Gdje nestadoše čari novina

U portale se ništa ne može umotati, niko na tribinama ne može na njima da sjedi i ništa se time ne može očistiti.

Nekad ranije, prije četrdesetak-pedeset godina novine su bile nešto čemu su svi vjerovali (Arhiva)
Nekad ranije, prije četrdesetak-pedeset godina novine su bile nešto čemu su svi vjerovali (Arhiva)

“E ljudi moji, nepismenog svijeta, ovo nigdje nema. Pa čitaju li ovi ljudi išta pod Bogom milim“, na sav glas grmi moj prijatelj, lektor Edin Fejzagić, gledajući nečiji dnevnik i bez ikakvog razloga se nervirajući zbog elementarne greške nekog od naših kolega novinara.

Odmah mi je jasno: napolju je oblačan dan, samo što kiša nije pala, pa mu, kao i svima nama koji smo preko glave prevalili rat, prikriveni PTSP pred padavine udara tamo gdje je najosjetljiviji – na jezik.

„Naravno da ne čitaju“, nastavlja svoj monolog, „ko uopšte šta čita? Reci mi, kad si zadnji put vidio nekoga da nosi novine pod rukom, kao nekad?“.

Sve do tog trenutka bio sam potpuno neosjetljiv na njegovu „potresnu monodramu“ – ko bi se uopšte na današnjem vremenu nervirao oko nepismenosti!  Ali kad pomenu novine, odjednom se trgoh: Pazi, stvarno, kad sam zadnji put vidio čovjeka da nosi novine na ulici? Nisam odavno, čak ni blizu trafike.

Krajnji argument istinitosti

U vremenu ovog neveselog i stresnog košmara, koji stručnjaci jednom riječju nazivaju tranzicijom, izgubile su se mnoge navike, uglavnom dobre. Jedna od njih je i nekadašnja vrlo raširena kultura čitanja novina, koje su nekad među građanima imale ugled i povjerenje. Nekad ranije, prije četrdesetak-pedeset godina novine su bile nešto čemu su svi vjerovali. Često je u razgovorima ljudi to bio krajnji argument istinitosti (jest, bogami, pročitao sam u novinama!)  i o tome što novine objave nije bilo razgovora – opravdano ili ne, ali bespogovorno im se vjerovalo.

Ljudi su mnogo čitali, mnogi su nosili novine u ruci gdje god pođu. Na trafikama su se mogla naći sva moguća izdanja raznih dnevnih novina iz čitave tadašnje Jugoslavije. Dopremali su ih vozovima, malim kamionima, kombijima, koji su „špartali“ cijelom tadašnjom zemljom. Današnji mladi ljudi i ne znaju da su pojedini jaki i uticajni listovi imali i po dva-tri dnevna izdanja, uglavnom večernja i jutarnja, koja su imala prilično različite sadržaje da bi sustigla sve dnevne aktuelnosti.

Neprestano su ta izdanja pristizala sa raznih strana, vidjelo se to najbolje na autobuskim i željezničkim stanicama, gdje su u svako doba dana stotine, često i hiljade ljudi putovale u raznim smjerovima, čekale svoje vozove i autobuse u prepunim čekaonicama i na peronima, u staničnim restoranima i kafanama. Ti putnici su uglavnom sjedili za stolovima ili na klupama sa raširenim novinama, pa su te kafane i čekaonice ponekad izgledale kao nekakve čudne, spontane pozorišne kulise napravljene od velikih novinskih stranica.

Široka primjena

Posebno su bila interesantna izdanja dnevnih novina sa velikim, ogromnim formatom kakav danas ne postoji. Bila je ta njihova stranica toliko velika da bi na jednu takvu moglo stati sve što mi danas doživljavamo u ovoj oskudnoj i osiromašenoj svakodnevnici. Čitalac bi se morao dobro potruditi da okrene tako veliki list, a da ne poruši sve što stoji na stolu ispred njega. Ali možda im je baš u tome bila draž čitanja.

Nije se interesovanje za novine zadržavalo samo na tome da ih čovjek pročita i baci. Imale su one svoje različite namjene i na drugim mjestima. Kad na fudbalskim stadionima još nije bilo stolica, bilo je ljudi koji su dobro zarađivali od prodaje starih novina „za sjedenje“ navijačima koji ulaze na tribine. Nije to bila nimalo beznačajna zarada. Tada je utakmice poput gradskog derbija u Sarajevu redovno gledalo po pedeset, šezdeset i više hiljada ljudi.

