iako se nikad niste ni sreli ni razgovarali.

Kiša naglo prestaje padati, kao što je i počela. Ja sam upravo završio svoju cigaretu, a Žika pali “Harley” i brzo nestaje u pravcu Luke Beograd.

Sviraće dok ih prsti budu služili

Proteklog je vikenda bilo zanimljivo u RTS klubu u Svetogorskoj ulici, gdje je predstavljen novi boks set “Yu grupe” sa 13 albuma u izdanju PGP-RTS-a i “Croatia recordsa”.

U glavnim ulogama Dragi i Žika Jelić, koji kao nešto najnormalnije najavljuju da će “svirati sve dok ih prsti budu služili”.

Darko Lungulov priprema dokumentarac o “Yu grupi”. Ne znam kako će izgledati, ali bi se suština morala podvesti pod davno izgovorene Žikine riječi: “Kad sam prvi put čuo Elvisa Presleya, taj njegov bend, zvuk električne gitare, bio sam opsjednut. To je nekako bilo u meni i to traje do današnjeg dana.”

Taj zvuk električne gitare nose mnogi od nas, ali i neki novi klinci, koji tek dolaze. Naravno, mnogo bolji od nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO