Otok Mrkan pored Dubrovnika prije 650 godina odlukom vlasti postao je mjesto na kojem su se izdvajali i zadržavali u izolaciji svi putnici brodova koji su dolazili iz područja zahvaćenih kugom. Tako je, prema gradskim arhivama, ovo bio prvi karantin na svijetu, u vremenu kada ljudi nisu još ni znali šta su bakterije i virusi. Dubrovnik je, također, bio prvi u historiji koji je uspostavio privremenu bolnicu za zaražene, na otoku Mljetu, dok je Venecija nedugo nakon toga na svojim otocima napravila prvu trajnu bolnicu te uvela pravilo da se svi putnici i građani za koje se sumnja da su zaraženi kugom stavljaju u izolaciju od 40 dana. Sve su to finansirale vlasti, čime su se počele stvarati prve infrastrukture za javno zdravstvo.
Narednih pet stoljeća karantini i sanitarni koridori – prstenovi koje su vojnici formirali oko gradova kako bi spriječili bijeg zaražene osobe – naširoko su korišteni u Zapadnoj Evropi i nekim azijskim zemljama, iako su te mjere direktno štetile lokalnoj ekonomiji.
Tokom polovine 19. stoljeća epidemije kolere i kuge u Turskoj i Egiptu dovele su do toga da su evropske zemlje s ekonomskim i kolonijalnim interesima napravile međunarodno tijelo za sanitarnu kontrolu i karantin. Dvanaest evropskih nacija održalo je 14 međunarodnih konferencija posvećenih standardizaciji pravila za karantin od 1851. godine do početka Drugog svjetskog rata, što je postalo osnova za međunarodnu saradnju na području zdravlja.
Jedan od prioriteta svjetske politike
Tokom tog perioda formirale su se slične supranacionalne organizacije, kao što je Crveni križ, osnovan 1863. godine, kako bi pomogao ranjenim vojnicima bilo koje nacije, ili Međunarodni ured za javno zadravlje u Parizu (Office International d'Hygiène Publique), koji će se, nakon Drugog svjetskog rata, razviti u Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO), sada zaduženu za upravljanje globalnim zdravljem.
Od karantina iz 14. stoljeća pa do danas globalno zdravlje postalo je jedan od prioriteta svjetske politike, s globalnim institucijama kao što je WHO.
Zdravlje se, zapravo, definira kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. WHO, također, u svojim statutima navodi da je uživanje najvećih mogućih standarda postignutih u zdravstvu jedno od osnovnih prava svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, religiju, političko opredijeljenje, ekonomsko ili socijalno stanje. Prema ovoj organizaciji, zdravlje svih ljudi fundamentalno je i za održavanje mira i sigurnosti u svijetu.
Globalno zdravlje je tako područje nauke i prakse, gdje je prioritet stavljen na poboljšanje zdravlja i postizanje jednakih zdravstvenih uvjeta za sve ljude na svijetu. Neki autori smatraju da je pitanje globalnog zdravlja centralno pitanje pravde, jednakosti i sloboda. Zdravlje stanovništva, zajednice ili pojedinca je glavni pokazatelj razvoja i sigurnosti. Pri tome pojedinac ima odgovornost da brine za svoje mentalno i fizičko zdravlje, isto kao i država da redistribuira svoje resurse i obezbijedi sve uslove za dobro zdravstvo koje će se pobrinuti za svoje građane.
Kao što se vidi u slučaju korona virusa, zdravstveni problemi imaju kapacitet da zaustave trgovinu, zatvore aerodrome, povećaju siromaštvo, destabiliziraju države i rašire strah. Ipak, prije korona virusa ovi problemi u međunarodnoj politiciti nikada nisu imali prioritet kao ekonomija i politika.
Virus koji bi ‘izbrisao’ ljudsku rasu
Kada je Richard Preston, poznati američki novinar i autor knjiga o zaraznim bolestima i bioterorizmu, početkom 90-tih pitao u intervjuu uglednog imunologa Stephena Morsea koji bi virus “mogao izbrisati cijelu ljudsku rasu”, odgovorio je nagađajući da bi možda HIV, koji se prenosi zrakom, to mogao učiniti. “Ljudska populacija je genetski raznovrsna i teško mi je zamisliti da bi svi bili izbrisani virusom. Ali, ako jedno od troje ljudi na planeti umre od nekog virusa, nešto kao što je bila Crna smrt u Srednjem vijeku – raspad društvene organizacije bi bio podjednako smrtonosan.”
Ovo ilustrira koliko je pitanje globalnog zdravlja zapravo ključno. Međutim, globalno zdravlje je uvijek bilo usko povezano sa svjetskim poretkom i otkrivalo podjele u svijetu – između kolonija i imperija, bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih.
Dok su se multilateralne i nevladine organizacije koje su se bavile globalnim zdravljem još razvijale u 19. stoljeću, na ovo pitanje se još gledalo u kontekstu kolonijalizma. Prvobitno, zaštiti zdravlje evropskih vojnika, trgovaca i doseljenika u neprijateljskim sredinama bio je prioritet.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Nakon nekog vremena, fokus se prebacio na zdravlje starosjedilačke populacije, primarno zbog toga da bi se osigurala radna snaga. U svakom slučaju, “javno zdravlje” je služilo interesima kolonijalnih sila, naravno, s poboljšanjima u lokalnom zdravlju, koje je došlo uz to kao sekundarni efekat. S druge strane, zapadna medicina i javno zdravlje su bili sastavni dijelovi ideologije imperijalizma. Evropljani su uvijek isticali svoju medicinu i javno zdravstvo kao simbole racionalnosti, napretka i modernizma, u poređenu s praznovjernim, nazadnim i primitivnim medicinskim praksama starosjedioca. Medicinska modernizacija domaće populacije bila je dio šire “civilizacijske misije” kolonijalizma, čime je on bio opravdavan kao čisto humanitarni čin.
Također, zapadne medicinske teorije identificirale su određena mjesta ili populacije kao izvore ili rezervoare zaraza i prijetnju ljudima sa Zapada kada su se granice počele brisati uslijed sve veće povezanosti sa svijetom. Tako su mjere izolacija i karantina često služile i za stigmatizaciju određenih grupa, pogotovo imigranata i rasnih i etničkih manjina, koji su bili personifikacija zastrašujućih socijalnih promjena. To je bio slučaj 1900. godine, kada su zdravstvene vlasti, plašeći se epidemije bubonske kuge, nekoliko godina u karantinu držali cijelu kinesku četvrt u San Franciscu, a mnogi historičari tvrde da je ovako dug karantin više bio na snazi zbog rasističkih predodžbi nego zbog velikog broja slučajeva zaraze. Također, 25 godina poslije, irska imigrantkinja i kuharica Mary Mallon, poznata kao “Tifusna Mary”, stavljena u doživotni karantin nakon što su je vlasti označile kao asimptomskog prenosnika trbušnog tifusa, optuživši je da je zarazila više od 50 ljudi. Ona je gotovo 30 godina provela u izolaciji.
‘Civilizacijska misija’ kolonijalizma
Međutim, ovi slučajevi su pokazali i da Zapadnjaci nisu više zaštićeni od bolesti za koje su smatrali da postoje samo u nerazvijenim zemljama. Demografske promjene, kao što su migracije, urbanizacija i rast populacije, stvorili su novo tlo za širenje bolesti. Opsesija granicima – između rasa, klasa i nacija – ostala je, kao i narativ koji utvrđuje druge nacije kao ultimativne izvore bolesti. Neki autori ovo ilustriraju fascinacijom američkih medija i građana u slučaju dva virusa nazvana prema afričkim regijama koji su se pojavili i tokom 90-tih – ebole i virusa Zapadnog Nila, bez obzira što je u SAD-u bilo samo nekoliko slučajeva zaraze.
Ideologija o kolonijalnoj “civilizacijskoj misiji” u 20. stoljeću zamijenila se onom o međunarodnom razvoju – cilj više nije bio donijeti zapadnu medicinu primitivnim kulturama, nego osigurati zapadnu medicinsku tehnologiju kako bi se nerazvijene zemlje integrirale u svjetsku kapitalističku ekonomiju. Obje ove ideologije smatraju da su modernizacija i integracija nezapadnjaka u svjetsku ekonomiju najefikasniji način za poboljšanje kvalitete života.
Nakon početka formiranja međunarodnih tijela i razvoja medicine u 19. stoljeću, što je bila prva faza globaljnog zdravlja, druga faza trajala je između 70-tih i 90-tih godina, a obilježena je time što su velike boginje iskorijenjene, ali s druge strane, postojao je razarajući efekat HIV-a.
Također jedna od karakteristika ovog razdoblja je usvajanje neoliberalnih paradigmi u politike globalnog zdravlja. Zdravstvu se sve više pristupalo iz tržišnog aspekta. Primjer kapitalističkog pristupa javnom zdravlju može se pronaći u SAD-u, s naglaskom na privatno zdravstveno osiguranje za američke građane, što stvara značajne prepreke pristupu zdravstvenoj zaštiti i brizi pogotovo za socijalno ugrožene grupe. Također, u izvještaju američkog Naučnog instituta medicine iz 1997. godine navodi se da globalno zdravlje ovisi od mogućnosti da se ono napravi ekonomski isplativo za najbolje što dolazi iz američke medicine, tehnologije i industrije kako bi se riješili globalni zdravstveni problemi, ali da u tom angažmanu istovremeno profitira i američka industrija.
Kako nas ‘ubija’ brza hrana
Brojni autori proučavaju kako kapitalizam negativno utječe na globalno zdravlje. Naprimjer, zbog utrke za profitom, mnoge kompanije koriste resurse potrebne planeti ili se služe načinima proizvodnje koji štete okolišu. Time zagađuju vodu i zrak, čime direktno utječu na globalno zdravlje ljudi. S kapitalizmom se produžio životni vijek, ali su se kao posljedica brzog načina života pojavile nove bolesti, povezane s lošom ishranom, stresom te konzumiranjem alkohola i cigareta, kao što su pretilost, dijabetes, visok krvni pritisak i rak. Prema kritičarima kapitalizma, lanci restorana brze hrane su pravi primjer kako su bolesti povezane s konzumerizmom, profitom i željom za širenjem tržišta.
Također, prema kritičarima, kapitalizam, zbog uštede koja se često dešava na račun sigurnosti radnika, dovodi do nesreća na radu. U Bangladešu su se 2015. godine srušile zgrade u kojima je bila smještena proizvodnja odjeće za Benneton i Primark, a poginulo je 1.100 radnika.
Trenutna faza globalnog zdravlja uključuje razvijanje različitih partnerstava i uključivanje filantropskih organizacija i drugih privatnih aktera u ovo područje, kao što je, naprimjer, Fondacija “Bill i Melinda Gates”. Ovo znači i prelazak sa međunarodne saradnje između različitih država i međuvladinih tijela na globalno upravljanje zdravljem, što je posljedica globalizacije i povezivanja.
Izvor: Al Jazeera