Većina njih kupovala je te stare novine, čija je cijena bila kao današnjih 10-20 feninga, pa su njihovi „ prodavači“ zbog tako velikog broja ljudi, koji su ulazili na tribine, pravili dobar posao. (Usput, neki su u isto vrijeme prodavali i „hladan sok – vruć burek“, koje su nosili u kartonskim kutijama zajedno, izmiješane, pa nisu baš mogli objasniti kako im sok zadržava svježinu, a burek toplinu kad su nagomilani jedan na drugi).

Novine su imale široku primjenu i u domaćinstvima, posebno onim prigradskim i seoskim, gdje se ponešto moglo i posijati. Domaćice su u novine zamotavale nedozreo paradajz jer, kako su tvrdile, tako najbolje „uzrije“. Svaka od njih bila je zbog nečega ubijeđena da je baš novinski papir kao izmišljen za to i da nijedna druga vrsta papira nije tako pogodna za to dozrijevanje preko noći.

Posljednja ruka glancanja prozora

Vojnici na odsluženju vojnog roka po mnogobrojnim kasarnama, od Štipa do Kranjske Gore, u neko doba su otkrili da se stakla najbolje i najuspješnije čiste upravo – novinama. Bilo je to ono vrijeme kad je svaki od tih vojnih objekata sijao od čistoće i kad su vojnici, savjesno i disciplinovano, kako je to stajalo u dnevnim zapovijestima, dobar dio dana trošili na čišćenje prostorija. Bila je to vještina dovedena do savršenstva – prozori na kasarnama “caklili“ su se do blještavila, a posljednju „ruku“ njihovog „glancanja“ dežurni čistači radili su novinskim papirom jer, kako su tvrdili, boljeg sredstva nema.

Novine su bile neizbježne i na mnogobrojnim građevinama. Zidari i moleri imali su neku vrstu mode da od novina prave papirne kape i šešire kako im beton, malter i razni drugi „poganluci“ pri zidanju i krečenju, ne bi padali po kosi i licu. Uz to, novinskim papirom bi obljepljivali stakla da bi ih sačuvali kad „maltaju“ i kreče te svoje tek izgrađene rukotvorine od cigle i blokova.

Bilo je čak i onih u čijim životima su se novine tako odomaćile da su, polazeći na posao, i ručak umotavali u novinski papir, nimalo ne „hajući“ na upozorenja kako je olovo sa štamparskih slova otrovno i štetno za zdravlje. Tako se nerijetko dešavalo da im na vrućoj sirnici, kad je razmotaju, ostane odštampana bar polovina stranice u koju je bila zamotana. Doduše, slova su bila obrnuta, kao u ogledalu, pa se i nije moglo baš lako pročitati šta tamo piše. Ali ako je ručak bio zamotan u pretposljednju stranicu, na piti se moglo dobro razaznati preslikano lice nekog nesretnog čovjeka, koji je dan prije otišao sa ovog svijeta i čija je porodica u novinama, baš na toj strani, objavila vrijeme dženaze ili sahrane.

Dokidanje navike čitanja

Imale su novine svoje mjesto i među najmlađim, među učenicima osnovnih škola. Tadašnji maštoviti učitelji, a  posebno još maštovitije učiteljice, davali su nam domaću zadaću da izrezujemo iz novina razne članke i lijepimo ih u sveske jednog od najvažnijih predmeta u to vrijeme – „poznavanja društva“. Sjećam se da smo onog jutra kad je objavljeno da je umro Edvard Kardelj, jedan od najuticajnijih funkcionera tadašnje Jugoslavije, od naše omiljene učiteljice Nataše Šoć dobili domaći zadatak da taj novinski članak izrežemo i zalijepimo u svesku. Tako je troje naših kolega učenika otrčalo na trafiku ispred škole i donijelo 36 primjeraka istih novina (na račun učiteljice), pa su sve naše sveske bile oblijepljene člancima o Kardelju, jednom od najbližih Titovih saradnika.

Bile su novine u to vrijeme doista višenamjensko „sredstvo“, imale su pravi kult čitanja i korištenja. Danas te dimenzije više nema, a bila je vrlo interesantna. Teško je zaključiti je li za to kriv tehnološki napredak ili uzroke možemo tražiti u tranzicijskom „dokidanju“ navike čitanja, ali to više nije ni važno. Internet portali i društvene mreže preplavili su našu svakodnevnicu mnoštvom svojih multimedijalnih sadržaja, tekstova, slika, poruka i reklama…

Ali šta vrijedi kad se u to ništa ne može umotati, niko na prepunim tribinama ne može na tome da sjedi i ništa se time ne može očistiti da blista… Tehnologija je, kako svojevremeno reče jedan naš veliki akademik, baš bezobzirno i brutalno ubila dušu.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO