U Hrvatskoj više nema šoka, samo prazni pogledi i nevjerica

U Hrvatskoj više nema šoka – vlada potpuna nevjerica, a ona oblikuje drugačije stanje duha.

Potres magnitude 6,2 Hrvatsku je zatresao u utorak nakon 12 sati, a epicentar je bio južno od Zagreba (EPA)
Potres magnitude 6,2 Hrvatsku je zatresao u utorak nakon 12 sati, a epicentar je bio južno od Zagreba (EPA)

Nema više dojučerašnjeg šoka na licima Zagrepčana kad prolazite gradom. Još jučer bili su prestravljeni što se njihovim sunarodnjacima dogodilo u Petrinji, Sisku, Glini… Sjećajući se svoje traume iz ožujka usred prvog vala korona virusa, sve u hladnoći, koja na čovjeka djeluje tako da mu se čini kao da zamrzava postojeće stanje stvari za vječnost…

I doista se ponekad čini tako… Čak i kao da jest tako…

Nema više šoka niti zbog katastrofe koja je te gradove pogodila samo dan kasnije jače nego ikad što se pamti… ruševine, ozlijeđeni, mrtvi…

I Zagreb je ponovno nastradao, ima i šteta – osjetili su Zagrepčani, izašli na ulice, pokušavali nazvati najmilije, ali veze nisu radile… Poneki plač i ridanje, čak i vrištanje, pitanja koja se postavljaju, a nitko ne čeka odgovor, nego ih svi postavljaju i dalje kao da ih onaj drugi sluša… A ne sluša jer mu iste misli kidaju mozak…

Poneki smijeh koji se pretvorio u grimasu, kako bi rekao jedan veliki hrvatski pisac Goran Tribuson u jednom svojem romanu, da ga parafraziram…

Ali nema više šoka – pogledi nisu ukočeni, nego živo zvjeraju uokolo, tijela nisu zgrčena, nego gipka, lagano se pokreću dok njihovi “vlasnici” pokušavaju dobiti svoje najmilije, usne su gipke, gotovo pa nasmiješene, iako su lica zabrinuta, ali ne i smrknuta…

Potresi, virus, mrtvi…

U Zagrebu i vjerujem cijeloj Hrvatskoj, naime, više nema šoka – vlada potpuna nevjerica… a ona stvara drugačiji izraz lica, izaziva drugačije kretnje, oblikuje drugačije stanje duha…

Bespomoćnost, nemoć… Potresi, virus, mrtvi, osiromašeni, bez krova nad glavom… I ne staje, ove godine ne staje…

U utorak, u 12 sati i 17 minuta svijet se počeo ljuljati – ne tlo, nego cijeli jedan svijet, cijeli moj svijet, svijet svih koje je zaljulalo, koje je prodrmalo, streslo… neke je ubilo, ozlijedilo…

Automobili su izgledali kao igračke poskakujući na amortizerima… Ljudi su na ulici gubili tlo pod nogama, tražili za što da se uhvate…

U nekoliko minuta ceste su se napunile stanarima kuća i zgrada, automobili su zakrčili ceste, policijska vozila pod rotirkama pokušavala su se probiti… telefonske linije nisu radile…

Mnogi su trčkarali amo-tamo ne znajući što da rade – ne mogu dobiti najmilije, vijesti još nema, nitko ne zna što se točno i gdje dogodilo…

Pjesme, vijesti i nemoć

S istim nemuštim i neodređenim mislima i ja sam glavinjao, ne znajući što poduzeti… I nekoliko minuta nakon udara tijelo nije našlo ravnotežu – pogled se maglio, moje meso je posrtalo na jednu pa na drugu stranu…

I to je ono što se događalo u Zagrebu…

Ovo i jest svjedočenje iz Zagreba… Ja sam ovdje, ali znam da je i u cijeloj Hrvatskoj i šire tako… Nemoguće je zamisliti uopće kako je bilo u Petrinji, Sisku, cijelom tom kraju…

Poruke stižu sa svih strana svijeta, pitaju jeste li dobro, što možemo učiniti…

Buljenje u vijesti na internetu, televiziji, slušanje radija s kojeg dolaze zvuci domoljubnih i zagrebačkih pjesama…

Bespomoćnost, nemoć…

Mogu se samo nadati da mi ove riječi neće biti zamjerene – pričati o traumama iz Zagreba o kataklizmi koja se dogodila negdje drugdje… Blizu, a nedohvatljivo zapravo, osjećaj da si zbog nemoći veća žrtva od one stvarne…

To je uvijek bila ljudska pozicija – ni blizu Bogu, ali ni životinji, ni biljci, ni ičemu što može zamisliti, pojmiti ili željeti ili ne željeti biti…

TAMO je sada sve

Jedino što mogu reći i što sam i čuo vidio na cestama – u svom tom strahu, misli ljudi ovdje bile su s onima TAMO, sa stvarnim žrtvama, i mogu se staviti u jednu rečenicu, otprilike: Bože moj, pa što se ovo nama događa! Ti siroti ljudi… Takvih nekoliko otprilike sam čuo.

TAMO ne znači bilo gdje – TAMO kažem jer ne mogu nabrojati svako mjesto, svako selo, svaku ulicu, svaku kuću, svaki stan, svaku osobu pogođenu…

TAMO je u Hrvatskoj sada sve…

Prije nekoliko dana katolici su proslavili Božić, najveseliji kršćanski blagdan, blagdan temeljne nade… na televiziji su pustili kultni film Quo Vadis

Slab sam ja vjernik, nikakav zapravo, što zapravo nije ni bitno – Ali želim vjerovati u nadu i kad je ne vidim na horizontu pa i kad ne vjerujem u nju nadam joj se… Nadam se nadi, trudim se vjerovati u čovjeka, svijećom ga tražim i u sebi i oko sebe, stalno… Što drugo čovjek može?

Quo Vadis, Domine?

Prihvaćam i prigrlio sam vjerovati i istovremeno sumnjati u sve, daleko od znanosti kao neke nove “nadreligije” i ultimativnog “znanja”, daleko od ezoterije, daleko od religije, daleko od svega, ali uzimajući u obzir sve od toga što stvara i može pojmiti ljudski um – jer ako može, znači da je bitno…

No, čovjek može što se ni zamisliti ponekad ne može…

Ali sam se ipak sjetio danas kako se u filmu sv. Petru dok je izlazio iz Rima ukazao Isus pa ga je taj bivši ribar Šimun pitao: Quo Vadis, Domine? (Kuda ideš, Gospode).

Na mjestu sv. Petra volio bih čuti odgovor da danas odgovori da ide u Petrinju, Sisak, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, svuda TAMO…

A, Quo Vadis, Petre?

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO